Provezete li katkad glavnom badljevačkom prometnicom u smjeru Daruvara, manje je vjerojatno, zapravo nemoguće da vam pogled nije privuklo jedno dvorište drugačije od ostalih. Prepuno svega i vidljivo izdaleka, udaljeno je možda kilometar od centralnog seoskog odvojka za Sređane.
Svakako ne očekujete od obične okućnice da ima čardak na drvetu ili veliku lovačku čeku kao i nusprostorije koje će vas svojim sadržajem ostaviti bez riječi. A to je samo ono što se izdaleka vidi, a zađete li dublje iza zatvorenih vrata otkrit ćete još sto čuda dovoljnih za uzbuđenja ili zaprepaštenja, ovisno o preferencijama. Previše svega da ne bi provjerili kakva se priča krije u pozadini.
Poziv za razgovor na tu temu prihvatio je srdačni domaćin s badljevačke adrese Ulice kralja Tomislava. Predrag Peić Weber, 61-godišnji povratnik iz Švicarske - osebujan lik, simpatičnog i gotovo dječačkog smješka, dočekao nas je s odgovorima i prije prvog pitanja.
Nisam ovdje da ispunjavam tuđa očekivanja
„Znate, ovo dvorište što vas interesira… ja vam ne volim stereotipe, pravila ili ispunjavati tuđa očekivanja. Ovaj kreativni nered koji gledate moj je svojevrsni protest protiv šablone i predvidljivosti, protiv kalupa...“, pružajući ruku rekao je to onako na tašte, prije prve rakijice, zatvarajući za nama široku metalnu ogradu udaljenu samo dva metra od glavne ceste.
Brzo nas je uveo u priču o porijeklu „imovine“ razasute po cijelom dvorištu, koju će samo površni prolaznici uvredljivo nazvati smećem ili otpadom. Svjestan je toga i Predrag, no ne vrijeđa se, tek kaže: „Ono što je nekome smeće, drugome je blago!“.
Gomila starina, od posuđa do kućnih potrepština, čija se brojka mjeri u tisućama, pronašla je svoje mjesto u šest odvojenih dvorišnih cjelina izrađenih i pažljivo uređenih golim rukama brižnog vlasnika. Čardak, Ochsen, Šahovnica, Čeka, Hawai i Sagi ispisana su imena na velikim tablama ponad svake. Naoko tematski vrlo slični, prostori su ipak različiti. Vješt s alatom i dovoljno ponizan da upita ono što ne zna, Predrag je planski uredio prostrani dvor točno tako, po svome i guštu supruge Verene, Švicarke koju je na tečnom njemačkom jeziku pozvao da nam se pridruži u razgovoru.
„Ona mi je podrška, a mogu reći i inicijator sakupljanja predmeta na način koji vidite. Većina je pribavljena za vrijeme rada u Švicarskoj gdje smo, kao već poznati sakupljači, svašta dobivali od prijatelja. Ostalo smo vremenom dokupljivali i dovezli u Hrvatsku koju smo posjećivali tri do četiri puta godišnje“.
Ugrubo gledano danas imaju između tri i četiri tisuće različitih predmeta. Brojku znatno pravda gomila bočica, tzv. „unučića“, s različitim alkoholnim sadržajima uredno složenih na velikim zidnim stalažama koje krase zidove dvorišnih objekata. Tu su i brojni primjerci starinskog očuvanog posuđa, vrijedne šivaće mašine, poznati švicarski ručni i zidni satovi, kao i razni poklonjeni predmeti, svaki sa svojom pričom. Oduvijek je, priznaje Predrag, bio težak „za baciti“ nešto pa je obična smotrenost polako prerasla u hobi.
Predrag je rođeni Badljevčan, odrastao u obitelji oca Vinka, sposobnog seoskog trgovca i majke Marije domaćice. Uz sebe je imao tri godine mlađu sestru Renatu te brata Nenada mlađeg deset godina.
„Nakon vojske sam iskoristio priliku i 1980. godine otišao kod tetke u Švicarsku. Radio sam ispočetka u hotelu, a kako sam medicinske struke, vremenom sam se zaposlio u poluprivatnoj psihijatrijskoj klinici s četrdesetak pacijenata. Tijekom rada sam se u Baselu doškolovao te posljednjih dvadeset godina radio u istoj klinici kao psihoterapeut. U radu s pacijentima spoznao sam mnoge životne vrijednosti i danas tvrdim da sam gledajući tuđe teške sudbine postao drugačiji čovjek nego što sam bio, ukratko nam se predstavio Predrag.
U Hrvatsku su se Predrag i Verena Peić Weber vratili prije tri godine, kako bi umirovljeničke dane proveli upravo na ovaj način, opuštajući dušu i tijelo.
Sreća je kad unučad protrči dvorištem
„Čekam uvjete za starosnu mirovinu i trenutno sa suprugom živim od ino-ušteđevine. Svako jutro zahvalim Bogu što smo živi, izađemo nas dvoje u dvorište pa uživamo. Ljeti se popnemo gore na Čardak pa tamo boravimo, često i prespavamo. Ništa nam više od života ne treba, živimo za dane kad će nam doći djeca i unučad iz Švicarske“, priča Predrag o obitelji koju još čine sin Marko (35 godina) te kćerke Jasmina (31) i Marina (25) te petero unučadi.
„Oko radova u dvorištu najviše mi pomogne zet Romano, kad on dođe zajedno radimo na našoj baušteli. Nedavno smo uredili ovu lovačku čeku na kojoj je hrvatska trobojnica, a on je izradio most kojim ju spaja nad izrađeni pokrov nekadašnje kamp prikolice. Taj kutak trenutno radimo i ne planiramo tu stati“, pokazuje rukom prema kraju dvorišta gdje se nalazi natkrivena prostorija - Šahovnica. „Znate, volim našu zastavu, šahovnicu. Lijepa mi je i ove sam salonit ploče tako i obojao. Neki su zaključili da sam nacionalist. Ma ljudi moji, kakav nacionalist?! Volim i poštujem ljude po onome što su u duši, a vjerujte da sam barem to naučio procijeniti tijekom tridesetak godina psihoterapeutskog rada. Uglavnom, u Šahovnici se nalaze predmeti ženine prabake iz Švicarske i još podosta naših. Specifična je po grbavom zidu zidanom francuskim načinom. Bez ravnine i sheme.“
Pored Šahovnice parkiran je traktor. Rekli bi ništa neobično za jedno seosko imanje, osim kad saznate da traktor nije predviđen za zemljoradnju. „Ni čut!“, smije se Predrag otvarajući vrata fino uglancanog stroja čiji interijer gotovo da traži papuče.
Traktorom do Daruvara, pješke do Bjelovara
„Uređen je poput automobila, ima malo radnih sati i služi samo kad Verena i ja idemo njime u Daruvar na tržnicu ili na kavu. Kad je snijeg upalim pogon na sva četiri i bog te veseli“, ponosan je vlasnik na narančastog ljepotana iz 1982. godine.
U pravcu Daruvara, recimo i to, ne ide samo traktorom. Kad je raspoložen Predrag voli i prošetati. Tako je prije četiri mjeseca prošetao sve do Bjelovara. Glavnom cestom satima, sam sa svojim mislima ubio je dan. Suprugu je pozvao da ga vrati kući. Pakrac mu je također na nogu, pa nerijetko hoda. Smeta mu, naravno, što nema pješačke staze, no ne toliko da se povremeno ne bi zaputio do glavnog grada zapadnog dijela županije.
Riječ po riječ otišli smo malo uširoko, pa pogledom ponovo prelazim preko gomile predmeta u dvorištu, što iz drugog ugla izgledaju još sitniji i brojniji. Nije teško primijetiti da tu ima i poprilične vrijednosti. Zna li uopće koliko je dosad novca potrošio na ovu neobičnu strast?
„Svjestan sam da se neki ljudi danas bore i za koricu kruha, pa ne želim da ispadne da se razbacujem novcem. Nisam računao, no puno smo stvari dobili, gotovo 70% je dovezeno iz Austrije i Švicarske. Nešto je i dokupljeno, no ništa previše. Znate, držim do obazrivosti i pazim da ne ostavljam pogrešan dojam. Živim ovdje i ne želim voziti Mercedesa ili Range Rovera kao u Švicarskoj, hoću biti jednak ovdašnjem čovjeku, susjedu, niti bolji niti gori od njega. Netko dođe izvana pa ulupa bjesne novce u automobil, ja zadovoljstvo pronalazim u ovakvim stvarima koje si mogu priuštiti i svima ih mogu pokazati. Ništa posebno, a meni dovoljno!“
Taman kad smo pomislili da smo sve vidjeli, domaćin nas je proveo do Sagija i Ochsena. Sagi je ustvari majstorska radionica iz koje kreću sve Predragove novotarije i razumljivo puna je alata. „Pola kupljeno, pola dobio na poklon“.
Ochsen je naziv jednog švicarskog restorana kojeg su ovi supružnici posjećivali, ali i naziv sljedeće dvorišne prostorije jednako prepune raznih uredno posloženih predmeta. Ističu se brojni bakreni kuglof kalupi uz pregršt kućnih potrepština. Teško je ne zamijetiti nekoliko vrijednih starih Bernina šivaćih mašina, kao i dragih im vjenčanih poklona uz gomilu razne sitnarije.
„To je, onako, moja prostorija, predviđena za kapljicu s prijateljima. Nije rijetko da se tu „dovršimo“ pa onda i prespavam ovdje“, tobož skrivečki šapuće Predrag kimajući vragolasto glavom i računajući da supruga ipak bolje razumije njemački.
Pri kraju obilaska ovog neobičnog dvorišta, bračni par me sproveo do novouređene prostorije nazvane Hawaii u kojoj je uz neizostavni šankić te milijun ostalih stvari, na vidljivo mjesto izložen starinski teniski reket, jedan od vrjednijih eksponata, kupljen na aukciji u Baselu za 1200 švicarskih franaka. Isto tako, pohvalio se naš domaćin i švicarskim zidnim „Zenith“ satovima, kao i onim ručnim kojih je oveći naramak visio sa sredine zida.
Krateći razgovor priupitah ga planira li svoje malo carstvo komercijalizirati na bilo koji način? Ne, odgovorio je kratko. Svatko je dobrodošao, vidjeti, pitati, popiti nešto, ali to je sve. Nada se zato da će netko od unučadi naslijediti ovu strast i znati cijeniti njegovu ostavštinu.
„Ili neće, haha, možda rasprodaju i razrajtaju sve, kao da ničega nije ni bilo. I sam sam u mladosti bio nepredvidiv vrag“, našalio se simpatični gazda za kraj ovog ugodnog razgovora.
I što nakon svega zaključiti? Čovjek je pasionirani sakupljač svega i svačega. A mi koji posljednjih godina gutamo američke dokumentarce sa sličnom tematikom i divimo se Amerima koji u smeću prepoznaju blago, niti ne slutimo da nam u srcu zavičaja živi upravo jedan takav. Možda i jest malo van šablone i kalupa, ali to je upravo ono što on i želi. Biti svoj.
***
Dinko Kliček u uredništvu lokalnih novina „Pakrački list“ radi od 2005. godine, a na istoimenom portalu od njegovog osnutka 2014. godine. Najprije je radio samo kao grafički urednik, a od 2013. godine počinje pisati novinske tekstove, najprije sportske tematike, a postepeno i sve ostalo. No, ispostavilo se da mu najviše „leži“ rubrika „Naši sugrađani“ u kojoj koristeći reportažni oblik pripovijedanja predstavlja ljude iz lokalne životne sredine koji su se svojim profesionalnim ili hobističkim aktivnostima ili životnim pričama izdvojili ili na neki drugi način postali interesantni lokalnoj zajednici. Time jer zapravo naslijedio novinarski put svog umirovljenog oca Duška koji je, uz pomoć drugih kolega, godinama reportažama na sličan način punio našu stalnu rubriku prisutnu od prvog broja 1992. godine „Ljudi i život“.
Dinko sam pronalazi osobe o kojima piše, studiozno razgovara s njima, nerijetko i sa značajnim osobama iz njihova života, a onda u svom specifičnom stilu ne bježeći od žargonskog jezika i upravnog govora stvara priču o njima koji na našem portalu redovito u konkurenciji s drugim tekstovima postižu najbolju klikabilnost, a često završavaju i kao prenesene priče na drugim portalima.
