Fra Ma Fu

Ovdje caruje beznađe: Godinu dana nakon razornih potresa na Baniji više ništa ne očekuju. 'Gledamo televiziju, jedemo, spavamo i to ti je to'

  Nominirane reportaže 2021.         Vedran Brkulj         25.09.2022.
Ovdje caruje beznađe: Godinu dana nakon razornih potresa na Baniji više ništa ne očekuju. 'Gledamo televiziju, jedemo, spavamo i to ti je to'
Autor: Vedran Brkulj
Fotografije: Matej Grgić
Medij: T-portal
Link na izvornik: Ovdje caruje beznađe: Godinu dana nakon razornih potresa na Baniji više ništa ne očekuju. 'Gledamo televiziju, jedemo, spavamo i to ti je to'
Datum objave: 29. prosinca 2021.  

 

Trebao je to biti uobičajen kraj godine. Zadnje pripreme hrane, nabava poklona, dogovori za novogodišnji doček ili nešto četvrto što ljudi svakodnevno rade. A onda su u nekoliko sekundi svi planovi 28. prosinca 2020. u 6 sati i 28 minuta pali u vodu. Potres magnitude 5,0 prema Richteru s epicentrom kod Petrinje pogodio je Baniju. Nakon sat vremena slijedila su još dva prilično jaka udara magnituda 4,7 i 4,1. Nažalost, oni su bili samo uvod u ono što će se dogoditi dan kasnije - 19 minuta poslije podneva. Razoran potres magnitude 6,2 prema Richteru ponovo je pogodio to područje i postao jedan od dva najjača instrumentalno zabilježena potresa u Hrvatskoj od 1909. godine.

O dočeku, hrani i slavlju više nitko nije razmišljao. Digla se Hrvatska na noge tih dana, u kaosu koji je vladao svi su htjeli pružiti pomoć. Apokaliptične scene iz Siska, Petrinje, Gline i okolnih sela nikoga nisu ostavile ravnodušnim. Hrvatska je nakon rata ponovno otkrila da postoji Banija i svi su željeli doći u Strašnik i Majske Poljane, iako ih mnogi, da ste ih pitali dan ranije, ne bi znali pronaći na karti.

Godinu dana od udara koji je zauvijek promijenio izgled tih gradova i sela, a nekima i živote, tportal je obišao kraj koji je, iako samo sat, dva vožnje udaljen od Zagreba, bio zaboravljen. Jer nije život u Petrinji i Glini ni između rata i potresa bio sjajan, nisu ni nakon rata bili oličenje obnove i na momente ste mogli steći dojam da je ondje vrijeme stalo.

'Sve je ovo slabo i sporo'

Zimsko sunce tek se probilo kroz krošnje stabala na petrinjskom perivoju ukrašenom blagdanskim ukrasima dok su ga komunalci uređivali. Na nekoliko ostataka zgrada građevinari rade nešto, a na ostacima one u kojoj je nekad bila mesnica već udaraju po doručku, potom će, kažu, raščistiti ostatke šute. Pročelje će nakon toga, kao još nekoliko onih koja potres nije sravnio sa zemljom, zaštititi gredama da se ne bi urušilo. Jednom možda sve bude obnovljeno. Dio pročelja i ostatka prizemlja zgrada oko perivoja koje nisu pale zaštićen je drvenim gredama, a iznad njih postavljen je limeni krov. Na području Petrinje, doznajemo, uklonjeno je nešto više od 170 objekata, a oko 150 njih to tek čeka.

'Kako je izgledalo prije godinu dana ili prije šest mjeseci, sad izgleda malo bolje. Ali daleko je to od obnove. Sporo sve to ide, vidite i sami koliko ima radnika. Nijedna kuća nije obnovljena. Ako i jest, ljudi su to sami napravili', kaže nam umirovljenik Janko Vidović. Svakodnevno promatra radove u svom gradu, a za razliku od dijela njegovih sugrađana, on je imao sreću da mu je kuća ostala u komadu. Dok komentiramo pročelja koja nisu srušena i natkrivanje onog što je ostalo, prolazi starija gospođa dobacujući da je sve to prevara i da netko opet uzima pare, a na kraju će se sve srušiti.

Pokušavamo je zaustaviti da vidimo je li građevinske ili konzervatorske struke, ali odbija. Proročanski dodaje - 'vidjet ćete'. U razgovor se uključuju radnici dodajući da to traže konzervatori iako su jedinstvena stava da 'sve treba srušiti jer će više koštati da se učvrste temelji nego da se sve poravna i nanovo sagradi'. Dok šećemo gradom, u kojem preostala pročelja podsjećaju na lažne kulise iz vestern ili ratnih filmova, susrećemo Adama Križića. Lagano gura bicikl i gleda na križanju Turkulinove i Nazorove kako ono što je ostalo od centra grada polako nestaje.

'Sve je ovo slabo i sporo. Nakon svih obećanja i silne priče ovdje bi trebalo vrvjeti od građevinske operative i radnika, a i sami vidite da nije tako iako ih ima, ali ne dovoljno', govori nam. Njegova kuća, malo niže, u Radićevoj ulici, dobila je žutu naljepnicu, ali nakon sedam mjeseci odlučio se vratiti u nju.

'Bio sam kod kćeri u Zagrebu, ali nisam mogao više. Morao sam se vratiti pa što bude. Prošlo je godinu dana, a kod mene je sve isto. Uklonjeni su tek dimnjaci koji su popadali. Neće obnova još tako skoro iako je zadnje što su rekli da će krenuti u prvom mjesecu. Nadam se da hoće iako znate kako je – obećanje, ludom radovanje', kaže nam pomalo rezignirano ovaj doseljenik iz BiH.

Indijanca muči pomicanje sata

 

Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića.