Iako se moderno društvo svim snagama trudi ispatetizirati ljubav, računica je zapravo jednostavna: kad Ja susretne Ti dogodi se čudesno Mi, dovoljno čudesno da se čak i u najtišim i najbanalnijim trenutcima pronalazi ljubav – ljubav u kuhanju, ljubav u učenju, ljubav u hodanju, ljubav u življenju, ljubav u brojenju oblaka…
O svim ovim fenomenima koje svakodnevni čovjek prihvaća ili kao čaroliju ili kao neizbježnu naviku (a poneki i kao tlaku, budalaštinu), ovisno o tome jesu li u ljubavi ili nisu, govori i filolog, politolog, novinar i književnik Stjepo Martinović u svojemu romanu Kornelija broji oblake objavljenom ovoga ljeta u nakladi izdavačke kuće „Beletra“.
Riječ je o ljubavnom romanu koji, neobično za hrvatsku književnost, u središte stavlja mušku percepciju te progovara o zaljubljenosti i ljubavnom odnosu, djelomično potvrđujući misao irskoga književnika Brendana Francisa Behana koja govori sljedeće: „Muškarac je već napola zaljubljen u svaku ženu koja ga sluša.“ Naime, upravo je međusobno slušanje i pripovijedanje (uz prstohvat vizualnog doživljaja ljubavnog objekta) dovelo do sraza dvaju usamljenih pojedinaca – Darjana Vidakovića i Kornelije Lengyel. Protagonisti ovoga romana pisanoga u prvoj osobi zreli su ljudi koji iza sebe imaju ispisanu i ostvarenu ljubavnu povijest, brakove i djecu. Susreću se jednoga vikenda na opatijskoj konferenciji i prepoznaju jedno u drugome rane koje nose, a koje je potrebno liječiti. Nositelj pripovijedanja je poslovnjak, pedesetpetogodišnji arhitekt Darjan koji svoju fatalnu ljubav prema posebnoj Korneliji opisuje povremeno nadrealno liričnim, a povremeno nadasve učenim pojmovima. Njegov se ljubavni interes najbolje uviđa u predanosti ljubavnoj partnerici koju iskazuje u porukama:
„Svaki je polazak početak povratka (…) divno je moći se vratiti jedinstvenoj tebi.“
Njihovi dijalozi na trenutke bivaju izuzetno romantični, primjerice u poetičnom spomenu kako more (koje ih je i spojilo) ima „golemu magiju, ali i velike su rijeke čudesna bića, posebno taj glibavi, panonski lijeni Dunav.“ S obzirom na to da je riječ o muškom pripovjedaču, finoća izraza koju se zatječe u ljubavnim romanima poteklima iz „ženskoga pera“ nerijetko se prekida lascivnim i erotiziranim opisima. Fatalna žena, Kornelija (čije ime u rimskim legendama priziva pomisao na čestitu suprugu, ženu i majku – što se u ovom romanu na trenutke pokušava osporiti), u svojim porukama stanovitoj Eriki priziva žensku, nešto kreposniju i blažu kazivačicu (no svejedno vrlo svjesnu rapidno mijenjajućega vremena koje ju drži u šaci) koja promišlja o međuljudskim odnosima i tjelesnosti na nešto drugačiji način. Ona želi biti željena, strahuje od ponovne izdaje i gubitaka pa rado naglašava:
„Potrudi se i kad ti ne bude lako sa mnom.“
Martinovićev pristup pisanju je snažan, dominantan, odaje samopouzdanje. Tekst ne nailazi na nesigurnost, a okupan je sivilom današnjice (moderno murakamijevsko pripovijedanje koje se osobito ogleda u nevažnim ljubavnim susretima s partnerima iz prošlosti) i općebalkanskim navadama u kojima su izražena seksualnost i psovka dio kulture. U književnom smislu, Martinovićev diskurz slijedi spisateljsku čvrstinu i lišenost slatkoće, a svojom iskrenošću (odbijanju eufemističkoga izraza kojemu većina književnika u strahu pribjegava) blisko prilazi marquezovskoj prozi. Za razliku od većine modernih tekstova u kojima su protagonisti „emocionalni invalidi“, Martinović čini sasvim suprotno: njegov je junak vrlo blizu čovjeku od krvi i mesa, on osjeća, mari, voli…
Ova ljubavna priča dvoje osamljenih ljudi protkana je i kriminalističkim motivima (vidljivi u liku ucjenjivača Siegfrieda Schwarza), ali i filozofskom psihološkom (samo)karakterizacijom glavnoga junaka:
„Još sam se jednom izgubio na pučini konfuzije, suočen s nasušnom potrebom za ispovjednikom od punog povjerenja, sugovornikom koji će me saslušati i nastojati prepoznati moje agregatno stanje, prosuditi koliko su stvarni uzroci moje nesigurnosti, a ne tražeći u tom tkanju i rasukavanju nikakav svoj interes.“
Razočarani sugovornici, ranjene jedinke pogođene kretanjem svijeta, svoje mjesto pod suncem traže uz more, tražeći mirnu zajedničku luku u kojoj bi pronašli svoje utočište i smirenje nemirnih duša. Realno sirov i stvaran ljubavni odnos u kojemu prevladavaju bolna iskrenost i zajedničko suočavanje s problemima podsjećaju na potrebu gore spomenutog utočišta, mjesta na kojemu će dvoje postati jedno i, baš kao u pjesmi Snow Patrola, „leći i zaboraviti svijet“ – brojeći oblake zajedno, promatrajući onaj jedan zajednički.
(MM, 2. 9. 2019.)
