Strašnik. Tako se zove mjesto 9 km jugozapadno od Petrinje u kojem je bio epicentar groznog i strašnog potresa 29. prosinca 2020 u 12 sati i 19 minuta.
Tko mu je, kad i zašto dao to ime nije mi poznato, ali čini se kako nije promašio i kako je to imalo smisla. Već na skretanju u selo s ceste Petrinja-Glina u mjestu Gora jedva stoji napola prepukla žuta kapelica na kojoj piše ‘kraljica mira i ljubavi 1996.’, a putem dalje nailazi se na tablu na kojoj ispod stotinjak naljepnica navijačkih i drugih skupina jedva vidljivo piše Strašnik.
Možda je i vrijeme da selo promjeni ime , u npr. Smješnik, s obzirom da s imenom Strašnik nije baš profitiralo. U ovom potresu nijedna kuća nije ostala neoštećena. Popucao je i seoski put, što od potresa, što od teških kamiona koji su dovlačili kampkućice.
– Sve nam je ovdje na balkonu – veli Strašničanin iz prve kuće u selu.
– Pozvao bi vas unutra da vidite… na piće, ali nije pametno – dodaje.
Nekolicina radnika sporo i s dugim pauzama nasipa raspucanu izlokanu blatnjavu cesticu.
Tmuran i maglovit dan podcrtava i nekako jasno upućuje na to kako se dolje negdje u podzemlju ispod Strašnika nedavno desilo nešto strašno.
Naherila se i drvena tabla na kojoj piše ‘dobro došli’. Na nju oslonjen stari drveni križ.
Nekoliko stotina metara dalje, navodno na liniji najjačeg udara zlokobnog potresa, na adresi Gora 12, bez kuće je ostao Stjepan Tominović i njegova obitelj. Kuće više nema, srušio je potres, pa bageri do kraja. Onda su je odnijeli na otpad kamionima. Ostali samo temelji. Napuknuti.
– Nama su tu geolozi bili, njih šest. I pokazali na tu liniju. Džaba je bilo to što su temelji bili čvrsti. Ispod vaše kuće je bio epicentar, rekli su mi. U temelje šleper cementa. 500 vreća. Tri i pol tone željeza. Armatura dolje, armatura golje. Prva deka, druga deka… Ja sam sam radio kuću osamdesetih. To je bilo čvrsto. Džaba… – veli Stjepan, vidno uznemiren.
Pokazuje zamišljenu liniju potresa, rukom prema brdu.
– Eno tamo prema Pribilovića brdu ide ta linija… A i tamo je bila linija u ratu. Tu su bili naši položaji. A u mojoj kući su bili neprijatelji. Čak su četnički tenkovi kasnije pogodili kuću, ali je bio odbijen smo dio zida, a kuća je ostala – priča Stjepan.
Pokazuje i nekadašnju štalu koja je također za rušenje. Izgleda kao da se neki nespretni div naslonio na nju i smlavio ju. Tako se nakrivila da bi se mogla srušiti svakog trena, već ako na nju sleti vrabac.
Tu je i jednostavni bolničko-bijeli stambeni kontejner u kojem su tri kreveta i televizor i vreće s odjećom. Ispred njega plavi kemijski WC. Srećom, garaža se nije srušila, pa dio dana provode tamo, jer je tamo i štednjak uz kojega se griju.
– Radio sam 41 godinu u smjenama u Rafineriji Sisak. Lani sam dobio otkaz. Sad sam na birou. Čekam prijevremenu mirovinu. Sav novac što sam imao sam zbubao u ovu kuću. Nikad nisam kupovao novo auto. Niti zidao vikendicu. Sad je sve došlo na ništa. Ne mogu vjerovati da je sad ovo ovako… Ne znam kako sad opet početi živjeti. Najprije rat, pa sve iznova. Pa sad ovo. Kako čovjek da ostane normalan – kaže.
Poziva me u garavu garažu. Toplo je. Na plinskom kuhalu se kuha ‘juha iz vrećice.’
– Dobro došli u naš dnevni boravak. Ha-ha. Teško je još uvijek. Grč u želucu. Ali šta je tu je – veli pomirljivo Stjepanova supruga Dubravka.
Stjepan pronalazi staru fotografiju iz 1981. godine, kada je kuća bila sazidana. Ima samo tu jednu fotografiju. Onda oboje u mobitelima traže svježiji snimak srušene kuće. Pa potresni video snimak rušenja i odnošenja ruševine…
– Pitali su me iz RTL-a kako se osjećam kad se ruši kuća. Kako se osjećam? Osjećam se kako se osjećam… – veli Stjepan.
– A dobro, mora i novinar nešto pitati… – staje supruga u obranu medijskog izvjestitelja.
Ni pas ni dvije mačke nisu dobro podnijeli potres. Pas leži nepomično na tepihu spašenom iz odnešene kuće.
– Pas je stalno tu. Ne miče se od nas. Imali smo dvije mice. Ova naša kućna koja ima 11 godina… za nju smo mislili da je gotova, da je stradala. A ona ostala dva dana u ruševinama ispod unukovog krevetića. Od straha nije izlazila. Pronašao je i spasio jedan dečko. A drugi mačak je negdje nestao. Strahovito je bio prestrašen. Jedan dan je uspio sam otvoriti prozor od garaže kako bi pobjegao nakon jednog potresa. Nije nam jasno kako… – priča supruga.
Zbilja je i dalje potresno na Baniji ili Banovini ovih dana. Geološki i emocionalno. Kao što se napuknuća vide po kućama, tako i na ljudima. U zemlji se stvaraju rupe, a praznina zahvaća i ljude.
To dobro zna Daniel Pavlić. Izniman čovjek, kakve se rijetko sreće. On već mjesec i više dana svakodnevno s istomišljenicima obilazi ljude diljem pogođenog područja. Nakon što je u prvom mahu sudjelovao u hitnoj nabavi kampkućica i kontejnera onima koji su ostali bez krova, a nisu htjeli dalje od svojih razvaljenih kuća, sada svakodnevno obilazi doista zabačena sela u Sisačko-moslavačkoj županiji, uglavnom u ona do kojih pomoć ne stiže nekim službenim kanalima, a sami žitelji zbog starosti, nemoći ili jer nemaju svoje prijevozno sredstvo ne mogu daleko od kuće, niti se u pustim selima imaju kome obratiti za pomoć. Neki od njih su bez telefona, neki su dugo bili bez struje, a neki interneta nisu ni imali niti će ga imati, pa nema šanse da, na primjer, ispune neki online formular sa zahtjevom za neku pomoć. Prepušteni su sami sebi, odnosno, u ovom boljem slučaju, dobrim, srčanim i požrtvovnim ljudima koji im priskaču u pomoć.
Upravo takav je Daniel. Već na prvi pogled je jasno kako se radi o čovjeku silne energije, među ostalim i za dobročinstva i popravljanje svijeta. Ako se neki svijet na prvi pogled čini neispravan, razdrman i rastresen, onda je to onaj u kojemu danas žive žitelji potresene Banije.
Već na ulasku u Sisak iz smjera Zagreba učini se kao da se ulazi u neku drugu zonu, državu, kontinent. Ozračje traume i nevolje se osjeća smjesta…
S Danielom se srećem u Sisku pored prijeteći napuklog riječnog nasipa, kod barake u kojoj je smještena Udruga KAS. Ta udruga inače priređuje terapijsko jahanje na konjima, no zbog potresa i straha od urušavanja konjskih nastambi, konjskog šoka te posvemašnjeg blata konji su do daljnjeg evakuirani na neko sigurnije mjesto. Sad i njima treba terapija.
Ostao je samo jedan, konjić Zero.
– On se bojao ući u prikolicu pa je ostao – pojašnjava Daniel.
Inače, Daniel je sa suradnicima preko KAS-a baš uoči potresa pokrenuo projekt imena “Godine nisu važne” namijenjen umirovljenicima i osobama starije dobi. Zamišljeno je bilo usamljenim umirovljenicima pružiti psihološku pomoći, ali za njih prirediti i niz kreativnih i sportskih radionica, te predavanja koja će im obogatiti umirovljenički život.
Kako je na sve nas nasrnula nevolja s covidom-19, a glavnina društvenih aktivnosti je zabranjena, Daniel i voditeljica radionica socijalnih i emotivnih vještina, te psihološke pomoći Daša Poredoš Lavor su krenuli direktno u kuće umirovljenika, s namjerom pružanja psihosocijalne potpore. ‘Psihosocijalna potpora’, to zvuči tako kako zvuči, a u naravi je dovoljno nekome posvetiti vrijeme, pitati ga kako je, s njime popričati, nasmijati se, pokazati mu kako nije sam na svijetu, odnosno na Baniji.
Onda se zemlja zatresla, a takav vid pomoć se pokazao kao najvažniji. Tako sada svakodnevno obilaze Sisačko-moslavačku županiju kako bi pomogli žrtvama potresa.
– Ljudima je potrebna podrška kako bi shvatili da nisu sami, te da nisu zaboravljeni – kaže Daša Poredoš Lavor, koju je potres također ostavio bez doma.
Pokazalo se kako je projekt “Godine nisu važne” kojemu su partneri Agencija lokalne demokracije Sisak, Gradsko društvo Crvenog križa Sisak, Udruga invalida rada grada Sisak, te Grad Sisak, a financiran je iz Europskog socijalnog fonda s 1,1 milijun kuna postao važniji nego što su ‘projektanti’ i mogli zamisliti.
Daniel Pavlić. Već o njemu bi se dalo napisati dugu, zanimljivu, poticajnu i poučnu priču. Uostalom, na Trisu već i ima tekstova o nekim njegovim aktivnostima, npr. o filmu Poštovana predsjednice ili o njegovim apelima i upozorenjima protiv uništavanja prirode, obala Une, ili o filmskim festivalima koje je priredio. Aktivist, dizajner, filmski djelatnik rođen je 1974. u Sisku, djetinjstvo je proveo u Hrvatskoj Kostajnici u kojoj i danas živi u malom ljupkom stančiću sa suprugom i dvije kćerkice. Hrvatska Kostajnica, grad na bajkovitoj Uni, još je jedan od zaboravljenih i zapuštenih dijelova Hrvatske. U njemu sada živi jedva 700 žitelja, ulice su mahom prazne. Centar zbivanja su dva kioska u kojima ima kave za van za prolaznike i namjernike.
No i u takvoj nepoticajnoj i duboko uspavanoj sredini u kojoj za pomake na bolje uglavnom nema razumijevanja kod lokalnih vlasti, Daniel je uspio prirediti iznimne događaje, poput festivala ekološki usmjerenih dokumentarnih filmova i izložbi svjetski poznatih fotografija i slično.
Kao i mnogi u Hrvatskoj, i on je pomislio s obitelji nedavno otići u neku europsku zemlju i započeti neki novi život, najviše radi neke zdravije, bolje i mirnije budućnosti i prospreriteta svoje djece, no onda su ipak ostali. Pokazalo se kako je to imalo svoju svrhu: da nije ostao u Hrvatskoj proteklih mjeseci bi mnogu u selima oko Dvora, Zrna, Gline, Hrvatske Kostajnice, Petrinje ostali bez najnužnije pomoći.
Kao aktivist nevladine udruge KAOS – Kostajnička alternativna scena koja je kulturno i društveno revitalizirala gradić na obalama Une, pokrenuo je mnoštvo aktivnosti u poslijeratnoj Kostajnici. Prvi je u Hrvatskoj pokrenuo aktivnosti protiv zbrinjavanja nuklearnog otpada na Trgovskoj gori, usred netaknute prirode. Potencijale Pounja promovira putem raznih volonterskih kampova i oživljavanja tradicionalnih kulturnih i turističkih manifestacija te rada s djecom i mladima.
Radio je u Domu kulture Kristalna kocka vedrine u Sisku kao voditelj filmskih djelatnosti, a u Hrvatskoj Kostajnici vodi udrugu EKS – Ekološko-kulturna scenu. Organizirao je PRESS film festival, SEFF – Smaragdni eko film festival (jedinstveni putujući festival filmova o zaštiti okoliša) te reviju dokumentarnog filma Fibula u Sisku. Aktivistički rad u lokalnim sredinama opisao je u knjizi Priča iz Smaragdne doline.
No ta bi knjiga trebala imati nastavak, jer se na neki način sam piše svakoga dana nakon potresa.
Danielu telefon zvoni svako malo. Zovu ga svi živi. Neki se zahvaljuju, neki obavještavaju da nekima treba ovo ili ono. Neki donose humanitarne pomoći. Zove ga i žena, pita kad će i hoće li kući. Zovu ga iz nekog zaseoka kojemu sam zaboravio ime. Kažu, crkla im električna grijalica. On strpljivo sa smiješkom odgovara svima. Koordinira, staloženo, bez povišenog tona… Netko drugi bi svoj mobitel već odavno zafijuknuo u rijeku Unu da ga voda odnese…
– Sad se idemo naći s prijateljem Dadom Jankovićem koji je rodom iz Kostajnice pa je donio puno pomoći, odjeće, hrane, sokova… Onda ćemo direkt gore za Zrin da tamo ostavimo pomoć i obićemo Silviju i Voju… Oni imaju dvoje male djece. Idemo vidjeti je li im išta fali. Kuću su dobili, ali djeca su sitna – na brzinu me brifira Daniel o sljedećoj akciji.
Pitanje je hoćemo li se probiti do njihove kuće, veli. Tamo se na uskim blatnjvim i zasniježenim puteljcima lako zapne i s najboljim terenskim vozilima. No ide se, pa šta bude, iako se već mrači.
A ostati tamo usred ničega zaglavljen, bez signala za telefon… nije baš neka situacija. Srećom pa u autu ima humanitarnih konzervi, odjeće i dječjih kašica, pa da i prenoćimo u šumi ne bi se smrzli niti umrli od gladi pored voćnih papica.
Dakako, nakon zavijanja po labirintu šumskih puteljaka ipak stižemo na odredište. Ispred kontejner-kuće stoji Silvija i drži u naručju malenu Milicu. Silvija je iz Međimurja došla u Zrin i udala se za Voju Golubovca.
Kontejner je ugodan, topao, ima dvije sobice, u jednoj se dječica igraju.
– Malo se nakrivio – primjećujemo.
– Ma dobro je, dobro smo ga i postavili… Ovdje je malo utonuo – pokazuje Vojo Golubovac.
Ulazimo u tradicionalnu drvenu staru kuću u kojoj su živjeli do prije potresa. Zidovi napuknuti na sve strane, strop se odvojio od zidova…
– Kad su prvi put došli ovi građevinci, jedan mi kaže: samo ti to malo podupri i možete vi unutra… – prepričava nam susret sa ‘stručnjakom’.
Srećom našao se tu i netko razboritiji pa im je savjetovao da se nikako više ne vraćaju u tu kuću.
I njegov brat Dušan je prošao još gore. Tzv. statičari su zaključili kako mu je kuća za zelenu naljepnicu tj. uporabljiva za stanovanje. Ušli smo u kuću. Iznad prozora pukotina, a na spoju tavana i zida rupetina kroz koju struji ledeni vjetar. Pored nje visi plišano crveno srce s natpisom ‘volim te‘. Dušan se nedavno oženio.
– Rekli su da malo zalijepim blatom i dobro…– kazao je Dušan.
Pao je mrak, no pala je i odluka da se ode u još zabačeniji zaselak Buine u kojem je najmanje tridesetak lijepih drvenih kuća prazno, a u samo jednoj živi samo jedan stariji čovjek – Milan Buinac.
Provirio je kroz vrata drvenog kućerka, začudio se farovima našeg vozila… kao da je vidio vanzemaljce. Malo i preplašio, sve dok nije čuo poznate glasove Dade i Daniela.
– Ooooo… Ljudi moji… Pa otkud vi ovdje? – razgalio se i zove odmah u sobicu u kojoj je krevet, stol, par stolica i kauč, te peć ‘na drva’.
I boca rakijice. Ali vozi se natrag…
– Treba i ti išta od hrane, vode, bilo šta? – pita Daniel.
– Ma jok. Dajte nekome drugome – skromno odgovara žilavi 70-godišnjak.
Sličan odgovor smo čuli i više puta najčešće kod onih koji žive u najskromnijim uvjetima.
– Imamo dosta. Dobili smo nešto. Dajte nekome kojem treba – rekli bi, premda je bilo izgledno kako su baš oni ti kojima treba.
Pao mrak. Daniel se sjeti da mu je supruzi rođendan.
– Joj ostavit će me Marina… Idemo! – reče, i onda smo krenuli blatnjavim mračnim vrletima natrag – ima se još oho-ho voziti…
Sljedeće jutro magla je nalegla na čitav kraj uz rijeku Unu od Hrvatske Kostajnice prema Dvoru i dalje. Sunce se u svitanje poput pravilnih pravokutnih ploha probijalo kroz maglu i uranjalo u nabujalu rijeku. Kao u bajci ili priči o nekoj zemlji vilenjaka i mitskih bića. A u naravi tu žive samo ljudi koji se odazivaju na Hrvati, Srbi…, a s druge strane Une i granice s BiH Bošnjaci… I tako to…
Naš mali konvoj zastaje ispred vatrogasnog doma u Divuši. Tamo je svojevrsni punkt za prikupljanje i distribuciju humanitarne pomoći.
Na pozornici u domu, dakako napuklom od potresa, stoji raspelo, a ispod je sve puno vreća odjeće, obuće, igračaka… U susjednoj prostoriji gomile konzervirane hrane, vode, sokova, mlijeka… svega.
– Ovdje se inače odvija svašta, pa i vatrogasne zabave…. Evo sad je skladište – veli okretni i energični Ivan Jukić koji je baš jučer razvalio svoj automobil vozeći pomoć po selima.
Iz doma u svoje automobile prekrcavamo kutije i vreće s potrepštinama koje će danas biti podijeljene.
Bansko Vrpolje, Buinja, Buinjski Riječani, Čavlovica, Ćore, Divuša, Donja Oraovica, Donja Stupnica, Donji Dobretin, Donji Javoranj, Donji Žirovac, Draškovac, Dvor, Gage, Glavičani, Golubovac Divuški, Gorička, Gornja Oraovica, Gornja Stupnica, Gornji Dobretin, Gornji Javoranj, Gornji Žirovac, Grabovica, Grmušani, Gvozdansko, Hrtić, Javnica, Javornik, Jovac, Kepčije, Kobiljak, Komora, Kosna, Kotarani, Kozibrod, Kuljani, Lotine, Ljeskovac, Ljubina, Majdan, Matijevići, Ostojići, Paukovac, Pedalj, Rogulje, Rudeži, Rujevac, Sočanica, Stanić Polje, Struga Banska, Šakanlije, Šegestin, Švrakarica, Trgovi, Udetin, Unčani, Vanići, Volinja, Zakopa, Zamlača, Zrin, Zrinska Draga, Zrinski Brđani, Zut… nižu se naselja u labirintu brežuljaka i šumaraka.
Digla se i magla, pokazalo se sunce, a s njima i očaravajuća ljepota tog zabačenog i mahom zaboravljenog kraja. Na zelenom horizontu su po uzvisinama i udolinama razbacani zaseoci starih drvenih kuća. No tek na po kojoj se vide znakovi života, to jest dim koji se uspinje iz dimnjaka.
– Jok nema tamo nikoga.. – pokazuje nam rukom starac Slavko kojeg smo sreli usput na jedno seoce.
– Ona dva sela kupio neki Nijemac čitava, pa popilo šumu i odnio. U selu ostao jedan čovjek, devedeset godina, potpisao sa Švabom da ga Švabo neće istjerati dok je živ – veli Slavko.
Eh, da smo Švicarska i da je pameti, ne bi nam nitko sela ispred nosa kupovao za šaku eura i pilao šume. Umjesto toga, ova pitoreksna sela u predivnom prirodnom okruženju mogla bi biti sjajan kapital za oporavak ovog kraja. Mnogi bi, željni mira i prirodnih ljepota, rado boravili ovdje…
Ali nismo Švicarska. Nego je ovo Banija ili Banovina.
A s obzirom na viđeno, i na činjenicu da je ovaj kraj i ‘država u banani’, kako bi to rekao dr. Sanader, mogli bi je nazvati i Bananija ili Bananovina.
No vratimo se boljemu. U selu Lotine srećem i jedno poznato lice: redateljica Dana Budisavljević. Zajedno sa suradnicama u nekoj od brojnih akcija potpore i pomoći potresom pogođenom kraju dijeli nove laptope djeci i školarcima. Po selima gdje još ima djece. Tako da i neće uspjeti podjeliti previše kompjutera, na žalost.
Planirali su da njihova akcija prođe bez medijske pozornosti i onog uobičajenog humanitarnog naslikavanja, no eto, u ovom slučaju im to ipak nije prošlo za rukom, jer smo ipak na svoju ruku odlučili spomenuti i njihov plemeniti čin.
Do neke medijske pozornosti nije ni Draganu Lotini koji tamo ima svoj OPG. Ni njemu, kaže, ne treba ništa. Ne treba im puno, pa imaju sve što trebaju. Oštećenja na kući nakon potresa je popravio sam, kako sebi tako i susjedima koji tu ne žive.
– Ovo je život na selu. Čim se drugo ovdje možeš baviti nego zemljom i stokom. Ako radiš onda možeš i živjeti. Eto, uspijevam i školovati djecu. Isto, kad se sjetim, nije bilo lako tamo negdje par godina jer nismo imali struje.. – kaže.
– Kad to? – pitam.
– Tamo oko dvijetisućite… Možeš svakako, ali bez struje ne možeš. Kako da živimo bez struje. Neki zaguljeni tip tamo negdje u županiji nije htio to popraviti. Onda su se zainteresirali Amerikanci, a on im rekao da tu nikad nije bilo struje. Došli Amerikanci ovdje i vide da su stupovi od struje odavno tu… Onda se riješilo. Ali sad je dobro. Ne treba se žaliti – odgovara staloženo i pomirljivo Dragan.
Pitamo ga kako mu ide s OPG-om.
– A čujte… Dobro je. Jedino me živcira kad dođu neki tamo od dolje i htjeli bi otkupiti moje janjce za badava. Za trećinu cijene, a onda bi to kasnije prodali dolje po restoranima za tko zna koju cijenu. Misle da smo mi tu zaostali i da ne znamo kako se to kreće. Shvaćam da moraju zaraditi, ali ne shvaćam da moraju baš toliko. Onda im ja kažem: slušaj prijatelju, ako ćeš jesti, piti i prespavati, evo ti moja kuća kad si došao izdaleka. Ali janjce ne dam po toj cijeni – veli Dragan.
Idemo dalje negdje uzbrdo, nemam pojma kuda. Signala za mobitel nema, slijedim Daniela. On zna put, već je nekoliko puta bio kod dvoje staraca koji žive sami tamo, kod Dragice i Ilije Rogulja. Iskrcavamo kante vode, higijenske potrepštine, deterdžente, grijalicu…
Njihova kuća je ozbiljno oštećena, vidljivo je izdaleka. A posebno kada se uđe unutra. Cigle i žbuka zatrpale namještaj. Njih dvoje su jedinstven slučaj, kažu nam: nudili su im zbog fatalnih oštećenja tzv. crvenu naljepnicu po kojoj bi imali pravo na kasniju obnovu.
– Oni nisu htjeli, nego su rekli dajte nam žutu naljepnicu… – kaže Daniel.
– Ma zašto? – pitam.
– Bojali su se da će ih odvesti negdje drugo… da se više neće moći vratiti – pojašnjava.
– Pa gdje bi ja odavde – čuo je naš razgovor domaćin Ilija.
U dvorištu je kontejner koji su dobili, najskromniji koji smo vidjeli: interijer mu je poput onog brodskog praznog kontejnera, s razlikom da ovaj ima WC školjku.
– Spavate i unutra? – pita Daniel.
– Teško. Žulja ležaj. Ako ima kakvi madrac… – veli starac.
U to stiže još jedna ekipa srčanih i požrtvovnih volontera-pomagača: Tinči, Anemaria i Goran… I oni nose svega i svačega…
U jednom trenutku se pred kućom našlo mnoštvo ljudi, kao da je špica u Zagrebu, a ne Rogulje u Općini Dvor kamo i upućeni rijetko zabasaju.
– Ne bojite se korone? – pitam onako bezveze.
– Koja korona? Ovdje ne dolazi ni korona – veli Ilija.
Na rastanku blagoslivljaju Daniela i ostale posjetitelje…
Vrijeme je da pronađemo neki bliži put do Zrinskih Brđana u kome živi sam Milan Ivković, blagi 40-godišnjak s višestrukim dijagnozama, s operacijama leđa, bruhom, dijabetesom… Živi od 500 kuna, invalid je od 8 godine, a država mu još nije priznala invaliditet, kažu.
– Svejedno se ne žali, kaže da ima i gorih od njega – kaže Daniel.
Usput se zaustavljamo kod još jedne obitelji. Dijeli se hrana, higijenski preparati. Eto nas i kod Milana. Slijedi iznenađenje: televizor koji je dobar čovjek iz Zagreba poklonio i opremio ga antenama, kablovima, prijemnikom i ostalim ide – njemu. Milanu se pokvario TV prije dva tjedna, a to mu je jedini prozor u svijet van Brđana Zrinskih.
– Joj… – ganut je bio Milan.
Svaka postaja na Danielovom dnevnim putešestvijama je doista priča za sebe. Ali posvuda je zajedničko ono što se ne da baš opisati riječima bez da se upadne u patetiku: to je ganutljiva solidarnost i ljudskost, te spontana i potresna zahvalnost s druge strane. Nađu se tu ljudi raznih zanimanja, dobi, vještina, ljudi odasvud iz Hrvatske i drugih zemalja. Pomaže se. Nitko ne pita nikoga odakle si.
Nema tu spomena o nekoj nacionalnosti, vjeroispovijesti, ničemu što dijeli…
– Jedino me zaboli kad čujem neke u Kostajnici kad govore: on pomaže samo Srbima. Otac mi Hrvat i znači trebao bi pomagati samo Hrvatima. Eto to mi smeta – priznaje mi Daniel.
Ali, nema se vremena za te priče, idemo dalje i na putu zastajemo i kod Dušana i Anke Vinčić u Kuljanima. Njihova kuća samo što se ne sruši, izgleda nam. Popucala na sve strane. Najprije su dobili vremešniju kampkućicu i to iz nekog cirkusa. Na njoj poster klauna i piše Coloseum i Joker, a u pozadini napukla katnica uz rijeku Unu.
Ipak, stigao im je onda i lijepi kontejner, što je važno jer Dušan treba udobniji smještaj jer je netom operirao grlo, oporavlja se i ne može govoriti. Sada Daniel dolazi i da ga izvjestiti ga kako je pokrenuo akciju za prikupljanje novca za kupnju aparata s kojime bi mogao govoriti.
Dušan zasad ne može reći ‘hvala’, ali u znak zahvalnosti uzbuđeno maše rukama.
On i supruga se smiju kao djeca i zagrljeni nam poziraju ispred ispucale kuće.
Koliko je ganut, vidi mu se i u zamagljenim očima.
Zalazi dan, magla je opet i na rijeci Uni koja teče nizvodno prema Hrvatskoj Kostajnici.
-Hajmo dalje… – kaže Daniel.
***
Goran Štimac rođen je 17.4.1970. godine u Šibeniku, odakle su mu majka i otac. Nakon tri dana odlazi u Split gdje ostaje do kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća. Tamo pohađa najprije matematičku gimnaziju koju završava s dobrim uspjesima, sve do trećeg razreda, kada pada godinu jer se zbog duge kose nije sviđao profesorici analitičke geometrije i linearne algebre. A ni ona njemu.
Zahvaljujući ipak spomenutoj profesorici završava srednje školovanje u gimnaziji druge vrste: smjer suradnik u sredstvima javnog informiranja. Školu jedva prolazi, ali zahvaljujući profesorici Ingi Koludrović doznaje puno o novinarstvu. U razredu od 30 učenica i učenika jedini na opće zgražanje i gnušanje izjavljuje kako mu ne pada na pamet baviti se novinarstvom. Ipak, sudbina se poigrala pa je 35 godina poslije on jedini koji se bavi novinarstvom, a ostalih 29 to nije nikada, što se dobro reflektiralo i na njihovno imovno stanje.
U srednjoškolskim danima objavljuje nekoliko tekstova u ondašnjoj Slobodnoj Dalmaciji, a prvome je bila tema deložacija samohrane majke iz atraktivnog socijalnog ali penthouse stana na splitskoj rivi koji je zapeo za oko ondašnjoj visokoj funkcionerki u tadašnjoj Općini Split.
Zajedno s dvojicom kolega u razredu priređuje radio emisije s elementima komedije apsurda i naglašenim kriticizmom naspram ondašnjih društveno-političkih prilika. Emisija se zvala 'Tava' te je emitirana na lokalnom radiju.
Slijedi mu klasična tortura u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, potom namjera studiranja Filozofskog fakulteta u Zagrebu, smjerova filozofija i komparativna književnost.
No u Domovinski rat odlazi 1991. godine i tamo ostaje par godina, a nakon izlaska iz rata ne završava fakultet zbog manjka interesa i financijskih sredstava.
Nakon niza raznih poslova u zemlji i inozemstvu, od 1995. godine počinje s radom kao novinar u Večernjem listu u Zagrebu. Na početku radi u zagrebačkoj gradskoj rubrici, a potom biva angažiran za većinu rubrika, te izrađuje reportaže i članke iz zemlje i inozemstva.
Na prijedlog tadašnjeg uredništva VL-a postaje voditelj šibensko-kninskog dopisništva novine u kojemu tada radi 17 koleica i kolega.
Promjenom vlasnika VL-a dopisništvo se osipa, otkazi se nižu... do trenutka kada u redakciji ostaje sam.
Nakon što je sudjelovao u štrajku protiv tadašnje Uprave VL-a i on dobiva otkaz.
Ostaje bez posla pa honorarno objavljuje reportaže u Slobodnoj Dalmaciji i Šibe nskom listu.
Nakon par godina volontiranja na projektima obnove i revitalizacije šibenskih povijesnih utvrda i poboljšanja kulturnih prilika u tom gradu, 2013. godine zajedno s kolegicom Davirkom Blažević pokeće neprofitni neovisni portal Tris.
Na portalu biva uposleno više kolega koji su u međuvremenu ostajali bez posla u svojim dotadašnjim redakcijama. Portal otvara teme od lokalnog i nacionalnog značaja, zbog svoje neovisnosti biva izložen sudskim tužbama, preživljava sa skromnim sredstvima i pratećim skromnim honorarima, a povremeni projekti prihvaćeni kod Agencije za elektroničke medije i ESF-a daju kakvu-takvu kratkoročno jamstvo opstanku portala.
Tako je i danas.
U rujnu 2022. Goran Šimac godine ostaje bez stalnih primanja u novinarstvu.
Dobitnik je HND-ove nagrade za tekst ekološke tematike Velebitska degenija
Trenutačno je predsjednik Hrvatskog novinarskog društva - Ogranka u Šibensko-kninskoj županiji.
