Ako vas zbilja zanima kako je država reagirala na potres, evo mi ćemo vam reći iz prve ruke. Očajno. Amaterski. Uvredljivo.
Hoćete dokaz? Nema problema.
U Luščanima, selu u blizini srušene Petrinje, kraj jedne nakrivljene kućice živi Marica Grubišić. Stara je, pogrbljena i ponižena. Sama, s djedom Đurom, već petnaest dana sjedi na stoličici kraj radijatora, čeka da je netko posjeti i previje joj rane.
Doslovne rane. Žena je prekrivena modricama, pokazala nam ih je, u potresu su po njoj padali komadi raspadajućeg doma. Nijedan liječnik, nitko iz vojske, nitko iz policije i nitko iz Crvenog križa nije provjerio u kakvom je stanju, tvrdi Marica. Nitko.
Dobili su naljepnicu, dobili su kurtoazni inicijalni posjet, netko im je navukao ceradu preko kampera, ali konkretnog tretmana starica nije dobila. A do Luščana nije teško doći, asfalt je uredan, ceste su prohodne. Nema izlike.
Kako sam je ja našao? Slučajno. Odlučio sam provesti 24 sata s petrinjskim volonterima, dan i noć, kako bih vjerno prenio što na svojim leđima iznose žilavi mladići i djevojke koji već tjednima neumorno daju sve od sebe da ljudi kao što je Marica ne ostanu zaboravljeni.
Prije svega, važno je razumjeti jednu stvar. Od potresa je prošlo više od dva tjedna. Među dobrovoljcima se primjećuje zamor materijala, živci nisu više jaki kao na početku, ljudi su crknuti, osjećaju se izigrano. Dok se premijer, ministri i ostali dužnosnici nabacuju frazetinama i upiru prstima u svim smjerovima osim prema ogledalu, ova hrpa u fluoroscentnim prslucima upija sve. Navečer, kad šutnu čizme i svuku jakne, otvaraju mobitele i iščitavaju natezanja o odgovornosti, obnovi, vjerodostojnosti, Baniji i Banovini. Ostavlja to trag.
U Petrinji me dočekao Jurica Gospodnetić, prgavi Splićanin koji je tu od prvog dana. Znate ga možda iz ranije priče, on je onaj tip koji se zaljubio u Danijelu, lokalnu volonterku. Ne odvajaju se jedno od drugog, neizdrživo je koliko su zatelebani. Plan je bio sljedeći: za početak, navlačim prsluk, upadam u skladište s materijalima i tučem fizikalu. Ukrcavanje, prebacivanje i prekrcavanje. Dalje ćemo vidjeti. Pred skladištem, zovu ga kotva, već se stvorio red. Smrznuti, na temperaturi opasno blizu nuli, postrojila se linija nesretnika koji, kao u ratu, čekaju da im nečije vrijedne ruke udijele brašno, ulje, vlažne maramice, hranu za djecu. Na vratima je Semir, prekaljeni muškarac u gardijskoj uniformi. Smirena glava, prošao je rat, ne popušta presingu. Usmjerava nas, izvikuje usvojene formule: Četveročlana! Dvočlana! Tročlana! Životinje!
Volonteri znaju komande napamet. Semir ne stigne izgovoriti zapovijed, ekipa već trči s kolicima i tačkama. Trpaju hranu, higijenu, grijalice i izbacuju ih dalje. Red se pomiče, Semir viče, dobrovoljci ne staju. Dodijelili su mi tačke. U roku pet minuta u jakni mi je bilo prevruće. Kapu sam odavno odbacio. Slušam komentare. Žale se da im nedostaje stvari. Nema konzervi, nema sapuna, nema kruha. Gdje su? Sliježu ramenima. Spominju Crveni križ. Gluhi telefon je između njih, kažu. Napeto je posljednjih dana. Pred ljudima su nasmijani i poletni. Iza zastora je druga priča. Prorjeđuju se dobrovoljni kuhari, država nastupa, a nekadašnja skladna ekipa polako se rasipa. Jezgra smještena u osnovnoj školi ispod glasa vijeća kako dalje. Žele pomoći, a imaju osjećaj da im se podmeću klipovi. Uniforme im zadaju nove upute, miješaju im se u dobro uigran posao. Nervozni su.
ure bi, s druge strane, prije propao u zemlju nego dopustio da itko primijeti ikakav pomak u Sili. Ima svoju uvrnutu filozofiju, kaže da se ljudi moraju ovdje smijati. I luđak se stvarno drži svog principa.
- Slušaj me, nema teorije da ću ja otići od nekoga, a da mu ne izmamim osmijeh. Ozbiljan sam! Nema šanse, nema tog boga da ću ostavit nekog tužnog iza sebe. Vidjet ćeš - priča između dvije cigarete.
I zbilja, došla je neka gospođa, tražila je hranu za mačke. Semir je racionalizirao količine, dobila je koliko joj je bilo nužno. Žena se slomila na parkingu. Počela je plakati. Bilo ju je sram što prvi put u životu mora moliti. Vidio sam kako Jure trči prema njoj, onaj prsluk ne možeš promašiti. Nakon nekoliko minuta izbacivao sam tačke s novom pošiljkom, a žena se smijala na parkingu. Splićanin je urlao nešto kraj nje. Navečer mu je poslala poruku, vidio sam je. Nije važno što u njoj piše.
Svoj modus operandi Jure demonstrira dalje na terenu. Prekrcali smo auto toplim obrocima i potrepštinama i krenuli jahati po gradu i selima. Gleda on u svoju fasciklu, usmjerava me po razlokanim cestama i razdragano priča o ljudima koje obilazi. Stajemo u prvu kuću. Tamo je jedna baka s plavim očima. Naslonjena je na ogradu, doziva sina. Jure je grli, priča o moru, o Hajduku, o curama. Pokušava joj srediti nevjestu. Bit će to dobro, bako, kazuje joj dok joj stišće rame. Idemo dalje. Dolazimo kod druge obitelji, iskrcavamo hranu. Oni inzistiraju da ostanemo, nude slaninu i rakiju. Nemaju puno, daju sve što imaju. Smiju se. Jure se smije. Idemo dalje. Čovjek na štakama otvara vrata, jedva stoji. Guramo mu hranu, vlažne maramice i voće. Odlazimo, on je još na dovratku. Žurimo dalje, da se gulaši ne ohlade. Psi iz dvorišta skaču po nama, poznaju Splićanina. On ih u prolazu češe po ušima, zafrkava susjede, namiguje jednoj starici dok je muž ne gleda. Stariji gospodin dostojanstveno izlazi iz jedne kuće, zahvaljuje na hrani i odmjereno konstatira kako se ne boji ničega.
- Prošao sam rat i logore. Triput su me vodili na strijeljanje, triput sam preživio. Budaletina je bila pijana. Stavio mi je pištolj na čelo, na prsa i na, da prostite, onu stvar. Rekao je da će me ubiti ujutro. Pa me poštedio. Pa navečer. Pa me opet poštedio. Pa se zakleo da će me riješiti sutradan. Zaboravio je na mene - priča čovjek. Jure i ja se pravimo hladnokrvni. Šutimo u autu do sljedeće adrese.
Starica ima devedeset godina, oslanja se na hodalicu. Priča o životu u Njemačkoj, o sretnijim vremenima, o tome kako smo se danas udaljili jedni od drugih. Majčinski mazi Juru po ruci. Idemo dalje. Čizme nam tabanaju preko razrovane ceste, autom se ne može do sljedeće gospođe. Ona u napukloj kući opisuje koliko joj znače volonterski posjeti. Žena se smije i plače istovremeno. Boli nas što moramo ići dalje, dalje, dalje. Splićo ne posustaje, čovjek ima energije za troje ljudi. Na ostalim dijelovima Banije različiti jurice iz svih krajeva Hrvatske rade isto. Trče, nose, pomažu, tješe. Sjajni ljudi.
Uzimamo pauzu i vraćamo se u školu. U polumraku iz nečijeg zvučnika dopire Lupi petama od Prljavaca. Tri bakice i mladić s posebnim potrebama objeduju s nama. Na zidu visi portret nasmijanog Dragutina Tadijanovića. Jedini se on ovdje smije. Prekrcavamo opet auto i idemo dalje, po selima, u mrak. Danijela poznaje ovaj kraj i navodi nas sa zadnjeg sjedišta.
Stajemo pred kućama, kucamo na vrata, nosimo umornim starcima konzerve, higijenske potrepštine i ostale sitnice. Oni iz pristojnosti odbijaju. Banijci su skromni. Jedan čovjek nam je naknadno dotrčao do auta i ipak pitao nešto hrane, da ga žena ne čuje. Jure i Danijela nastupaju, sa svima pričaju, tješe ih i ispituju o potrebama. Naletjeli smo na dvoje ljudi, muškarac i žena. Stariji su, on je nemoćan. Stisnuti su u ciglenoj garaži koja izgleda kao da će se srušiti svaku sekundu.
- Ovo je gore od rata. Bar sam znao čega se trebam bojati - šapće starac kraj peći. Oko njih su nakrcane deke, lonci i veliki plišani medvjed. Cijeli život u jednoj mračnoj garaži. Zapisujemo sve što im treba, vratit ćemo se sutra. Auto juri kroz mrak, zaustavlja se kraj kuće Marice Grubišić, žene u modricama. Razgovaramo s njima, obećavamo pomoć. Izlazimo vani. Jure plače u snijegu. Danijela ga grli. Udaljavam se. Vraćaju se, ulaze u auto. Jure psuje državu i zove liječnike.
Nakon nekoliko sati, ili dana, vraćamo se u školu. Dolaze i ostali prsluci, okupljaju se u jednoj učionici, škripe po parketu. Piju, pričaju, zafrkavaju se. Otpuštaju ventile. To su klinci, nitko nema preko 25. Borna, Danijela, Ana Maria, Juraj, Iva, Toni, Luka. Zapamtite njihova imena, ti momci i cure su zadnjih dana pokazali veće srce nego sav onaj asortiman odijela s Markovog trga u cijelom svom životu. Gledam u školsku ploču, netko je kredom napisao 'I ovo će proći'. Jure spava, nema više snage. Danijela grozničavo sastavlja novi popis. Sutra je novi dan. Nema stajanja.
Kako nam javljaju s terena, po baku Maricu su došli i odveli je u bolnicu na pregled.
***
Denis Mahmutović je reporter i istraživački novinar, trenutno radi u redakciji 24sata. Prije toga bio je na portalu Index. Živi u Zagrebu već sedam godina i ne može se otarasiti splitskog naglaska. Dobitnik je triju Fra Ma Fu nagrada za najbolje reportaže, nagrade HND-a za internet novinarstvo i nagrade Marko Polo za seriju putopisa. Voli teren, voli preokretati kamenja i tražiti priče. Ističe da su one su u prašini, ne u redakciji.
Nominirana reportaža je sačinjena u prvoj polovici siječnja, otprilike dva tjedna nakon potresa na Baniji. U tim trenucima državna organizacija pomoći stradalnicima bila je kriminalna, gotovo nepostojeća. Kao i danas, uostalom. Dobrovoljci koji su u prvim danima nakon potresa pohrlili u pomoć, u tim trenucima su se već počeli vraćati svojim kućama, a gotovo sav teret fizičkog rada, dostave hrane, medicinske i mentalne pomoći spao je na nekolicinu golobradih volontera koji su ostavljali leđa po banijskim selima. Proveo je dan i noć s tim mladićima i djevojkama, vjerojatno najboljim i najnesebičnijim ljudima u zemlji. U onom strahu, zimi, umoru i bijedi, zadržali su snagu i pokušavali je udahnuti drugima. Sjajni mladi ljudi.
