Nekoć sam i ja bila dama, da znate. Imala sam fin posao. I dobar život. I nikad nisam mislila da bih mogla ovo doživjeti. A dama sam bila, prava dama.
Stojim u redu pred pekarom u središtu Zagreba, do vlaka imam još sat vremena, i zamišljam Anicu, jer tako se predstavila, kao damu. Zamišljam je kako svaki dan odlazi na posao i kako se zimi zadovoljna grije u tramvaju. Kako kuha obilan ručak, kako ostatke daje mačkama, jer teško je damu bez mačke zamisliti, i kako u dugim ljetnim predvečerjima na Cvjetnome trgu ispija kave s prijateljicama.
Plaća je dobra, Anica je krojačica, vrijedna i poznata, a hladnjak uvijek pun. Zamišljam je kako navečer gleda filmove s Richardom Gereom, šeta Cmrokom i kako kupuje kestenje na Zrinjevcu. I kako preostale kovanice polaže na dlanove prosjakinja.
Stojimo u redu pred pekarom jer unutra ne smije istovremeno biti više od dvoje ljudi. Nekoliko minuta ranije Anica je na ulici, toj istoj, Gajevoj, iskala prolaznike mogu li joj pomoći kupnjom obroka.
- Molim vas, je li mi može netko kupiti nešto hrane da mogu danas ručati - tiho je rekla dok sam prolazio pored nje koračajući prema Glavnom kolodvoru.
U pekari je kupila kruh, jogurt, mlijeko, pecivo sa sirom i mineralnu vodu. Dvije mineralne vode. I čajne kekse.
- Mogu li, molim vas, i one kekse uzeti? - sramno je bila upitala.
Izlazimo van, nešto sam vremena potrošio, ali ima još do vlaka. Umirem od gladi i jedva čekam odmotati sendvič s tunom.
- Jesam... stvarno, znam da vam je u to teško povjerovati, ali i ja sam nekad bila dama. Na pauzi bih išla po sendvič, petkom tuna obavezno - Anica se smije, zahvaljuje i odlazi s vrećicom u ruci niz ulicu punu ljudi koji ne osjećaju ništa osim hladnoće koja im skraćuje vratove čineći ih grotesknim sjenama na staklenim pročeljima velegrada.
Glavni kolodvor još uvijek je golem i svečan. Dočekuje goste i ispraća ih poput batlera koji je sve što je ostalo od nekoć dobrostojeće kuće.
- Može parfem? Ajde, uzmi parfem, dobar je, a jeftin, ženi će da ti se svidi. Imaš ženu? Naravno da imaš, takav čovek a da nema ženu... - govori, zapravo ne prestaje govoriti, omalena gospođa u srednjim godinama.
Kapa joj je nabijena preko čela i ušiju, zaštitna maska pokriva sve po propisu, i nos i usta, a sunčane naočale skrivaju oči. Jer, u Zagrebu je u to rano poslijepodne bilo -5 stupnjeva Celzijevih, a sunce je grizlo iznenadno i podmuklo, kao Luis Suarez.
Pristojno uzvraćam da mi ne treba parfem, a ona me prati još nekoliko koraka te se potom prebacuje na novu žrtvu. Srećom, odlazim. Ne bih želio da mi to bude zadnja slika na odlasku iz Zagreba. Ili prva. Kupite parfem da se bolje uklopite. I da ne čujete vonj dama na socijalnoj pomoći.
Vlakom se nisam godinama vozio. Zapravo, desetljećima. Zadnji put, čini mi se, bila je neka utakmica. Torcida je na maksimirskom sjeveru stajala, eto koliko je davno to bilo, a vlakovi su imali vagone s kupeima za šest osoba.
Star sam gotovo poput Hrvatskih željeznica, pomislih, i učas me prođe dobro raspoloženje koje me je držalo još otkako mi se Anica prvi put obratila s "dečec".
Tek u vlaku shvaćam da svatko treba sjediti na svome mjestu, kao u avionu. A na mome sjedi mastan lik. I iskusan. Dobro je procijenio moju neukost rekavši kako mogu sjesti gdje hoću, a najbolje u separeu nasuprot njega.
Sjedam. Dijeli nas stolić. Na kojemu su njegove torbe. U prvome smo razredu.
Iz separea s moje desne strane promatra nas stariji gospodin. Na nekoga me podsjeća, ali ne mogu se sjetiti na koga. Ne govori, ali gleda u mene i vrti glavom dajući mi do znanja da Masni nema pravo. Šutim i buljim u Masnog. Muka mi je i od same pomisli da ću ga gledati do kraja puta. Kao da nije dovoljno što put traje šest sati.
Uto, evo nje. Studentica, mlada, okladio bih se da je brucošica. Probija se kroz prolaz među sjedalima. Za njom ide momak. Potežu teške kufere. Zastaju kraj nas, ona vadi kartu, provjerava broj i pokazuje mi da je to njezino mjesto. Pokazujem Masnome da on sjedi na mome mjestu.
Ignorira me. I mjerka. Bez riječi. Osjećam se kao u vesternu Sergia Leonea. Propucat će me. Metak će mi na novom puloveru napraviti rupu veličine teniske loptice.
Masni na koncu popušta, mrko ustaje i grabi svoje torbe sa stolića. Djevojka mi govori da se ne trebam dizati, ona će sjesti tamo gdje je Masni do maloprije sjedio. Neće dopustiti da me propuca. Momak odlazi na svoje mjesto u drugi razred. Na sjedalo bez stolića. Pandemija je i svako drugo sjedalo mora biti slobodno.
Stariji gospodin - sad me već ozbiljno živcira što se ne mogu sjetiti na koga mi sliči - smiješkom pokazuje da je zadovoljan raspletom situacije. Zavrće rukav podeblje karirane košulje kako bi vidio koliko je sati i baš u tom trenutku vlak kreće.
- Točno po rasporedu, svaka čast! - ponovno ga ispunja zadovoljstvo.
Spominje da je tek odnedavno počeo koristiti vlak. Sporo je, ali jeftino. A znate kakva su vremena. Naravno da znam, ne izgovaram naglas. Kao da sam se ja u vlaku našao slučajno. Kao da se itko u ovoj priči našao slučajno.
Kad sam tog jutra zvao kolodvor i pitao kada voze vlakovi za Split, malo je nedostajalo da mi muški glas s druge strane zalupi slušalicu. Mislio je da se rugam.
- Gospodine, za Split odavno vozi samo jedan vlak, onaj u 15.20 - kazao je kad je shvatio da ga je nazvala potpuna neznalica.
I još me je uputio da obvezno kupim kartu ranije jer je petak pa će vlak, sa svojom dopuštenom polovinom kapaciteta, sigurno biti pun.
I pun je. Studenata poput moje spasiteljice. I tek pokojim radnikom, poput gospodina s moje desne strane. Pokušavam na to ne misliti, ali čovjek me neodoljivo na nekoga podsjeća. Izjeda me to.
Pored sebe je na sjedalo položio dvije Konzumove kese. Iz prve, čim smo se počeli kotrljati, vadi sirni namaz. Pa do njega stavlja papir sa zimskom salamom. Vadi i kruh, pola štruce. Slaže to sve na stolić i počinje jesti. Rukom otkida komad kruha, plastičnim nožićem maže malo sirnog namaza i na to stavlja feticu salame. Svaki zalogaj dugo žvače. Uživa svjestan da se teško ikakva sreća može mjeriti sa srećom sita čovjeka.
Mladić nasuprot njega, s vunenom kapom na glavi i otvorenim laptopom, kaže da mu ne smeta. Djevojka nasuprot mene - lijepa, crnih, prkosnih očiju i izgriženih nokata (težak faks je upisala?) - iz ruksaka vadi pletivo.
Ne šalim se, stvarno vadi pletivo. Trudim se gledati svoja posla, ali ne mogu. Da sam slikar, naslikao bih je.
Znalački plete. Ne razaznajem točno što, ali mogao bi biti šal, svjetlozelenih tonova. Ta se boja danas nosi. Iz ruksaka joj vire još dvije igle, znatno duže. Prepoznajem ih, s takvima je moja majka nama djeci plela džempere. Mrzili smo ih nositi, grebali su poput samoga vraga. Ali nosili smo ih. Da se ne ljuti.
Gospodin za kojeg ne znam na koga me podsjeća polako završava s ručkom. Sve uredno sprema natrag u kesu, a sa stola skuplja mrvice i baca ih u malenu stolnu kantu, nekoć pepeljaru. Iz druge kese vadi bocu crnog vina. Toči u plastičnu čašicu koja je još jutros bila jogurt. Uzima i drugu bocu, bočicu zapravo, u njoj je voda. Miješa bevandu i slatko otpija. Adamova jabučica mu se pomiče kao klip dobro podmazanog dvotaktnog motora. Ponavlja postupak još jednom, sve potom sprema, zabacuje glavu i zauzima sjedeći položaj za spavanje.
Vrata našeg odjeljka se otvaraju, ulazi kondukter. Vadimo karte, a kondukteru zvoni mobitel. "Daaalmacijooo, moja ružo procvalaaa, Daaalmacijooo...", mobitel zvoni na najjače. Javlja se. Nervozno.
- Gospodine, ja radim, čujete li me, gospodine, ja radim, što vi mislite gdje sam?! - viče.
Još nekoliko puta ponavlja da radi, nakon čega prekida vezu. Imam dojam da je pričao sa šefom. A ako tako s njim priča, kako li će tek s nama... Preplašeni, pružamo karte. Svaku detaljno provjerava. Osjećam se kao na granici s punim prtljažnikom robe iz Trsta. Da išta upita, spremno bih sve priznao.
Vlak usporava. Gledam stabla. Pokušavam ih razaznati. Ne ide mi. Brojim ih. Odustajem. Glupo je. Zavidim joj što zna plesti. I njemu što može tako brzo zakunjati.
Odjednom mi sine. Znam! Znam na koga me podsjeća! Laknulo mi je, cijelo tijelo preplavljuje mi blagost kao kad nakon višesatnog trpljenja uspiješ isprazniti mjehur na zato predviđenu mjestu.
Pljunuti je Ivica Todorić! Ponešto, istina, izrauban, oštećen, ali nema veze. Todorić! Sad mogu mirne duše gledati kroz prozor.
Vlak još malo usporava. Sve se dobro vidi. Vani je idila. Posvuda snijeg. Izlazim iz vlaka. Trčim pored njega, bacam mu grude, vlak mi ih vraća. Igramo se. Lijepo nam je.
Todorić i dalje kunja. Glava mu kljuca. Mladić nasuprot njega neprestano piše na laptopu. Naginjem glavu, glumim da je to zbog nagibnog vlaka, ali ne vidim što piše, sitna su slova.
Kroz vrata našeg odjeljka pokušavam uočiti ima li što zanimljivo u drugom razredu. Sumnjam u sve i svakoga. Kao u Hitchcockovu filmu. Vidim neko mlado čeljade kako se ispružilo preko oba sjedala. Arsenova Dalmatinka vraća se kući. Spava. Ima još do Knina i Perkovića. Ponijela je i kušin. Stina je čeka kući. Umjesto oskoruša.
Ispred nje, na nasuprotnim sjedalima, sjede njezini prijatelji. Dobro se zabavljaju. Ona u prugastoj zeleno-bijeloj majici, a on u zeleno-bijelim patikama i isto takvim prugastim čarapama. Djeluju blesavo, kao Irci s greškom. Briga ih. Ona glasno govori, on se još glasnije smije.
Vrata našeg odjeljka non-stop se otvaraju. Debeli najčešće prolazi. I Masni je nekoliko put prošao, svaki put me prezrivo pogledavši. Trebalo mi je neko vijeme da shvatim kako se nalazimo na ruti za zahod. Povlastica prvog razreda.
Vlak još više usporava. Znam, zvuči nemoguće, ali je istina. Kao put na Mjesec. Nitko ne vjeruje, ali se događa.
Krećemo se ne mičući se. Suprotstavljamo se svim zakonima fizike. Priroda je prekrasna. Zamrznuta. Nema asfalta, bljuzge i bezličnih benzinskih postaja. Čini mi se kao da sam usred "Klinike Schwarzwald". Od miline bih se bacio iz vlaka, samo kad bih znao da će me liječiti Christa Brinkmann.
Žedan sam. Voda mi je loše legla na želudac nakon sendviča s tunom. Da mi je sad malo onog vina. I još je plavac, s Pelješca, moj omiljeni. Ali Todorić i dalje spava.
Stali smo. Oštarije. Tu se nekad odvajalo za Rijeku. Policija bi pola vlaka izbacila vani. Iz čista mira. Random, kako bi se danas reklo. Modrica od pendreka bila je statusni simbol. Roditelji bi mislili da spavaš kod prijatelja, a ti bi prespavao u stanici.
Nakon dva sata vožnje još smo u Karlovačkoj županiji. Todorić drijema, ona plete - i kaput bi do Splita mogla isplesti - a onaj stalno piše. Možda sam ja lik u njegovoj reportaži? "Onaj do mene ne prestaje škrabati po komadu karte, rukopis mu je neprepoznatljiv."
U Oštarijama ulazi djevojče, jednu torbu vuče, druga joj visi o ramenu. Čini mi se da je ta druga puna kupusića. Evo je nazad, traži mjesto. Jesu, kupusići su.
Za njom ide Debeli. Ne vjerujem da mu se baš stalno piša. Prije će biti da je nanjušio što mala ima u torbi.
Ubrzavamo. Jurimo. Letimo. Supersonični smo. Nakon dvije minute usporavamo. Dabogda imao pa nemao.
Plaški. Uši će mi otpasti od maske. Ali, nitko je ne skida pa ne skidam ni ja. Svi ćemo oklempaviti. Kad sve ovo prođe, po ušima ćemo se prepoznavati.
Todorić anesteziran vlastitim dahom ne mrda. Smračilo se. Kroz prozore, umjesto žive prirode, vidimo naše mrtve odraze.
Vrhovine. Evo opet Debelog. Vlak ulazi u zavoj, Debeli gubi ravnotežu i pada ravno na moju suputnicu. Uspijeva se iskontrolirati tek toliko da joj ne sjedne u krilo, među igle, pa svom težinom svoju stražnjicu smješta na stolić preda mnom. Čuje se krckanje nespremne iverice.
Ličko Lešće. Odoše kupusići.
Gospić. Znao sam da je šal. Momak je dolazi posjetiti. Ona mu stavlja nezgotovljeno pletivo oko vrata i govori da neće trebati još puno. On je sretan. Voli je.
Lovinac. Todorić se budi, osvrće se oko sebe, provjerava jesmo li svi na broju i kima mi. Opet toči. Skrivećki. Vino, voda, bevanda. Ne nudi.
Grijanje je pojačano. Vani je -6, a unutra +40. Ono malo zraka što imamo oduzimaju nam Debeli i ekipa. I Masni je s njima. Svi smrde na duhan. Puše u zahodu kao balavci.
Gračac. Svrbi me noga, lijevi gležanj. Izluđuje me. Imam samo dvije opcije: ili skinuti gojzericu ili dograbiti onu iglu iz ruksaka i ljudski se počešati. Skidam gojzericu. Ostali se prave da me ne vide.
Evo opet Debelog. Neće vrata da mu se otvore. U trenutku panike zamišljam prizor njegova vječnog ostanka u našem odjeljku. Ne izgleda lijepo, taj prizor. Gledam djevojku nasuprot sebe kako uzima iglu i buši Debelog da izduši. Hvala, djevojko.
Knin. Na mobitel mi stiže poruka teleoperatera: Dobrodošli u Bosnu i Hercegovinu. Zadnji put kad sam ovuda vlakom prolazio gađali su nas kamenjem.
Drniš. Sjećam se kako sam Drniš prvi put vidio na slici baš u vlaku. Iznad naslona za glavu bile su slike jugoslavenskih gradova, od Vardara do Triglava. I na Drniš je tada netko mislio.
Perković. Evo nas doma. Ostavljamo sve što smo dotad radili i iščekujemo kraj puta. Bez muzike. Praznih baterija. Ni Debeli više ne prolazi.
Kaštel Stari. Kopilica. Split.
Kolodvor je u polumraku. Svjetla je taman toliko da ne slomiš vrat preskačući prugu kako bi došao do perona. Na kojemu nikoga nema. Nemam s kime ni tekst završiti. Ostaje mi prazan zadnji pasus.
A nekoć je i Split bio grad, da znate. Imao je fin posao. I dobar život.
***
Vinko Vuković je rođen 1972. godine, profesionalni novinar od 1994. godine, a najveći dio radnog vijeka proveo je u Slobodnoj Dalmaciji gdje je uz novinarske poslove obavljao i čitav niz uredničkih. Bio je i jedan od osnivača Dalmatinskoga tjednika 'Vrime' gdje je obavljao funkciju izvršnoga urednika, a trenutačno, uz Slobodnu Dalmaciju, piše i za ostala izdanja Hanza Medije, ponajprije Jutarnjeg lista, gdje najčešće objavljuje upravo reportaže. Nominirani tekst je neobičan, originalan i društveno relevantan reportažni zapis iz vlaka koji vozi na relaciji od Zagreba do Splita. Nastao tijekom jednog sasvim slučajnog putovanja, višesatnog, naravno.
