Vrijeme današnje. 11:05 A.M. Savezna američka država Utah. Gradić Jacksonridge, 1927 stanovnika. Umirovljeni vlasnik auto praonice John MacCoy ušao je kao obično u svoj bar popiti kavu i pojesti krafnu. Kava i krafna bile su bolje u susjednom lokalu kod njegova prijatelja s ribolova Brada, ali ovdje je dolazio zbog Betty. Imala je 19 godina, mogla mu je biti unuka, ali je očijukala s njim. Pitao je Betty, zašto to radi, zašto očijuka baš s njim, a ni s kim drugim.
– Zato jer obožavam pilote. Luda sam za pilotima – sagnula se i prišapnula, tako da je osjetio njen vlažni mirisni dah u uhu sa slušnim aparatom. – Palim se na pilote.
– Pilote?! – zabezeknuo se John. Ja sam cijeli život proveo u autopraonici.
– Ne – Betty se zagledala u nj svojim velikim plavim okom. – Vi ste pilot.
Toga jutra u 11:05 za šankom nije bila Betty već jedan mladi susretljivi čovjek.
– Srednje jaka u veću šalicu, kap hladnog mlijeka i vrela krafna s koje se cijedi čokolada – bio je uslužan. – A gdje je Betty?
Čovjek je prečuo pitanje, i servirao mu točno onako kako bi to činila Betty.
– Ova kava – rekao je John nakon prvog gutljaja – nekako je čudna.
Čovjek se osmjehnuo i unio mu se u lice.
– U najmanju ruku. U njoj je novičok, druže Bobenko.
– Molim?! – John se zaprepastio osjećajući izmaglicu.
– Vi niste John Mac Coy. Vi ste Viktor Bobenko major sovjetskog ratnog zrakoplovstva. Vi ste izdajnik koji je MIG-om 25 sletio u Japan.
John je pokušao ugristi komad krafne, a nepoznati je nastavio: – Za dvije minute bit ćete mrtvi. Vaša smrt nikoga ne zanima. Program zaštite svjedoka nakon 40 godina pada u zastaru. Dobili ste ono što zaslužujete druže majore.
*
Hodao sam najslavnijom ulicom svijeta, grada koji nikad ne spava. Nad Petom avenijom New Yorka, u blagoj kiši slijevao se suton, pokraj mene blještali su dragulji Tiffanyja, i odjednom me obuzeo neki silan žalobni osjećaj i pomisao: ima li tužnije provincijalne pustoši od ove u kojoj se sada nalazim? Isto sam to, tog jednog davnog novembarskog sutona osjećao, prispjevši prije mnoštvo desetljeća prvi put u Daruvar. Upravo je završila Bergmanova „Persona“ u Kinoteci, a on mi je rekao: – Ime, ja odoh u Daruvar.
Bilo je negdje oko deset navečer i pitao sam ga začuđen, zašto sada, a do tamo ti treba...
– Tri sata. U jedan doći ću pod prozor njene Bauhaus vile, gledati svjetlo na njenom prozoru, stajati ću tamo, zepsti i slušati je kako svira klavir.
Za mene je Daruvar bio taj prozor, ta silna ljubav, čežnja i taj glasovir. Upisali smo Akademiju istog dana, on kameru, ja režiju, i upoznali smo se jer su nam zamijenili indekse zbog istog prezimena. Lagali smo znatiželjnima da smo bratići. Bili smo mnogo dalje od toga, i bliže od ničega, u svakom slučaju, prijatelji.
– Ime – jedan drugoga smo unatoč istom prezimenu, zvali „Ime“ – kad ćeš sa mnom u Daruvar, dođi sa mnom u Daruvar, moraš vidjeti Daruvar.
I onda za jedan Dan republike tadašnjega vremena kad se naveliko klalo – svinje, sjeo sam pred Školom, kako smo zvali naš drugi dom, Akademiju, u njegov spaček i otputili se u Daruvar. Beskraji dugih pustih sela, istih neožbukanih kuća iz čijih su se dvorišta pušili kotlovi za čvarke i zibale se svinjske polovice, a ponekad bi vapnom pisalo „Svadba – još sedam dana“ ili „Rodio se sin“, ta sela bila su potpuno jednaka i nije se znalo gdje završava jedno, a drugo počinje. Sjećam se nekih mutnih maglovitih ribnjaka u susnježici, a potom nakon tri sata, s brežuljka zasvjetlucalo se nešto u udolini odajući privid gradića.
U Gundulićevoj 70, kod mojeg je Imena bilo toplo, roditelji dragi, ali cijele te noći nisam spavao, pitajući se hoće li me prekosutra, taj stari spaček iz kojeg je neprestano curilo ulje, moći izbaviti u spas Zagreba. Silno je volio taj svoj grad, tu golemu i drevnu ginko bilobu pokraj dvorca grofa Jankovića, koju je pritom pretvorio u poster i prodavao po cijeloj Hrvatskoj. U garaži moje roditeljske kuće bila je ta ginko biloba nalijepljena desetljećima uz policu s vijcima i kliještima. Proveo me Julijevim parkom, s kojim se ni znameniti Arboretum u Trstenom ne može mjeriti, udisao sam pare rimskih termalnih izvora, sjeli smo na davnu terasu toplica koje su u davninama bile vlasništvom obitelji njegove voljene. I naravno, nije moglo bez urbane olegende o „badegesticama“ u slavnoj banji za nerotkinje, čija velika djelotvornost po mitskom predanju nije bila zaslugom sastojaka termalnih izvora, već zgodnih i mladih Daruvarčana. Bio je neki češki praznik, pa me poveo do njihova doma zajapurenih okruglih lica u golemim narodnim nošnjama, a podvriskivanje je bilo bučnije od glazbe. Provezao me poslije kroz talijansko selo gdje smo kupili neke grozomorno tvrde i crne kobasice od konjetine, neki navodni afrodizijak. Po povratku, odsjedili smo u kultnome „Snacku“, prvom i tada jedinom daruvarskom kafiću s aparatom za espresso, zadimljenoj ostakljenoj špelunki koju je trebao provjetravati nepokretni ventilator, u kojoj se okupljao sredovječni intelektualni svijet, poslije otvorili na časak vrata hotela „Zagreb“ u središtu, tek toliko da nas zaštite od pijanih krikova i letećih čaša. Pokraj klasicističe zapuštene građevine zvane „Slavonija“ u samome središtu, dućan s opremom za zaštitu na radu. Neke strašne čizmetine, kožne rukavice i kapuljače...
I dio naredne noći prije povratka, pomišljao sam kako je cijeli taj gradić kao začaran, u njemu je sve odjednom stalo, kao da nema sadašnjosti, već su te oronule Jankovićeve dveri, taj zahrđali ždral u grbu, te terme i ta Julijeva stabla, oronula pročelja, prastari samt na zavjesama kupališne terase, iskrzale livreje vremešnih konobara, mnoštvo crkava i crkvica, pa čak i taj noćni glasovir te vile, samo sjećanje nekog davno nestaloga vremena. Pečuh i Peštu u koje su davne daruvarske dame odlazile po haljine za balove, sada su ogradili sovjetski tenkovi i bodljikava žica. Sve ono građansko, a taj mali dragulj od grada bio je paradigmom građanstva, socijalizam po sebi nije podnosio, i jedino što je njegovao bilo je „sveto trojstvo“ triju podjednako važnih naroda: Hrvata, Srba i Čeha. Činilo mi se nekako da je to grad uspomena, duhova, da je sva njegova vrelina, vrelina rimskih kupki i golemih peći daruvarske ljevaonice, a jedini znak sadašnjega vremena u pravom smislu, taj espresso aparat u „Snacku“. Nisam tada mogao ni pomisliti da će se moja sestra sretno udati baš u taj grad koji će zavoljeti kao i svojega muža i on nju, da će tu provesti sretna desetljeća. On je oduvijek bio ugledni Daruvarčanin, a ona je to tek trebala postati, i toliko je zavoljela Daruvar i svoga supruga, da je odatle neće moći otjerati čak ni „krmače“ koje će padati po drevnim kupkama i Julijevu parku, i da će taj grad osjećati svojim više od svih gradova svijeta.
*
Kao studenti, Ime i ja živjeli smo dobro. Od asistentura na radiju mogao sam platiti svoje podstanarstvo i svaki dan jesti s Imenom u Frankopanu, razvlačeći gluho akademsko doba po svršetku jutrošnjih i početku popodnevnih predavanja, sanjajući o našim filmovima. Ime je pak dobro zarađivao radeći fotke i slajdove za daruvarski Dalit, i onda mi u tom istom Frankopanu, ugostiteljskoj školi, veli: – Ime, imamo film!
– Kakav?! Za koga?!
– Za Dalit, Daruvar. Ti si režiser, ja snimatelj i oni bi od nas film. Od najmanje pola sata.
– O čemu?
– O pasterizatorima. To su ti goleme četvrtaste kante s pokretnom vrpcom. S jedne strane ulaze bezbrojne boce svježeg piva, pa ih onda zaliju vrele mlaznice koje ubiju bakterije, a one preživjele, dočeka hladna voda na izlazu.
– Misliš da od toga može biti pola sata filma?
– Može i više. Plaćaju 1000 maraka po minuti. Ej!
– Kao prvo, nemamo kameru – sjeckao sam teleći medaljon na kojem je jedna curica u odorici polagala semestarski rad.
Odosmo u Graz, imao je Ime instinkt gdje treba tražiti, tamo smo nabasali na neki zapušteni komision, kad u izlogu...
– Ime, vidiš li ti ovo?! – bio je oduševljen. – Znaš li što je to?!
– Arri profesionalna šesnaestica – toliko sam znao.
– Ta je kamera snimila cijeli Drugi svjetski rat sa švapske strane. Znaš kako su je testirali? Bacali su te kamere o oklop njihovih panzera i sve su preživjele. Nema baterije, nego feder, kadar 36 sekundi, dulji nam ne treba.
I eto Imena i mene na završnim pregovorima u Dalitu, 15 dana po Češkoj, dolarske nezamislive dnevnice i popis pivovara u kojima rade njihovi daruvarski pasterizatori. Od Praga, pa Plzeňa do Čeških Budĕjovica, sve kultnih povijesnih mjesta, pa ja propentam ne bismo li možda osim samih proizvoda trebalo snimiti i nešto od tih gradova, svjetski slavnih, u kojima pasterizatori rade, možda veselu međunarodnu publiku u nekima od slavnih pivnica? Ime me je udarao ispod stola, a ekipa iz Uprave, umalo nam nije otkazala posao.
– Čuj pjesniče – svi koji se nisu bavili ozbiljnim poslom poput proizvodnje pasterizatora, bili su pjesnici. – Pa ne plaćamo mi vas da nam snimate neke tamo pivopije i prastare uličetine, nego naše pasterizatore.
I snimali smo, krstareći bogato i bahato novim Imenovim Citroenom CX, prepuni dolara, tom tamnom okupiranom zemljom, a ime Dalit – Daruvar, zvučalo bi moćnije od Mercedes- Benza. Za te nemoguće dosadne naprave iznašli smo stotine raskursa, nagledali se krupnih žena, uglavnom su na njima radile žene, jednom rukom na pokretnoj vrpci i s bocom piva u drugoj.
I premda to sad s Dalitom i Daruvarom, nema neposredne veze, ne mogu ne spomenuti goleme urede generalnih direktora tih slavnih pivovara, za kojima bi moj poznanik iz pulskoga žirija i genijalni Oskarovac Jiři Menzel prste polizao. Polovica ureda siva komunistička kancelarija, a druga polovica, prava pivnica, bez pregrade, onako na rez. I pán direktor; dok je na prvoj polovici, sivi je komunistički činovnik, a čim kroči na onu drugu, postaje razdragani Čeh koji nam toči u krigle. Pri trećoj krigli, uz španjolske ptičice, tako tipične za češke pivnice, Ime bi počeo pjevušiti Olivera Dragojevića, i prišapnuo mi u uredu koji je pod normalno bio ozvučen.
– Ima naš daruvarski Dalit puno bolju temu od pasterizatora.
– Strojevi za ciglarsku industriju?
– Znaš koji je trenutačno najbolji lovac na svijetu?
– Tito. – šalio sam se jer je nedavno bila izišla monografija „Tito i lov.“
– Ratni lovac. Avion. Ruski MIG-25, leti 3,2 macha, to ti je preko kilometar u sekundi, nadjebao je sve američke lovce, i prije šest mjeseci jedan je pilot s njim prebjegao u Japan.
– Čitao sam nešto o tome. Ameri su ga iste sekunde pokupili kao da je sletio NLO. I kakve veze to ima s Dalitom i Daruvarom?
*
Langley, Viriginia, sjedište C.I.A.-e, nekako u isto vrijeme. Ured šefa za specijalne programe Roberta Belskog. Njegov pomoćnig Wilfred Glenn nahrupio je u ured s pogolemim dosjeom kodnog imena „Alien ZTX“.
– Ovo sve ovdje šefe, možemo zauvijek zaključiti i staviti ad acta.
– Hoćeš mi reći da smo 878 milijun dolara bacili u vjetar?
– Baciti u vjetar zvuči romantično. Bacili smo ih u ruski šupak. Ovo ovdje – vagao je na ruci pogolemi dosje – može poslužili jedino da njime palimo vatru u mojoj brvnari na Black Mountainsu.
– Hoćeš mi reći da trideset i sedam naših najjačih tvrti koje rade s državnom zrakoplovnom industrijom nisu bile u stanju....
– Nisu bile u stanju. Rastavili su taj fucking MIG na sve sastavne dijelove, ustanovili da tajna nije u motorima, jer su te motore baćuške pokrali od nas i Francuza, nego u slitini u sastavu trupa. Ustanovili smo u tisućinku koliko u toj slitini ima titana, aluminija, čelika, srebra i svakog drugog sranja...
– I? – šef je bio nervozan.
– Nitko. Apsolutno nitko nije uspio unatoč svemu napraviti ni repliku, a kamoli original. Najdalje je došao General Aeronautics. Ali njihovi modeli trupa i zakrilaca pregrijavali su se već na dva maha, a potpuno se raspadali na dva i pol.
– U čemu je poanta? – šef je otvarao ladicu sa službenim revolverom.
– Tajna je u tajni – bio je pomoćnik tajnovit.
– Moja žena...
– Kakve veze tvoja jebena žena ima s tom pričom?!
– Bila je ljubomorna na svoju šogoricu Jeniffer koja pravi najbolju mesnu štrucu na svijetu. Iskamčila je i zapisala detaljan recept. Moja se sirota Jane držala svih uputa, a njena je mesna štruca izgledala i imala okus savinutog psećeg govna. Razumiješ? Nije tajna u recepturi i matematici. Nego, kada, u kojem trenutku, pri kojoj temperaturi, staviti dijelić nečega...
– Hoćeš mi ponovno reći da to nitko u tih naših 37 debelo, plaćenih tvrtki...
– To ti hoću reći. Ali ima jedna tvrtka koja je to uspjela. Napravili su original bolji od ruskog. To nije replika. To je original originala.
– Koja je to tvrtka? Kako se zove?
– Dalit, Daruvar.
– Molim?! – šef je pokušavao slovkajući ponoviti to ime. – What the fuck is Dalit Daruvar?!
– Tvrtka u Jugoslaviji.
– Dakle Tito – zaključio je šef. – Još jedan njegov tajni program koji mi plaćamo.
– Ne plaćamo mi ništa i Tito s tim nema veze.
– Kakva je to tvrtka?
– Provincijska ljevaonica u sredini ničega. Proizvode uglavnom pasterizatore.
– Dakle, medicinsku opremu.
– Pasterizatore za pivo. I strojeve za ciglarsku industriju. Uglavnom, njihovi su majstori-ljevači uspjeli napraviti zakrilca, kormilo, kočnice, sve vitalne dijelove za MIG-25, bolje od ruskih. Naši izvori iz sovjetske ambasade u Beogradu javljaju da su Sovjeti podivljali na tu činjenicu, jer ne znaju u čemu je tajna. To je kao da falsifikator Rembrandta bude bolji od originala.
– U čemu je fucking tajna? Kako je tim šupcima to uspjelo?
– Iskustvo, znanje, a prije svega osjećaj i talent. Ti i ja lovimo pastrve na istom Haroldovom viru, istim priborom. I? Tebi ugrize svaka, meni ni jedna? Razumiješ?
*
Naravno, sve je ovo tek parabola, fikcija jednog filmskog autora i pisca, „pjesnika“ kako bi to rekao član Uprave Dalita i ta je priča bila sigurno filmski zanimljivija od pasterizatora. I znao sam da je nikada neću snimiti. U svakom slučaju, povjesna je činjenica da su mudri, daroviti, iskusni, stari daruvarski Dalitovi meštri, besprijekorno znali poput najvećih šefova kuhinja, što, pri kojoj temperaturi i koliko dodati, te da je Dalit radio dijelove za tajnoviti MIG-25.
I čemu sve ovo? Zbog nade. Kad se dogode zla vremena, čovjek se ufa da će prispjeti neka bolja, a umjesto zlih vremena dođu ona još gora. I kad se doima da su ta još gora vremena pri izdisaju, dogode se vremena još gora od njih. Kad se zbije privid da je dno pakla dotaknuto, čovjek ustanovi da je to tek obronak paklenog bezdana.
A Daruvar poslije gotovo trideset poratnih godina? Pandemija i pustoš. Goleme novouređene plohe središta, obesčovječene baš kao da ju je projektirala ona ista ruka koja je zanavijek uništila pariški šarm zagrebačkog Cvjetnog trga. „Suvremeni su arhitekti nanijeli više štete europskim gradovima nego Luftwaffe“, rekao je Nobelovac Josef Brodski kojega bi Branka i ja sretati u maglenim venecijanskim noćima.
Moja mi sestra javlja da je njihov prijatelj, velečasni Branko koji ih je nakon desetljeća braka i crkveno vjenčao u jednoj od najljepših hrvatskih baroknih crkvi podno njihove goleme kuće izgrađene u stilu austrijske moderne, koji je šezdeseti rođendan proslavio sa stotinu pedeset uzvanika i tamburašima, umro od covida. Samo vijesti o žalostima i smrtima. Kino koje ne radi, a koje nije radilo i dok je radilo. Nikada nisam vidio manje i ljepše uređeno kinu kao to daruvarsko, u kojemu igraju filmovi kad i u Zagrebu. I? Moje sestra i njen suprug hoće gledati jedan od filmova nominirah za Oscara, ali ne mogu, jer da bi projekcije bilo, potrebno je sedam ljudi, ne samo prodanih ulaznica, već sedam stvarnih ljudi. To bi znala lokalna ekipa probisvjeta, pa bi dobili ulaznice i nešto za piće, ušli i odmah izašli. Ni u Zagrebu ništa bolje. Na tom istom serijalu nominiranih filmova, bili bismo Branka i ja, bračni par Krelja, i glumac Angel Palašev. I kako sada dati nadu Daruvaru, kad nadu nema ni Zagreb? Ima li je možda Pariz?
Doista je samo za nadati se da će duhovi drevnih Rimljana, saditelja Julijeva parka i ginko bilobe, graditelja crkvi i dvorca Jankovića, da će snagom i vrelinom termi i ljevaonica, udahnuti i podariti neki novi život gradu koji to zaslužuje. Da će ta prelijepa, plaha močvarna ptica iz grba grofa Jankovića, otresti sa svojih krila mulj i talog močvare, da će velika i moćna iznova poletjeti zagubljenim predjelima.
***
Dejan Šorak (Karlovac, 1954.) je filmski redatelj i scenarist, romanopisac, dramatičar, kazališni i radijski redatelj i pisac. Autor je kultnih filmova Mala pljačka vlaka, Oficir s ružom, Vrijeme ratnika, Dva igrača s klupe, Garcia, Krvopijci i U zemlji čudesa. Autor je romana Kontrolna projekcija, Ja i Kalisto, trilogije Američko-hrvatski u boji (Marija i zvijer, Venecija smrti, Dezdemona i vrag) i Čovjek bez dna i zbirke priča Gdje je nestala haljina Blažene Djevice Marije Snježne. Nagrađivan je za najbolji film, najbolji scenarij, najbolji roman, najbolji kazališni komad te najbolju radio dramu. Encyclopedia Britannica ga navodi kao međunarodno prepoznatog filmskog autora, među nekolicinom hrvatskih umjetnika svih vremena.
