Dokumentarni filmu Preživjeti mir kojim otvaramo ovogodišnji Fra Ma Fu festival (srijeda, 1.10., 19 sati) neki festivali odbili su uvrstiti u svoj program, a nije se svidio ni televizijskim urednicima. Njegov redatelj i producent Anđelo Jurkas, iza kojeg stoji nezavisna produkcijska kuća DOP Produkcija, smatra da razlog nije loša kvaliteta filma. „Pokazali smo ga u finalnoj verziji prije post-produkcije na testnoj projekciji pred 50-ak kolega, dokumentarista, filmaša, festivalskih ljudi, sudionika filma samog. Reakcije su bile više nego sjajne i afirmativne“, rekao je Jurkas novinarki Nacionala Kristini Olujuć Ježić.
Ističe da su film snimili prvenstveno o interesantnim, stimulativnim, poštovanja vrijednim ljudskim bićima koja su dio života i mladosti funkcionirala kao branitelji, a po završetku rata okrenuli su stranicu mira i unatoč mnogim dijagnozama, problemima, rekonvalescencijama, odlučili uz pomoć svojih obitelji, prijatelja, suratnika i zajednice biti korisni članovi društva.
Krešimir Končevski proveo je na bojištu tristotinjak dana, u periodu od 1991. do 1995. godine. Dragovoljno se prijavio, bio je jedan od brojnih branitelja koji su pozivani u rat kada bi se za to pojavila potreba. Sudjelovao je od priprema za odlazak na bojište u jesen 1991. pa do VRO-a Oluja 1995. Misli da nema PTSP, ali smatra da posljedice rata nose svi koji su bili u životno opasnim situacijama.
„Smatrao sam prirodnim da se nakon rata vratimo normalnom životu. Mi koji nismo profesionalni vojnici, nismo to smatrali doživotnim zanimanjem. Želio sam se vratiti u civilni život i nastaviti sa svojim prijeratnim aktivnostima, nisam htio da mi rat definira budućnost. Prije sam radio i studirao poljoprivredu, nisam je završio i mogu reći da me u tome omeo rat. Nakon rata sam se počeo baviti novinarstvom i kasnije diplomirao marketing i komunikacije, imam ta dva bazična zanimanja i time se bavim cijeloga života, naizmjenice i usporedno“, rekao je Končevski za Nacional.
Šibenčanka Ljiljana Zmijanović prihvatila je poziv za sudjelovanje u filmu, smatrajući da su njegov format i koncepcija ozbiljan i značajan doprinos prikazu života nakon Domovinskog rata. Smatra da se branitelji aktivnim uključivanjem u svakodnevni život i na tržište rada nesumnjivo brže adaptiraju na mirnodopske uvjete života. Time si pomažu odagnati turobne misli i sudjeluju u kreiranju bolje društvene klime. Ona je nakon rata diplomirala na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, gdje je potom i magistrirala i doktorirala. Autorica je mnogih znanstvenih radova i nositeljica niza nagrada iz polja upravljanja zaštićenim područjima. Prije i nakon rata volontirala je pri Caritasu, često sudjelovala u organiziranju i provedbi mnogih kulturnih programa, a danas je, povremeno na zamjenama, nastavnica ekonomske grupe predmeta u školi.
U ratu je prošla više od 500 dana borbenog sektora. Bavila se ronjenjem i skokovima u vodu pa se smatrala fizički i mentalno spremnom za izazove koje rat nosi. „Demobilizirala sam se sredinom 1993. Tad sam već osjetila zamor i bilo mi je dosta rata, vratila sam se studiju. Povratak je ipak bio težak. Neobično mi je bilo odjednom sjediti na predavanjima nakon svih boravaka na terenu u čizmama“, izjavila je Nacionalu i zaključila: „Nemam PTSP, ali smatram da je osobito važno bilo što je brigada imala psihijatra koji je dolazio na teren“.
Krešo Vujčić Vule, Krešimir Končevski, Tihomir Treščec i Robert Međurečan Prva tri romana književnika Roberta Međurečana – „Prodajem odličja, prvi vlasnik“, „Kad jaganjci utihnu u Zdihovu“ i „Krletka za glinenog goluba“ – govore o našoj stvarnosti izrasloj iz teškoća i problema od rata naovamo, o našim sumnjama, stranputicama i iluzijama. U ratu bio 1991. i 1992. iz straha i nužde. Kaže da je oduvijek znao tko je i što je i da mu ne pada na pamet mahati tom spoznajom kao zastavom i od toga raditi karijeru, hvatati sinekuru, ubirati mirovinu.
„Što znači tipičan, a što atipičan branitelj? Da tipičan branitelj ide na Thompsonove koncerte, a atipičan sluša rock ili ide u kazalište? To je medijska podvala koja nastoji podijeliti branitelje na ‘pravije i hrvatskije’ i na ‘izdajice’. Za mene je ‘tipičan branitelj’ bio u ratu, a ‘atipičan’ se baš spremao otići u rat, ali je hitno morao u Beč, Ameriku, Australiju, na Mjesec… Nisam član nijedne braniteljske udruge – ta rascjepkanost braniteljske populacije na stotine udruga plan je vlasti da drži branitelje pod uzdom po principu ‘zavadi pa vladaj’. Ne želim biti pod uzdom, kao ni mnogi moji prijatelji, također branitelji, koji vrijedno rade za sebe i svoje obitelji i ne mare za svjetonazorske podjele. I ne svađam se sa svjetonazorskim neistomišljenicima dok god teče argumentirana rasprava. U dokumentarcu sam rekao da je to zadnji put da govorim o ratu. Ratnu tematiku ostavljam povjesničarima. Ne želim do smrti biti zarobljen u prošlosti. Pobijedili smo i na nama je kako ćemo organizirati zemlju da se sva njena djeca u njoj osjećaju zaštićeno i voljeno. Tko nije shvatio, nikad neće“, zaključio je Robert Međurečan.
Cijeli članak iz Nacionala možete pročitati ovdje.
