Fra Ma Fu

Nik Titanik: Svaki narod koji se ne zna smijati na svoj račun i koji ne zna primiti kritiku na svoj račun nije velik narod

  Strip         Mateja Ištuk/Foto Petra Andel         20.12.2023.
Nik Titanik: Svaki narod koji se ne zna smijati na svoj račun i koji ne zna primiti kritiku na svoj račun nije velik narod

Na posljednju stanicu svog petogodišnjeg putovanja u Daruvar stigao je Nik Titanik. U sklopu devetog izdanja Festivala reportaže i reportera Fra Ma Fu, u Zavičajnom muzeju postavljena je izložba „Kronika hrvatske gluposti“. Hrvatski najpoznatiji karikaturist Nik Titanik svojim radovima problematizira i propitkuje probleme u društvu, potičući promatrače na aktivno promišljanje prostora i vremena u kojemu živi. Za sebe kaže da je kroničar hrvatske gluposti i da u svojim karikaturama ne štedi nikoga pa ni sebe, a u Daruvaru je također predstavio i svoj strip „1573“ koji mu je najdraži rad dosad/tijekom stvaralaštva.

Nik Titanik – vrlo kreativan i zanimljiv pseudonim. Kako je došlo do istog?
- Moje civilno ime je Nikola, a krajem srednje škole, odnosno, za vrijeme faxa prijatelji su me počeli zvati Nik. Bilo im je fora da uvijek dodaju nešto iza toga i onda sam uvijek bio, ovisno o situaciji, „Nik Pobjednik, Nik Gubitnik“ i slično. Kada je film Titanic bio popularan, 1997. godine, malo su dodali „Nik Titanik“ i on se nekako najviše uhvatio. Tada su svi prethodni nadimci nestali, jer su me svi počeli zvati „Nik Titanik“. Kada sam počeo malo sustavnije promišljati svoju karijeru i smišljati kako se predstaviti javnosti, to mi je zapravo nevjerojatno dobro došlo i bio je prirodan odabir tog nadimka da bude moj službeni pseudonim. Kada sam počeo objavljivati već i u novinama, tjednicima i drugdje, potpisivao sam se svojim civilnim imenom i prezimenom, što mi je bilo bezveze, tako da je ovo zapravo bio super nadomjestak. Tamo negdje 1999. se zapravo prvi put pojavio potpis Nik Titanik.

Nik, studentice i mentor

Slovite za najpoznatijeg hrvatskog karikaturista. Kako je uopće došlo do toga? Kada se stvorila, odnosno prepoznala ljubav prema crtanju?
- Pošto sam ja odrastao početkom ’80-ih i u 80-ima, svi mi koji smo tada crtali ili se htjeli baviti crtanjem, a tada nije bilo puno izbora za zabavu osim ići van i igrati nogomet ili košarku koja je tada bila jako popularna, nije bilo Interneta, igrica, kompjutera, nije bilo apsolutno ničega što je, pretpostavljam, današnjim generacijama nezamislivo. Velika zabava su bili stripovi, pogotovo nama koji smo crtali. Ja sam odrastao na Alan Fordu i oni koji poznaju Fordov stil sigurno mogu prepoznati i u mom crtačkom stilu dosta njegovih elemenata. Na njemu sam se izgradio pa čak i na nekoj filozofskoj razini tako da je strip bio moja prva ljubav. Zapravo sam se htio baviti stripom cijelo vrijeme, ali je problem bio taj što je 90-ih cijela stripovska scena totalno nestala. Onda se to počelo polako vraćati, a meni je tu već „vlak otišao“. Ni na kraj pameti mi nije bilo da ću karijeru napraviti u karikaturi. Krajem ’98 u jednom dućanu sam vidio razglednicu s jednom karikaturom i to stvarno dosta patetično zvuči, ali „to je bilo to“. Tu sam si rekao „ja se time moram baviti“. Malo sam ju proučavao, saznao tko je to napravio, otišao u knjižaru i shvatio da je riječ o američkom karikaturistu Gary Larsonu. Onda sam sve snjegovo pokupovao i polako počeo crtati, pazeći da ga ne kopiram i ne emitiram, ali ima tu i škole Gary Larsona razmišljanja u mojim karikaturama.

Kako najbolje opisati vaše stvaralaštvo onima koji Vas ne prate ili koji Vas prate, ali možda nisu shvatili poantu Vašeg stvaranja? Što je ustvari cilj Vašeg stvaralaštva?
- Zapravo, ovo nije umjetnost - s jedne strane je, ali ovo je više nekakva društvena kritika, više nekakvo prošireno novinarstvo. S treće strane, to je i svojevrsno liječenje mojih frustracija tako da svatko tko se bavi ovim poslom to radi zato što želi nešto ili reći, ili se izliječiti, ili utjecati na nešto. Karikature su meni jedan jako veliki ispušni ventil, ali tu je, naravno, prisutan i jako veliki respekt prema umjetnosti jer je crtanje ipak moj život. Naravno da sam zadovoljan i kad uspijem obraditi relevantne teme koje su aktualne u određenom trenutku u našem društvu, kritizirati - najviše predstavnike političke vlasti, jer smatram da je to potrebno za zdravlje određenog društva. Svaki narod koji se ne zna smijati na svoj račun i koji ne zna primiti kritiku na svoj račun, nije velik narod. Stvarno nastojim biti objektivan prema svima, ali mi to ne uspijeva uvijek pa me mnogi trpaju u nekakve ladice što mene užasno ljuti, ali uglavnom se takvi onda i ljute na neke stvari, a to po meni samo pokazuje da nisu veliki. Svi trebamo biti samokritični i ponizni, prije svega.

Karikature nisu zaobišle ni popularne, javne osobe. Jeste li ikada imali problema s istima, iz kojeg razloga i koliko često?
- Ja tu uvijek kažem da naši političari možda i nisu toliko glupi koliko izgledaju. Nema službenih i direktnih tužbi, napada ili slično, ali bilo je pritužbi mojoj redakciji pa su onda oni to prenjeli meni. Predsjednica Grabar-Kitarović bila je jako nezadovoljna kako joj crtam dekolte, rekla je da joj crtam prevelik dekolte i precrvene nokte pa sam proglašavan i seksistom i šovinistom i svakakvim nadimcima, ali sve to ima svoju ulogu i svoj cilj, taj određeni detalj. Neka bolje pogleda što sam ja time htio reći. Najčešće su političke osobe nezadovoljne, s tim da jedina tužba koju imam i koja je aktualna je s Krešimirom Antolićem koji me osobno, kazneno tužio tako da me prvo ročište čeka sad idući mjesec.

Krajem 2019. godine izdali ste svoj prvi strip „1573“. Kako je došlo do ideje za isti? Što vas je potaknulo da stvorite taj strip?
- Uvijek sam htio raditi stripove, ali taj dnevni ritam rokova i karikatura me jednostavno melje i dan-danas. Jednostavno nisam imao vremena. Onda mi se 2018. godine nagomilala ta frustracija zato što ne mogu nešto napraviti pa sam stisnuo još više gas i cijelu 2018. i 2019. sam prvo radio na scenariju pa crtao strip. Od 21 do 23 sata sam radio na tom stripu, kad sam imao vremena. Ne znam kako sam preživio, ali uspio sam ga izdati. Nije mi tu cilj bio slava i zarada, nego da to stavim na policu, da ispunim tu neku svoju osobnu želju. Imam u glavi ideju za još 2-3 nastavka, ali čekam okolnosti da se poklope.

Jako veliki opus je iza vas. Osim karikatura, tu su i ilustracije udžbenika za osnovnu školu, strip, slikovnice... Što biste možda izdvojili kao nešto na što ste najponosniji?
- Strip.

Evo i nekoliko brzinskih pitanja:

NAJDRAŽA KARIKATURA?
Albino mravi ližu šećer na snijegu.

NAJTEŽA OSOBA ZA KARIKIRAT?
Ivo Josipović. – Zašto? – Bezličan je.

NAJLOŠIJA KARIKATURA?
Ima veze s vanzemaljcima i novinama. Ne znam sad koja je bila fora, ali sramim je se.

NAJNESHVAĆENIJA KARIKATURA?
Kad je Severina prekinula s Kojićem, onda sam ja napravio karikaturu pa sam u svim novinama proglašen najvećim šovinistom u Hrvatskoj.

NAJSMJEŠNIJA KARIKATURA?
Posljednje riječi Štefice Jambriščak.

Tekst: Nika Ratkovčić; Foto: Petra Andel
Studentice Akademija za umjetnost i kulturu Osijek

Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića.