Danas su vrata radionice čvrsto zatvorena a iz dvorišta, iz kojeg je stotinu godina odjekivalo klesarsko dojeto, razlijeva se samo tišina. Rijetki ga primjećuju a još rjeđi zastaju a trebali bi, jer to je radionica i dvorište kojim je jednom osobno koračao veliki hrvatski kipar Antun Augustinčić, tu je pio špricer sa svojim školskim kolegom Václavom Satrapom i rekao mu:
Ti si trebao biti kipar, a ja klesar, a ne obrnuto!
Ali, krenimo redom.
Prije nekih deset godina, kada je još vrijedila tabla na ulazu, koja je govorila da je to Klesarstvo Borivoj Nikolić, Daruvar, Gajeva 16, utemeljeno 1896., vodila sam ovdje vrlo zanimljiv razgovor sa Brankom Nikolićem, ocem tada aktualnog vlasnika radnje. Ticao se „djeda Václava Satrape“, od kojeg je Branko naučio sve o obradi kamena i izradi spomenika i na kraju faktički preuzeo posao. Rijetki su slučajevi, kada se punac i zet tako razumiju, a ovaj je bio takav. Sve do svoje smrti, Branko je čuvao uspomenu na Václava Satrapu, Klesara-kipara, kako još i dan danas svijetu objavljuje stari natpis u kamenoj ploči iznad vrata na radionici.
Bilo je to, dakle, pedesetih godina prošlog stoljeća, kada je skulptura „gole žene“ stigla u Daruvar, o čemu smo opširnije pisali u prošlom nastavku naše rubrike Šećimo Daruvarom. A u Daruvar je osobno stigao i njen autor, Antun Augustinčić.
Augustinčić je sam izabrao mjesto u parku, gdje će skulptura stajati a skicirao je i oblik bazenčića, uz koji će biti postavljena. Bazen i postolje za skulpturu kasnije su kamenom oblagali domaći majstori.
A kad su dogovori oko toga u Kupkama bili gotovi, Václav je pozvao Augustinčića ovamo, u svoju radnju, i on je, naravno došao. Jer Augustinčić i Václav bili su stari kolege. Zajedno su svojevremeno studirali na umjetničkoj akademiji u Zagrebu. Nažalost,prilike nakon 1. svjetskog rata su bile takve, da se Václav morao vratiti u Daruvar.
I cijeli je život zbog toga žalio...
Eto, tako nekako mi je tada ispričao sijedi gospodin Branko s francuskom kapom na glavi i s dlijetom u ruci, usput dodajući osnovnu pouku o tome, kako se mramor rezao nekad, a kako danas, kakvi su spomenici bili popularni između dva svjetska rata, kakvi nakon njega, a kakvi danas. Danas, kada se na veliko izrađuju u prekomorskim zemljama i već gotovi, oblikovani i polirani lifraju po cijelom svijetu. I tako klesari zapravo više nisu potrebni, samo trgovci gotovim nadgrobnim pločama.
To je naravno priča sama za sebe, ova naša posveta je prijateljstvu, koje je započeto u školskim klupama i s lakoćom preskočilo desetljeća – Satrapa i Augustinčić zajedno su studirali na zagrebačkoj Visokoj školi za umjetnosti i obrt oko 1920. godine a njihov ponovni susret desio se tridesetak godina kasnije - i donio pohvale tada već priznatog hrvatskog umjetnika običnom daruvarskom obrtniku.
Godine 1919. skovao sam plan da se odmetnem u umjetnike, te sam se na jesen iste godine upisao na umjetničku školu u Zagrebu. Oskudnim sredstvima se probijajući, nisam mogao dugo izdržati. Tim više što je radnja ostala bez radne snage. zamjene nije bilo, pa sam se morao vratiti. No ipak sam već stekao neko na izgled kakvo-takvo znanje, te sam počeo iznova...
Napisao je u svojim sjećanjima nekoliko godina prije smrti Václav, nažalost iz njih ne vidimo, koliko je dugo „izdržao“ u Zagrebu. Prema Wikipediji, znamo da je tih godina Augustinčića na Visokoj školi učio i Frangeš, pa možemo pretpostaviti da i Satrapu. Godine 1922. Visoka škola prerasta u Kraljevsku akademiju, i Augustinčić počinje učiti kod Meštrovića, u to je vrijeme Václav , to je sigurno, već bio u Daruvaru. Neispunjene želje vjerojatno su razlog da je Satrapa vrlo često spominjao Meštrovića, to su mi, kao i cijelu priču o susretu s Augustinčićem neki dan potvrdile Darinka, Martina i Petra Nikolić, čuvarice daruvarske ostavštine klesarske obitelji Satrapa.
A što je Vaclav radio u Daruvaru u slobodno vrijeme, kad mu već nije pošlo za rukom da postane „pravi“ kipar – osim što je izvrsno svirao violinu? Izrađivao je kazališne kulise za amatere Češke besede u Daruvaru, tu i tamo napravio koju sitnu plastiku. Vjerojatno je upravo te, koje i danas nalazimo u kući Satrapa-Nikolić, vidio Augustinčić, te izrekao svoju pohvalu:
Ti si trebao biti kipar…
Ako je i bilo kurtoazno, zašto da dopustimo, da na te riječi padne prašina zaborava. Uostalom, koliko se daruvarskih obrtnika može pohvaliti, da je njihov asortiman pregledao osobno Augustinčić?!
Ljetos su mi u Korčuli, gradu u kojem postoje ruševni zidovi eventualne rodne kuća Marka Pola, ako su glasine istinite i on se stvarno rodio u tom gradu, prodali posebni „Sladoled Marka Pola“. I zato predlažem, da Daruvar patentira „špricer dvojice kolega“, jer mi naravno, danas ne možemo sa sigurnošću tvrditi, da su Augustinčić i Satrapa tog dana u dvorištu radnje u današnjoj Gajevoj ulici, pored koje možda svakodnevno prolazite a da je zapravo i ne vidite, zaista pili špricer. Ali to je vrlo vjerojatno, jer u svojim sjećanjima Vaclav spominje i vinograd, a odmah pored bili su i Klečkovi – sodari (o tome jednom drugom zgodom).
Bilo je to vrijeme, kada se „graševina“ zvala rizling, a „špricer“ bio isto toliko popularan kao„gemišt“. Ta mješavina vina i soda-vode današnjoj je generaciji posve nepoznata a zamislite, kako bi vas samo osvježila, dok sjedite na suncem okupanoj klupi u parku, kod Tužne Mare i razmišljate o začudnoj priči o jednom školskom prijateljstvu između Antuna Augustinčića i klesara-kipara Vaclava Satrape.
