Tony Hnojčik (19. svibnja 1951. – 28. ožujka 2018.)
Rođen je u Daruvaru, točnije u Donjem Daruvaru 1951. godine, u obiteljskoj kući, pa je za sebe govorio da je „domaći proizvod“. Još kao učenik osnovne škole i gimnazije bio je iznimno znatiželjan i pokazivao zanimanje za mnoge aktivnosti, pa je tako plesao u folklornoj sekciji i glumio u kazalištu daruvarske Češke besede, a privlačilo ga je i crtanje, tehnika, dizajn, aeromodelarstvo, svirao je gitaru i pjevao u grupi Orion. Na kraju i nipošto ne manje važno – okušavao se u fotografiji i baš je fotografija pobijedila među mnogim hobijima i postala njegov životni i profesionalni izbor.
Još kao srednjoškolac dobio je priliku uključiti se u rad foto kluba i objavljivati u Večernjem listu, a ubrzo i u Jednoti, gdje je posao postao jako ozbiljan, pa je prekinuo školovanje u Gimnaziji i kasnije izvanredno maturirao s radom iz područja fotografije. Potom je započeo studij na umjetničkoj akademiji u Pragu, ali nije daleko dogurao, a nakon kraćeg iskustva bavljenja fotografijom u Švicarskoj i Francuskoj, 1983. godine vraća se u Daruvar i ponovo radi u Jednoti.
Tu ga zatiče i Domovinski rat i upravo zahvaljujući fotografijama Tonija Hnojčika Jednota je spadala u one novine koje su pomno, dosljedno i sjajno pratile ratna zbivanja. Jedno je vrijeme na ratište nosio i kameru Hrvatske televizije, njegove ratne fotografije izlazile su i u Večernjem listu, a zahvaljujući velikom zanimanju agencija i u mnogim drugim domaćim i stranim listovima, pronoseći istinu o ratu doljem svijeta. Zahvaljujući tome dobio je priliku izlagati u Njemačkoj i Češkoj, a nagrađen je najvišim hrvatskim nagradama za fotoreportere – zlatnom kamerom i zlatnim objektivom Hrvatske udruge radija i novina, te Hrvatskog novinarskog društva.
Godine 1995. odlazi u Zagreb i zapošljava se u tjedniku Arena, koji mu otvara nove mogućnosti, te objavljuje bezbrojne foto reportaže. U Areni je radio sve do gašenja časopisa, da bi zatim zaplovio nemirnim i nesigurnim vodama samostalnog biznisa, istovremeno radeći na više projekata.
Krajem 2010. godine izdao je opsežnu foto-monografiju To sam radio u ratu sine, koja s čak 430 fotografija dokumentira ratna zbivanja. Knjigu je sam i grafički oblikovao, te na festivalu Photodays dobio nagradu za publikaciju godine. Njegove ratne fotografije dobile su i druge nagrade, pa i one najveće – Zlatnu kameru Hrvatskog novinarskog društva (HND) i Zlatni objektiv Hrvatske udruge radija i novina (HURIN).
Sudjelovao je u mnogim skupnim izložbama i priredio niz samostalnih. Godinama je bio član redakcije stručnog časopisa HND-a Novinar a u posljednje vrijeme radio je za portale Nacionalne manjine i Trešnjevka online. A one stranice Jednote, koje je zvao najreprezentativnijim izložbenim prostorom, ostale su do kraja širom otvorene za majstorska jela Tonyja Hnojčika. Posljednji put sredinom 2017. godine, kada je Jednota pisala o njegovoj reprezentativnoj izložbi na zagrebačkom Zrinjevcu, posvećenoj baš nacionalnim manjinama.
Citati:
„Stranice Jednote su za mene najreprezentativniji izložbeni prostor.“
„Fotografija je jedan od načina dokumentiranja života, sredine i prirode, koja svakim danom nepovratno nestaje. Nastojim tu ljepotu sačuvati barem na fotografiji“
„Hobi mi je postao profesijom, koju uzimam kao igru.“
„Zahvaljujući fotografiji, moji su snovi postali stvarnost,“
„Kaže se da fotografija govori više od tisuću riječi. Ako je to istina, ja sam već rekao toliko da više uopće ne moram govoriti.“
