Bilo je to prije malo više od deset godina, kada su mi usplahireno telefonirali, da odmah idem u park vidjeti, kako neki vandali uništavaju Augusitinčićev kip. Trčećim korakom pohitam na lice mjesta, a tamo imam što vidjeti – čovjek polako i koncentrirano namače kist u veliku kantu nekakve mase i boja našu golu ženu u bijelo. Priznajem, bio je to tako neobičan i nadnaravan prizor da me malo smeo, stajala sam i pokušavala shvatiti, što se tu zapravo događa, kad k meni iz smjera lipa izroni drugi čovjek i kaže mi:
Ne bojte se, nije to ništa.
Smijali smo se nakon toga svi, jer njemu je odmah bilo jasno, da sam ja novinarka i da je najbolje da odmah razjasni stvar:
Skidamo negativ vašeg kipa, jer se nije sačuvao gipsani original, objasnio mi je kustos Davorin Vujčić iz Augustinčićeve galerije u Klanjcu. Nanošenje te „bijele boje“ bio je tek prvi korak u dugom poslu, zapravo stavljanje posebnog gumenog filma, na koji je kasnije nanesen debeli sloj gipsa. Cijeli su proces odrađivala dvojica radnika umjetničke ljevaonice zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti a višesatno sušenje gipsa pružilo je lijepu priliku da razmijenimo informacije. Majstori su mi tako ispričali i vlastitu verziju događaja, to jest kako je moguće, da su Daruvarčani tada tako jeftino mogli kupiti ovaj kip (o čemu smo već pisali u prijašnjim nastavcima):
Znate, na Akademiji se još danas prepričavaju priče o tome, kako su Augustinčić i još neki umjetnici znali tu i tamo skočiti preko granicu u Trst u kasino, pa je eto, moguće, da je delegacija iz Daruvara došla upravo u trenutku kada je Majstoru hitno trebao novac...
Nakon što se osušio, sadreni je kalup vrlo oprezno skinut s daruvarskog kipa a još opreznije je „zguljeno“ i njeno gumeno odijelo. Izgledalo je to zaista spektakularno, kad se naša gola žena najprije odjenula u bijelo a onda iz bijelog svlačila uz pravu jesensku maglu i rominjanje sitne kišice. U Zagrebu je nakon toga napravljen otisak u vosku i tek tada je konačno mogao biti iz bronce izliven novi kip. Za završni glanc pobrinulo se na kraju cizeliranje i patiniranje.
„Jako nam je drago, da imamo i nju“, rekao nam je tada kustos i poučio nas da je ovu skulpturu Augustinčić radio još dok je bio jako mlad, 1927. godine. Imao je tada upravo toliko godina koliko ih je imalo stoljeće a bilo je to odmah nakon njegova povratka sa studija u Parizu. Figura je izvedena u stilu u kojem su u razdoblju između dva rata stvarali mnogi hrvatski umjetnici, između ostalih i Kršinić i Meštrović, a to je reminiscencija na art deco. Najbolje se to vidi u izrazu lica, na očima, ustima, na lepršavoj kosi.
„Ovo je figura koja je bila stvorena za likovno isticanje prostora, nema nikakav drugi, politički ili simbolički značaj i to je dobra plastika. Vrlo slična, očito rađena prema istom modelu, je figura koja ukrašavala jednu od obiteljsku grobnicu na Mirogoju, budući da je to skulptura anđela, tamo su na nju samo dodana krila i prema njemu ćemo rekonstruirati prst daruvarske Kupačice, koji je nesretnim slučajem odlomljen 1974. godine“, rekao je kustos Vujčić kao i ovo:
Daruvar bi trebao biti ponosan, što ima originalnu plastiku jednog Augustinčića, u Hrvatskoj je malo gradova, koji se mogu pohvaliti vrijednima umjetničkim djelima, tim više što je to sada bio jedini primjerak u Hrvatskoj. Nama je jako drago, što ćemo je sada imati i mi u galeriji u Klanjcu, ali i vi možete biti zadovoljniji, jer Kupačica stoji u Daruvaru u primjerenijem okruženju, uz bazenčić, koji joj nažalost u Klanjcu ne možemo osigurati.
Ako vas dakle put nekad nanese u Klanjec, posjetite galeriju Antuna Augustinčića i tamo na terasi-vrtu potražite našu daruvarsku Kupačicu (imao je kustos pravo, njena ljepota tamo u skučenom prostoru terase zaista ne dolazi do izražaja). I ne dajte se smesti za nas pomalo čudnom situacijom, jer vidjet ćete tamo još dvije Kupačice – ukupno dakle tri, pa još i skulpturu Odmor, pa Anđela - a sve neka poznata faca. Iliti onaj isti model, koji je nekada davno pozirao kiparu.
Našu „golu ženu iz parka“ tokom godina nazivali su različito. Tekst koji je 1975. godine objavila zagrebačka Arena već u naslovu ima Tužna Mara a u njemu možemo pročitati da je Augustinčić, prilikom svog boravka u Daruvaru na pitanje kako se „ta figura zove“ rekao Na odmoru. I to je najvjerojatnije ime s kojim je u Daruvar zaista i stigla. Možda 1953. godine (to u tom tekstu tvrdi njen autor prof. dr Erich Rosezweig) ali vjerojatnije 1956. godine (podatak koji danas navode Daruvarske toplice).
Kako Augustinčić u svom opusu ima i sličnu skulpturu koja se zove Kupačica a u Daruvaru je uz skulpturu žene koja se odmara sagrađen bazenčić s fontanom (u kojem su nekad plivale zlatne ribice), možemo pretpostaviti da su kasnije turistički radnici preuzeli to ime, koje je zaista prikladnije za daruvarsku skulpturu. Tako je u Monografiji Daruvara iz 1975. godine skulptura na fotografiji Milana Pavića potpisana kao Kupačica. Monografija Daruvara iz 1987. opet vidi stvar drukčije i uz fotografiju Tonija Hnojčika kip potpisuje samo s Maja.
Nakon nekoliko sporadičnih slučajeva korištenja imena Gola Afrodita i čak Crna Afrodita, kako su sugerirali turistički prospekti izdani u Daruvaru prije desetak godina, skulptura je postala poznata kao Gola Maja, kada ju je jedne mračne noći u ožujku 2012. godine odnijela banda kradljivaca obojenih metala. Odlučujuću ulogu u vraćanju naše žene odigrala je tada uprava Daruvarskih toplica, odnosno faksovi koje su bjesomučno slali na sve strane od rana jutra kad je otkriveno, da naše Mare/Kupačice/Maje nema, te je obećana nagrada nalazniku.
Priča ima za nas lijep kraj – iako je zapravo u to malo tko vjerovao (nažalost, biznis otpadnim obojenim metalom veliki je posao za one, koji znaju žmiriti na jedno oko), našao se na pravom mjestu čovjek koji je prepoznao komad skulpture, koja je već bila razrezana na trinaest dijelova, i sve prijavio policiji.
A nakon toga skulptura se vratila tamo, gdje je nastala - u ljevaonicu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Tamo je svaki spoj trinaest dijelova zavaren je identičnom slitinom bronce od koje je izrađen i original, a svaki spoj cizeliran je do te mjere da se ne može prepoznati golim okom. Uslijedilo je skidanje stare patine te novo patiniranje kako bi se dobila jednolična nijansa površine.
Nakon povratka u Daruvar, naša je „gola žena“ dobila zaštitu primjerenu 21. stoljeću - jaču rasvjetu, a tu je i stalni video-nadzor“. Što reći za kraj, uživajte u najkvalitetnijom javnoj plastici u široj okolici. Skoro je nevjerojatno da urednici ni jedne ni druge monografije Daruvara pa čak ni kasnije izdanih knjiga slične tematike (recimo Daruvar u slici i riječi iz 2002.), nisu smatrali potrebnim na nju potrošiti ni retka teksta. I ovo je prvi pokušaj da se istraži cijela priča o našoj Mari/Kupačici/Maji, jer ona to zaista zaslužuje.
Širite je po svijetu i ne zaboravite pri tom na ulogu poslijeratne upraviteljice Kupki, doktorice Edite Röethy Vondraček te našeg sugrađanina klesara kipara Vaclava Satrape, koji je govorio četiri jezika i bio prijatelj i kolega Antuna Augustinčića.
Zbrci s imenima ne treba pridavati posebnu pažnju - internet pokazuje, da je takvih situacija s Augustinčićevim skulpturama u Hrvatskoj više. To daje našoj skulpturi nakon zaista originalne priče o tome, kako je došla u Daruvar, kako se tokom godina mijenjao odnos Daruvarčana prema njoj, da je neoštećena preživjela Domovinski rat, da bi je na kraju ukrali i razrezali za tričavih pet tisuća kuna, koje su u otkupnoj stanici za nju mogli dobiti dodatni šarm.
I uživajte u našoj Kupačici, jer takve su samo dvije u svijetu. Nakon što je odlivena replika naše za galeriju u Klanjcu, kalup koji je nastao nakon skidanja negativa sa početka naše priče, je - uništen.
