S glavne ceste skrenuli smo na uzak asfaltirani put koji je s obje strane omeđen divlje izraslim bagremom. Vozili smo sporo i oprezno, osjećajući svaki prijeđeni metar pod kotačima. Iz suprotnog smjera prošao bi pokoji biciklist, lijeno okrećući pedale kao da besciljno luta ili, jednostavno, kao da gubi vrijeme. Mladen je postajao nervozan. Vrpoljio se na suvozačevom mjestu kao da se u trenutku negdje ofurio oštrim koprivama. Pogledavao je kroz prozor. Nisam znao što napraviti pa sam ga upitao kako se osjeća.
„Tebi ovo djeluje egzotično, ali ja osjećam strah i nelagodu. Nisam tamo bio već mjesecima. Svaki put kad uđem u naselje minuta mi traje ko godina i jedva čekam izaći. Pogotovo sad“, kaže mi.
Mladen je svog oca zadnji put vidio u zatvoru. Bio mu je u posjeti sa svojom udomiteljskom obitelji koja je uz njega udomila i troje njegovih braće i sestara. Još troje je udomljeno u drugim obiteljima u Međimurju.
„Bilo nas je sedmero … A sad imamo i dvije male sestre jer su moji tata i mama u međuvremenu napravili još djece“, objasnit će Mladen.
Otac mu je u zatvoru završio zbog razbojstva, krađe, nasilja ... ne voli ulaziti u detalje, razgovor o očevim zločinima dodatno mu povećava nervozu.
Ispred nas se počeo otvarati najveći geto u Hrvatskoj, romsko naselje Piškorovec. Kao i sva romska naselja u Međimurju, i ovo je smješteno na livadi, udaljeno od sela s većinskim stanovništvom, izolirano šumama, travnjacima i potocima. Ovde je kraj puta, jer naselje je kao slijepo crijevo, ceste dalje nema. Piškorovec je na zlu glasu. Čak i sami Romi ga smatraju zadnjom rupom na svirali njihove lokalne geografije.
Svako romsko naselje vizualno odskače od susjednog sela. Razlika se primjećuje u visini decibela s nečijeg kazetofona i u dječjem smijehu i vriski koja traje od jutra do mraka. Socijalna služba, policija i pokoji znatiželjnik najčešći su posjetitelji, a zlonamjerni će reći da je tamo bolje ne zalaziti „jer će te netko opljačkati“. Stvarnost nije u potpunosti takva, ali nepovjerenje je prisutno i izvire kroz svakodnevni život međimurskih ljudi. Ovih, ali i onih. Ili ako ćemo korektnije, onih, ali i ovih.
„Oni ti kradeju“
Međimurska metropola, Čakovec, okupana zubatim suncem, preko radnog dana prima cijelu svoju okolicu: radnike, učenike, prodavače i kupce. Multietničnost je osjetna. Ulicama defiliraju, kako se to u žargonu govori: „njihovi“ i „naši“. Trgovina rabljenom robom toga je dana bila krcata kupcima koji su prstima prebirali kroz šarenilo artikala. S radija se čula pjesma Bijelog dugmeta, „Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac“. Mlada romska obitelj s troje djece cjenkala se za tenisice s cijenom od dvadeset kuna.
„Ma uzet ćemo mi pet-šest, samo da spustite“, nagovaraju prodavačicu.
A prodavačica je sasvim smireno odgovarala i pazila na svaki njihov pokret. Njezine oči zalijepile su se za, kako je rekla, "spretne romske prste".
„Ja nemam loša iskustva. Znam se prema njima postaviti … i dobri su. Ali kradeju, to treba paziti, jako. Ali gledajte nisu samo Romi u pitanju. Ima i naših jako puno kaj kradu. Primila sam gospođu koja je tri haljine ukrala. Ali gospođa koja je sišla s modne piste doslovno“, nabraja nam prodavačica.
Uz žamor ljudi u trgovini jasno se razabire šaputanje dvije gospođe u kutu: „Valda su denes oni dobili socijalno? Od ranoga jutra su tu…“
Trgovkinja će reći da je to u pravilu točno. Na dan kad „socijalka“ stigne u romsko naselje, čakovečke trgovine napune se kupcima iz geta.
Razgovor dvije žene u kutu mogao se čuti još neko vrijeme. Djelovalo je kao da ih čuju i Romi u trgovini koji su međusobno razgovarali na romskom.
„Ovo kaj se tiče te socijale…to je država kriva…trebalo bi im nekšnega rada dati da znaju za kaj dobiju novce. Oni dobidu, a mi koji smo već malo bolesni … moraš delati“, i dalje čujem šapat onih gospođa.
U Čakovcu se živo trgovalo uzduž i poprijeko. Pod cipelama je šuštalo lišće, zvukovi motornih vozila miješali su se s glazbom iz radija, netko je dozivao prijatelja vrlo glasno. Nosnice je dražio miris prženog mesa. Bila je srijeda, dan za čakovečki sajam.
Romi nisu bili raspoloženi za razgovor, ali zato smo od ostalih kupaca mogli čuti priče kako ovdje dolaze oni problematični koji prodaju ukradenu robu. Jedini koji je govorio drugačije bio je Ervin Žganjer, prodavač koji s Romima surađuje već godinama.
„Ja učim od njih živjeti. Da njih nema … vi se ne sjećate da su Romi nekad bili veliki majstori. Da su popravljali kišobrane, krpali šporete, radili korita. I dan danas idu pobirati krompira. Ljudima pomažu na polju, šećernu repu. Bitna je organizacija. Ali vi ne možete tražiti da on živi u dvanaest kvadrata, njih četvero. Danas kuća niš ne košta. Mi palimo svijeće za Vukovar, za zemljotres u Albaniji, a ovdje imamo zemljotres“, govori nam Žganjer.
Mladi Rom koji s njim radi nije htio otkriti svoje ime, ali je zato rekao da se preziva Oršuš. Znao je da ga nećemo povezati ni s kim jer to je jedno od češćih romskih prezimena. Njegov hrvatski bio je na razini nižeg razreda osnovne škole, bez obzira što ima već osamnaest godina. I dvoje djece, kako kaže.
„Jedan krade, svi smo krivi. Hoću delat, idem pitat, ali NE jer se prezivam Oršuš. To je problem…i tak“, sliježući ramenima žali se mladić.
Za doručak - cigareta
Maglovito jutro na stadionu u Čakovcu. Na prvi pogled atletska staza izgleda pusto, ali zvuk koraka demantira takav zaključak. Kroz gustu bjelinu izvire tijelo u pokretu, približava se, usporava i kaže: „To je rastrčavanje nakon treninga.“
Mladen Ignac već se tri godine bavi atletikom. Trči na duge pruge i tome posvećuje svo svoje slobodno vrijeme. Kad nije u školi on je u teretani, na stadionu ili na jednoj od brojnih utrka. Ne smeta mu ni trenutna temperatura od nula stupnjeva, pa ni debeli minusi. Sve se može. Samo je upornost bitna.
Otkad je 2013. godine udomljen u obitelji Hoblaj iz Murskog Središća, njegov život poprimio je sasvim drugačiji smisao. Napokon je, kaže, shvatio kako je to imati obitelj. U vrijeme udomljenja imao je trinaest godina i išao je u šesti razred osnovne škole. Prije udomljenja za njega i još šestero braće i sestara u kući je postojao samo jedan krevet. Tko je bio brži, taj je našao bolje mjesto. Spavalo se svakako. Pa čak i na stolu ako nije bilo dovoljno mjesta. Mladenov otac je pio i pušio, sav novac je trošio na alkohol i cigarete, radio je probleme pa je završio u zatvoru.
„Zapraf, oni se ni s čim nisu bavili … A ja, čime sam se ja bavio? Pošto sam imao puno starijih prijatelja, oni su imali 15 … Znali su me nagovoriti da idem ukrasti nekaj, pred dućanom nečiji bicikl. Pušio sam prije. Probudio sam se ujutro, odmah što bi bilo ujutro zapalio bih cigaretu koju bi uzel od mame. Ništa nisam jeo. Zel bi bicikl i skital se po Čakovcu. Kad bi došel doma jeo bi, ak bi kaj bilo, ili bi bio s prijateljem s kojim sam pušio travu. Cijeli dan se negdje skićeš. Svugdje sam bio pomalen“, prisjeća se Mladen, dok iza njega s police vise deseci i deseci medalja koje je osvojio na raznim atletskim natjecanjima.
Završava srednju ugostiteljsku i glavna preokupacija mu je naći posao i nastaviti s treniranjem. Perspektive koje uzimamo zdravo za gotovo, njemu su se otvorile tek po udomljenju. Ranije ga nije tko imao uputiti u ispravnom životnom smjeru. Reći će nam kako je emocije prema roditeljima izgubio, ali ih i dalje poštuje bez obzira što mu nisu znali reći i pokazati pravi put.
Dok je živio u romskom naselju, objašnjava mirno, kao da je živio odvojen od svijeta. Taj balon napuštao bi tek pri odlasku u grad, ali i tad je bio žigosan činjenicom da je Rom. U Piškorovec bi Hrvati ulazili rijetko, a i kad bi ušli radilo se o službenoj dužnosti. Slično kao i onog jutra kad su ga odveli od obitelji na udomljenje.
„Ak policija ne hupa ulazit bez zaštite u romsko naselje ne bi se ni Hrvati usudili. Drugo je ak uđeš, a ne tražiš nekaj od njih. Ak nemaš uniformu, plavo odijelo … onda je dobro. Ak imaš plavo odijelo i nije baš dobro. To je onda agresija“, podijelit će Mladen s nama svoja iskustva.
Nije propustio priliku pohvaliti se kako je napredovao u hrvatskom jeziku. Kaže da govori bolje od bilo koga u Piškorovcu. Iz jednostavnog razloga - obrazovao se. Odnosno, omogućeni su mu minimalni uvjeti za pohađanje škole, a to je ono što mnogi u romskom naselju nemaju. Djeca bi trebala pohađati vrtić kako bi naučila jezik, ali to se najčešće ne događa jer ne postoji organiziran prijevoz. Ako netko i vozi djecu onda su to ilegalne taksi službe koje ogule svakog koga se dočepaju. Zato kad djeca dođu u prvi razred uglavnom ne znaju hrvatski jezik i to dovodi do velikih zaostataka s gradivom. Na kraju priče, i do daljnje getoizacije.
"Brzo umiremo, ali brzo i živimo"
U romskom naselju Orehovica lako je primijetiti solidne ceste, kuće s fasadom, novo dječje igralište. Naselje slovi kao najbolje od dvanaest međimurskih naselja u koje se stisnulo čak deset tisuća stanovnika romske narodnosti. Lokalci govore da je to zbog male udaljenosti sela i naselja i poslovične radišnosti jer nadničarstvo je u Orehovici ustaljena praksa već desetljećima. Uz sve to osnovna škola u Orehovici škola je sa sedamdeset posto romske populacije.
S predškolskom djecom u njoj radi Dragan Ignac. On sudjeluje u pomaganju oko svladavanja programa i prevođenja na rumunjsko-bajaški jezik kako bi se djeca što uspješnije integrirala u obrazovni sustav. Praksa se pokazala vrlo uspješnom, ali ne ovisi samo o odlukama „od gore“ i o donesenom programu. Zarobljenost u ljudskim glavama je najveća granica koju tek treba preskočiti.
„Mislim da je jako veliki problem, da je problem jezika ogroman. I da je to možda i najveća barijera i hendikep za to da Romi ne završavaju visoka obrazovanja. Ima to i nekakvu socijalnu pozadinu jer smatraju da se moraju što ranije zaposliti i osnovati obitelj. Mi …brzo živimo. Brzo umiremo, ali brzo i živimo. To je mislim valjda stvar temperamenta Roma da želimo što prije nešto ostvariti, nešto napraviti, iza sebe ostaviti i to je razlog da nismo strpljivi, da ne mislimo jako daleko nego samo trenutno. Mislim da je u tome caka“, smatra Dragan.
Malene nasmijane glave posjedale su za mini stolice, u ruku uzeli crtančice, drvene šarene igračke i ostala pomagala kojih je u školi napretek. Podijeljeni su u grupe od četvero učenika. Dragan je prilazio jednom pa drugom učeniku i pomagao im pri držanju olovke, pri pisanju i pri izgovoru brojeva i slova. Suptilno im se približavao poput dobrog duha učionice, upućujući ih na ispravan izgovor riječi. Učiteljica je podučavala samo na hrvatskom, a on im je zatim prevodio. Ono što se svakome kome je hrvatski materinji može činiti sasvim normalnim, ovim petogodišnjacima događa se ipak malo kasnije. Njihov jezik, naime, nije niti hrvatski, nije ni romski, već starorumunjski.
Dijete je započelo brojati: „jedan, dva, tri, četiri, pet …“ I zapelo je. Maleni je pogledavao u plafon i nije se mogao sjetiti kako se kaže …
„Do pet samo znaš“, smirenim glasom ga je upitao Dragan.
Šetnjom kroz hodnike primjećujem da je škola vrhunski opremljena, uredna i da je okićena natpisima na hrvatskom i na bajaškom. Na zidu se nalaze fotografije iz šezdesetih i sedamdesetih godina. Tada je postojao ili bio samo jedan romski razred. U osnovnoškolskim razredima situacija je identična s bilo kojom drugom školom. U klupama sjede učenici, a ispred njih učiteljica koja ih ispituje.
„Koliko imamo kontinenata“, pita ih
„Sedam“, odgovaraju djeca uglas.
Uz vruću tursku kavu u Draganovom domu uspijevam mu postaviti pitanje za koje sam mislio da je škakljivo, ali na moje veliko iznenađenje prihvatio ga je kao sasvim normalno. U zajednici gdje su tabui bitan dio svakodnevice mi smo razgovarali bez njih.
„Zašto si natjerao sina da se ženi“, pitam ga otvoreno.
O preuranjenim romskim brakovima govori se puno, ali nitko sa sigurnošću ne zna koliko takvih brakova zaista postoji.
„On je imal gotovo 17. Gotovo 17. Ona je imala 19, dvije godine starija od njega. Kod nas dok vam imaju seksualne odnose, stavljaju vas pred gotov čin. Onda su me njezini roditelji zvali, sad morate nekakve satisfakcije dati. Rekel sam pa budu hodali, kaj sad. I ne, ili se budu ženili ili nikak. Rekel sam da nemre, da još nije punoljetan, da kak … Tak smo se skoro pol godine nategavali i sve to skupa dok je nije dopeljal doma“, odgovara mi iskreno.
O posljedicama neprihvaćanja takve nagodbe ne postoje nikakve službene posljedice. Nikog se ne obvezuje, ali postoje zavade jer selo bruji. Njegov bi sin mogao pokupiti batine, možda ne bi smio slobodno hodati po naselju jer bi ga netko pričekao iza ugla.
Od Velike Baje do Čakovca
Cijela povijest Roma u Hrvatskoj vrti se oko pokušaja da ih se otrgne od nomadskog načina života i pretvori u „normalne“ građane ili, kako se to za vrijeme Marije Terezije zvalo, Neubauere – novo-seljake. Dragan, koji služi kao enciklopedija vlastitog naroda, kaže da je posjetio mjesto porijekla međimurskih Roma u Rumunjskoj.
„Bilo je selo Velika Baja u kojem su bili rudnici i po kojem smo mi navodno dobili ime. Kako smo se doselili na područje Međimurja, dosta je tih kulturoloških stvari koje smo prihvatili od većinskog stanovništva, ali smo zadržali i svoje običaje. U prošlosti ljudi su se tu doseljavali zbog rijeka, Mure i Drave. To im je bilo praktično jer u tom području je raslo drvo koje je bilo jako dobro za obradu i proizvodnju korita. Jednostavno, vidjeli su da je ova sredina bogata i ljudima i ostali smo tu“, tumači Dragan.
Romi su u Rumunjskoj živjeli u robovskom statusu. Takvo stanje savršeno prikazuje rumunjski film „Aferim“, autora Radua Judea. S obzirom da je na tom području 1856. godine ukinuto ropstvo, oni su se u većim skupinama počeli seliti u susjedne zemlje i dalje na sjever.
„U Rumunjskoj su nas držali kao robove i prijetili odsijecanjem jezika ukoliko ćemo govoriti ovaj naš jezik. Vjerujem da nas sama, kak bi rekao, anatomija i recimo rasa, ovoga, identificira kao Rome … Sad sam to blesavo rekao. Mislim da se mi međusobno prepoznajemo. Ne treba raditi razliku između Roma koji govore romani čib i rumunjski jer … mi smo jedan te isti narod“, nastavlja naš domaćin iznositi kratku povijest međimurskih Roma.
Nekad je ekonomska razmjena s većinskim stanovništvom bila itekako živa. Romi su se bavili izradom korita i obradom metala, a svoje su proizvode prodavali lokalnom stanovništvu. Oduvijek su, pa i tad, živjeli u teškim ekonomskim i stambenim uvjetima. Nemogućnost današnjeg uklapanja u društvo kritičari vide u loše postavljenom sustavu socijalne pomoći. Sam Dragan o tome ima velike riječi kritike.
„Ako, recimo, postoji socijalno primanje koje je veće od minimalne plaće u Republici Hrvatskoj, samo će blesav čovjek ići raditi. Razumijete me. Ja sam svojevremeno radio za 2.500 kuna, uuuuu, to je bila neto plaća u osnovnoj školi, a mogao sam ostvariti pravo na tu minimalnu zajamčenu naknadu od 3.500 kuna. Ljudi su mi govorili, 'ti nisi normalan, zakaj ti radiš kad možeš zaraditi tisuću kuna više“, čudeći se govori Dragan.
Bez obzira na socijalna primanja ipak je najvažnije na što se ta primanja iskoriste. U slučaju atletičara Mladena ona su bila iskorištena na alkohol i cigarete, a nikako na obrazovanje i na hranu za školarce. Ali kako će obrazovati netko tko ni sam nije obrazovan, kako će dijete na napredak potaknuti netko tko ga i sam nije osjetio? Svaki čovjek u životu mora osvojiti nešto, mora osjetiti doprinos zajednici i vlastitu vrijednost, a u letargičnoj situaciji romske populacije takvi su slučajevi rijetki.
Ipak, možda je sustav taj koji ne funkcionira kako treba?
Centar Čakovca u bilo koje doba dana izgleda kao sasvim drugačiji svijet od romskih naselja. Pri tom ne treba misliti na klasične razlike između grada i sela već na razlike kakve je moguće osjetiti pri promjeni kontinenta. U jednom od kafića u centru grada na stolu se hladila kava s mlijekom, a ispred nje je sjedila Maja Odrčić Mikulić iz udruge Sfera. Njezin dugogodišnji rad s romskim ženama izgradio je senzibilitet prema tom delikatnom pitanju. Upoznala je stotine i tisuće žena te se uvjerila u manjkavosti sustava.
„Mislim da je to zadnjih dvadesetak, tridesetak godina došlo do izražaja. Jer prije, Romi su bili zaposleni, oni nisu radili nered. Znači oni su imali taj neki posao, je li to bila izrada košara, jer svi žive pored rijeka pa su ih zvali koritari; ili nešto drugo, neki su i prosili, ali nikad nisu stvarali nerede. Onda kad se promijenila socijalna politika došlo je do nekog razdora jer su samo potraživali prava koja im država omogućava bez da razumiju funkcioniranje tog sustava socijale i zdravstvenog i svega ostalog. Mi kad smo zaposlili Romkinje mi smo njih morale učiti koja je razlika između bruto i neto kako bi razumjele zašto im onaj prvi iznos nije isplaćen na račun“, kaže Maja Odrčić Mikulić.
Po Majinom primjeru najbolje je zaključiti koliko zapravo daleko žive romski i hrvatski narod u Međimurju. Odnosno, kako to da je između „naših i njihovih“ tolika praznina.
„Ja sam imala tridesetak godina kad sam prvi put bila u romskom naselju, a imamo ih 12. I meni ti je to bil šok. Onak, da u 21. stoljeću, desetak kilometara od ovakvog grada imaš 'amazonu'. Ne ... sva se ježim kad se sjetim. To je bilo proljetno doba, kiše su pale, sve je bilo puno blata. I kad vidiš tu djecu, s torbama, prastarim torbama na leđima, na pola bosi u nekim papučama, bez jakne, goli, kratki rukavi, kratke hlače i oni s veseljem idu u vrtić“, prisjeća se naša sugovornica iz udruge Sfera.
Kao da je sve odjednom poludjelo
Jedna od žena s kojima je Maja radila na svojim radionicama je Ljiljana Oršuš iz Kuršanca. U Kuršancu je vjetrovito. Kažu da često puše jer je naselje odvojeno od sela i nalazi se usred široke livade i bez prirodnih prepreka za sjeverac koji probija iz Mađarske. Zima do kostiju, iako je bilo iznad nule.
Dio naselja djeluje kao labirint neuglednih ciglenih kuća iz kojih, kao ticala, vire žice. Drugi dio je u boljem stanju, s velikim kućama od kojih rijetke imaju fasadu. U sklopu naselja nalaze se vrtić, moderno dječje igralište i trgovina mješovitom robom. Cijene u trgovini su osjetno više od uobičajenih. Ipak ispred trgovine mladež sjedi na gajbama i ispija pive. Iz mobitela trešte narodnjaci.
Krenuvši u dom Ljiljane Oršuš kroz glavu mi je prošla Majina izjava: „Većinsko stanovništvo njih doživljava kao one koji žive na državnoj sisi i ne rade ništa. Toga sigurno ima, ali ja vjerujem da je to u puno manjoj mjeri nego se prikazuje u javnosti. Jer stvarno ima krasnih obitelji i kad budeš u naselju, vidjet ćeš. Točno vidiš razliku između onih koji brinu o svojoj djeci i koriste sve te naknade za podmirivanje osnovnih životnih potreba. A ne da odu u kladaru ili kak se već to prikazuje kroz medije.“
Jedna takva obitelj je upravo ona Ljiljane i Josipa Oršuša. Ogromna kuća čija su vrata stalno otvorena prima svakoga. Kroz kuhinju prolaze djeca, rođaci, prijatelji … Osim svoje djece imaju udomljeno dvoje bratove koji je, kažu, bio problematičan i danas je u zatvoru. Ljiljana ima i šesnaestero unučadi. U početku je, morala brojati koliko ih je, jer ih se nije mogla svih sjetiti. Tko bi, uostalom, popamtio toliko djece.
Kad smo stigli u dom Oršuša, Ljiljana, žena srednje visine, duge crne kose svezane u rep, u kuhinji je pripremala meso i krumpire za veliki ručak. Svako malo je pogledavala kroz prozor jer bio je dan dolaska socijalne pomoći. Romi kao da po tom danu broje vrijeme.
Djeca bi u kuhinju ušla i izašla, bilo je suvišno svaki put pitati čija su. U jednom trenutku zazvonio joj je telefon, a ona se u maniri prave poslovne žene javila, sva ponosna što ću čuti kako se radi o još jednom porodu u obitelji.
„Ćerka z bolnice zvala. Nosiljku treba kaj bu joj sestra dala, znaš. Celo vreme je ona, dečko, dečko … tri cure ima i sad četvrto kao sin, sin, sin … Na kraju sad kad je rodila, opet kćerka. A ona si je sve spremila za dečka. Sad mora iti nekaj kupit za curicu. Znala sam, imala sam točno osjećaj da nebu to tak. Jer već tri put su ju tak prevarili. Ona ultrazvuk vidi da je dečko, dečko. Prošla, Ela, isto dečko, dečko. Sumnjam, to je curica … Vidlo se na njoj da je sva okrugla bila“, prenosi nam spuštajući slušalicu.
Objašnjavala je kako ponekad ode po selu, nešto malo proda, ako ima, ponekad malo i pomogne, dobije kakav dinar, ali većinu vremena provodi u kući brinući o djeci, unucima i tko zna kome sve ne. Njezino kućanstvo je iznimno čisto, reklo bi se da blista. U pukoj suprotnosti od ulice koja vrije od života kao da je Nova godina. Rečeno mi je da u šetnju ne izlazim sam nego da pričekam Josipa.
Pohvalila nam se da kod njezine djece nikad nije bilo rane ženidbe i udaje. Ona im nije dopustila da stupaju u brak s dvanaest, trinaest ili petnaest, kod njih je bilo, kako kaže, sa osamnaest, dvadeset. Nije bio „romski način“.
„Radila bih da mogu, ali nemrem. Nemam škole završene, to mi je jako žao kaj nisam mogla završiti da negdje radim, da se zaposlim, da imamo normalan život. Da ne bi nam svaki put neko na nos nabijal da dobijemo pomoć, da Romi ne žele raditi. To nije istina. Puno Romi sad su počeli raditi i jako su zahvalni i stvarno se trude da pruže djeci sve, ono, moguće. Jer ono što mi dobimo to je premalo za našu obitelj i za naše financijske potrebe sve. I od vode i struje i sve kaj se tiče u kući“, pojadat će nam se naša domaćica.
U kuću je „s terena“ ušao Josip kojeg zovu Joka. Rukovali smo se i popili kavu na što mu je Ljiljana rekla kako bi bilo dobro da sa mnom prošeće selom. Da malo vidim, veli. Osjetio sam kako Ljiljana rukovodi stvarima u kući i kako im je odnos zapravo vrlo skladan. Josip je smiren čovjek, jedan od onih za koje bismo rekli da se malo drže po strani.
„Ove ribe Evise zemi. Ovo su male? To su male žućke …“, rekao je svojem sinu.
S rijeke je donio punu kantu svježih riba. Dječak ih je uzeo, na stepeništu nas nehotice poprskao vodom iz kante i ušao u kuću. Mi smo krenuli u obilazak naselja. Vidjelo se da privlačim poglede, većina je pomislila da sam zaposlenik neke od državnih službi ili možda socijalni radnik.
„Ja bi otišel da mi neko da. Da živim sam negde. Van naselja. Zbog ljudi, zbog ljudi. Zbog ovi trgovci i kamatari. To je jedino. A ne smeteš kamatare prokazivat. Ne smeš. A čuješ, oni su u stanju čoveka ubiti zbog toga. To ti je to vidiš, puno dece ima … već su tu ovi“, pogledom je zadao smjer našeg kretanja.
Kombiji sa socijalnom pomoći već su ušli u naselje.
Čim je rekao da je katastrofa počela, iz najšire ulice začula se vika. Netko se žestoko svađao. U blizini je odjeknuo i pucanj, ali nije to bio zvuk pištolja već detonacija slična petardi. Kao da je sve odjednom poludjelo.
„Bolje da tam ne idemo“, rekao je.
Uskoro sam u društvu s drugim sugovornikom i nastavljamo šetnju po naselju. Skrećemo u ulicu u koju su ušla dva kombija Hrvatske pošte. Djelovali su zaštićeno kao da ulaze u zatvor, a ne u neko naselje. Vozili su jedan za drugim i kroz prozor davali ljudima novac. Ponekad bi radnik izašao s papirima, ali rijetko. Uglavnom se primopredaja događala kroz prozor. Djeca, starci, roditelji, trgovci … svi su slijedili karavanu koja se kretala puževim korakom.
Stali smo sa strane. Stvari su delikatne.
„Vidiš kak kasira novce. Di ti je sad fiskalizacija? Sad pogledaj. Sad u bilježnicu ono kaj su dali na dug. To ti je trgovac, u crnoj jakni. On sad uzima. I kamatari. I oni uzimaju. Glej, to su sve kamatarke. Sad to kaj kasira. I to ti je to“, potiho mi govori muškarac srednjih godina kojem ime nećemo navesti iz razumljivih razloga.
„Kamatarke“ su bilježnice u koje vjerovnici zapisuju dugove. Kako većina stanovnika nema dovoljno novca da preživi mjesec, oni se zadužuju kod kamatara, a on im po brutalno visokim kamatama, sami Romi govore o sto posto kamate, zaračunava dug. Njega vraćaju po primitku nove runde socijalne pomoći. Kamatar jednostavno stane pored dužnika i čeka da mu poštar uruči novac. Taj novac uzima odmah, ispravlja brojke u svojoj bilježnici i kreće dalje, znajući da će ga njegov klijent posjetiti već za desetak dana.
Udaljavamo se od mjesta događaja, a samim tim i buka je ostajala iza nas, dodatno prikrivena hladnim sjevercem.
„Da vide da snimam odmah bi znali da cinkam. Oni su protiv toga. Baš protiv da se to da u javnost“, govori nam uz pozdrav na odlasku.
Vjetar je počeo divlje puhati, djeca su se okupila oko nas i htjela da ih fotografiram. Cestom je prošao kamion pun drva za ogrjev i jedan kombi prepun starog željeza. Kombiji Hrvatske pošte napustili su naselje i život se vratio revijalnom tonu.
Sustav unutar sustava
Pozicije moći u svakom sustavu ukorijenjene su duboko u tkivo funkcioniranja zajednice. Negdje su takve pozicije deificirane, drugdje su institucionalizirane. Svaki pokušaj izazivanja pozicije moći ili još gore želja za svrgavanjem takvih pozicija dovode do otpora. Često i nasilja. U romskom sustavu tradicionalna pozicija moći uključuje starješine i uglednike koji, primjerice, čine tradicionalni romski sud, ali realna moć zapravo pripada ekonomski najjačima, ljudima koji na rubu kriminala, isprepleteni plešu između zakona, a utječu na cijeli sustav života sastavljen od socijalne pomoći, kamatarenja, političkih smicalica i mješavine drugih eksploatatorskih metoda o kojima se u javnosti vrlo teško ili gotovo nikako ne govori. Kada do ušiju i dopre glas o iskorištavanju najslabijih, tad u tom glasu najčešće ne čujemo imena. Ona se kolokvijalno provlače od kuće do kuće, od sela do sela, ali nitko ništa ne zna. Iako svi znaju sve.
„Gledajte, što se događa, događa se da nitko to javno ne govori. Sad ovo što ja govorim i da me čuju mislim da bi me objesili. Ali događa se. Događa se“, kroz kiseli smiješak govori nam kasnije Dragan Ignac u svojem domu u u Orehovici.
Stvaranje duga poznato je od davnina, ali nije naodmet ponoviti još jednom i to Draganovim riječima: „Ako danas oni posuđuju od tog gospodina tisuću kuna oni vraćaju i po tri, četiri. I to je to. Ako dobiva mjesečno tri tisuće kuna, on dvije mora vratiti. Znači da s tisuću kuna neće moći živjeti i opet se zadužuje kod istog. To je ta pozicija, nepovratno … zapravo… učestalo zadužuje sebe … tu se stvara taj nekakav krug bez kraja. On se ne može jednostavno izvući. A strah ga je optužiti tu osobu jer ovi mu prijete čak i smrću. To su takve katastrofe da se čovjek naježi.“
Moglo bi se potegnuti pitanje, nije li i dug u ovom sustavu unutar sustava generator brojnih kriminalnih dijela koja potresaju Međimurje? Nikako ne čudi što se kod takvih slučajeva, ako i dođu na sud, svjedoci predomisle u zadnji čas. Isto je i kod obiteljskog nasilja. Žena nema drugog izbora. Ona se prije ili kasnije mora vratiti otkud je i otišla, sasvim svjesna onoga što je čeka i sasvim svjesna da nema podršku sustava.
I dok su jedni prihvatili život u getu kao normalno stanje stvari, oni mlađi, danas i puno obrazovaniji, traže sreću izvan naselja. Kako bi lakše dobili kredit, Romi često mijenjaju prezimena, kupuju kuće u naselju s većinskim stanovništvom i kako govore mještani, „postaju sasvim normalni građani“. Kakvi bi doduše i bili, osim ako je sustav nenormalan pa su primorani prilagoditi mu se.
Sedmi razred osnovne škole u Orehovici pohađaju Karlo Ignac i Benjamin Balog. Momčići čije životne želje nisu toliko neuobičajene. Vole igrati nogomet, zabavljati se s vršnjacima u slobodno vrijeme, zanimaju ih automobili ... Benjamin bi kad odraste najradije vozio šleper, a Karlo bi postao profesionalni nogometaš. I bez obzira na njihovu dob od tek trinaest godina i jedan i drugi bi najradije živjeli izvan romskog naselja jer, kako kažu, kad se šećemo po selu vidimo kakav je život u selu i kakav je život izvan njega.
„Tu je mir i tišina, a tamo u selu samo svađe i nemir“, otvoreno će Karlo, a njegov prijatelj Benjamin će dodati: „Tu je mirno, a kad prolaziš kroz naselje vidiš ljude kak idu po vani i svađaju se, pijeju i pjevaju, sve do jedanaest, ponoći, življe je u naselju, a ovdje niti pticu ne čuješ“.
Složili su se i oko bitne stvari koju bi htjeli promijeniti u svom naselju.
„Da se ne baca smeće. Imaju ljudi puno, pa zapale i sav taj dim ide u naselje. Ugrožava naselje. To bi samo htjeli promijeniti. Da ne bacaju smeće po naselju“, poprilično je jednostavna njihova želja.
Koliko će sreće imati Karlo i Benjamin nije sasvim sigurno, odnosno, toliko je nesigurno da su prilikom razgovora, njihovoj učiteljici iz geografije zasuzile oči. Možda njihova sudbina bude ona Davida Oršuša koji je dosta kritičan prema svojoj zajednici, a trenutno se nalazi u učeničkom domu u Čakovcu gdje pohađa srednju školu. Elokventan momak koji sasvim jasno elaborira svoje misli.
„Iskreno ja sam osjećao veći pritisak od svojeg naroda nego od neromskog stanovništva. Ako želiš uspjeti odmah se javljaju te neke predrasude: 'aha on ti je ovaj, on će sad pokazati nešto …' To su jako ružni osjećaji koje sam ja doživio na vlastitoj koži. Gledaju kao na odbacivanje vlastitog naroda, znači oni komentiraju tvoje stajalište, tvoje razmišljanje … oni bi trebali poticati, a ne odbacivati i ne prihvaćati ako se netko izvuče iz tog naselja, iz geta, i gledati kao da taj glumi nešto“, razočarano će David Oršuš.
Njegova želja je da se nikad ne vrati u romsko naselje i da svoju budućnost potraži drugdje. Možda u Zagrebu. Zanima ga okolina koja ga više motivira, koja je otvorenija. Ali bez obzira na negativne konotacije on nikako ne bi odbacio svoje porijeklo.
„Je, romsko je naselje bučno, znači glazba, muzika, ples ovo, ono. Ali zapravo nije to tako loše. To je dio naše kulture, jer se kultura ne može odbaciti. Ako želimo postati Hrvati, ako se deklariramo kao neromi mi gubimo i svoju kulturu i identitet. To je najmanje kaj želim. Ja mislim da se treba očuvati to naše, glazba ples i to, ali na neki drugačiji način“, dodat će.
David je jedan je od dosta malog postotka romske djece koja završavaju srednju školu, a da je to dio problem jasno se vidi iz statistike. Također je veliki problem obrazovanje djevojčica.
Gordana Ramušćak, ravnateljica srednje škole i učeničkog doma u Čakovcu, jasno prezentira taj problem kao duboko ukorijenjen u krutu tradiciju, ali i u obrazovanje. Točnije, neobrazovanje.
„Nekad se dogodi da jednostavno zajednica dođe, iz sela iz kojeg jesu i odvedu cure, moraju se udati ili nešto. One se jako moraju boriti za obrazovanje. Njihovi roditelji najčešće ne podržavaju to njihovo obrazovanje. Osnovna škola je obavezna, ali srednju ih završava manjina. Boje se za svoje cure, ne daju ih u školu jer se boje da budu imale dečka“, kaže ravnateljica.
Kuća sa simbolom ribe
Otac Mladena, s početka ove reportaže, izašao je iz zatvora. To ne znači da se dogodilo nešto spektakularno dobro. On je vani, ali problemi koje je napustio ostali su isti. Čak ih je još i više. Uvjeti u kojima žive su neprikladni za odgoj djece zbog čega im je njih sedmero i oduzeto. S druge strane socijalna služba je procijenila da dvije curice koje su trenutno u obitelji imaju potreban minimum za normalno odrastanje. Mladen se s tim nikako ne slaže. Smatra da se i dvije njegove sestre moraju pod hitno dati na udomljavanje kako bi im se pružila prilika koja je pružena njemu. U očima mu se istovremeno nazirala i tuga i bijes. Kaže da bi on zasigurno već imao djecu da je ostao u naselju, pretpostavlja da bi ih imao dvoje. I to prije navršene osamnaeste. Iz ove pozicije to mu je nezamislivo.
Prilikom vožnje do udomiteljske obitelji Mladen je govorio o želji da postane vrhunski atletičar i o planovima koji će ga zbog boljih uvjeta, u skoroj budućnosti odvesti u Sloveniju. Barem je to plan. Samouvjerenost i sportski život ono je što bi htio promovirati kod svojih sunarodnjaka. Otud se rodila i ideja o trčanju kroz sva romska naselja, o spajanju sporta, tradicije, ali i njegovih korijena. Jer nije on izgubio sebe s tim što je udomljen. Upravo suprotno.
U centru Murskog Središća teško je ne primijetiti divovsku trokatnicu. Već prije ulaska u zgradu začula se dreka i smijeh. Ispred vrata, upečatljiv simbol ribe.
„Gde kod da to vidiš, tu si siguran. Slobodno uđeš“, reče Mladen.
I ušli smo.
U kući je vladalo pravo radno raspoloženje. Djeca su se bavila svojim dnevnim zadacima, od pospremanja sobe i čišćenja hodnika. Mladenova udomiteljica, Marina Hoblaj, nalazila se u kuhinji, našalivši se kako iz nje rijetko izlazi jer treba nahraniti - započela je brojati koliko udomljene i posvojene djece imaju - teško se odmah sjetiti. Iznad velikog stola u blagovaoni isticao se šareni natpis „Sretan rođendan“.
„Njega ni ne mičemo jer je uvek nekom rođendan“, našalit će se.
Njezin suprug, Vladimir Hoblaj, inače baptistički pastor, vraćao se s puta i nije ga bilo u kući. Za stolom su sjedili Mladen, njegov brat Igor, malena mu sestrica Ema i, naravno, Marina. Kroz cijeli prostor strujao je osjećaj dobrog raspoloženja i zajedništva.
Kako nam kaže Marina, oni su prvo postali posvojitelji i ta djeca već su punoljetna. Tek kasnije su se odlučili za udomljavanje.
„Imali smo firmu i kad je naša firma, kak moj suprug veli, sretno propala, bankrotirali smo“, objašnjava.
Imali su veliku kuću, a ona je bila prazna. Raspitali su se o udomljavanju djece i shvatili da je to moguće. Tek tad su vidjeli koliko tu ima prostora, ali i posla. Pogotovo u romskoj populaciji.
„Slobodno vi idete u Piškorovec. Samo pazite. Znate kak vam je tam … dođete, deca se odmah okupe oko vas. Znalo se dogoditi da nisam vidla iz auta. Ali odem ja tam i posjetim njihove roditelje. Pa i išla sam s njegovom mamom u rodilište kad je rodila prvu curicu, sad od ovih zadnjih poroda. I vozila sam jednom Mladena u zatvor da posjeti tatu. Motiviram ga da nazove mamu za majčin dan“, nabraja nam Mladenova udomiteljica.
Njegov brat Igor već je završio srednju školu i radi kao kuhar. On je glavni inicijator ideje da se njihovim biološkim roditeljima oduzmu dvije curice. Zabrinut je. Mladen se s njim uglavnom slaže. Žele da se curice udome prije odlaska u školu jer će dotad već biti debelo u zaostatku. Morat će pohađati školu po prilagođenom programu, a samo zbog nemara.
„Tam je većina ljudi pijana, imaju oružje, ne znam otkud im … Niti policija ne hupa tam iti sama … Ja znam neke osobe s kojima nekad znam biti na kavi, savjetuju me da se ne vraćam. Želim pomoći sestrama da čim ranije uče hrvatski jezik i da imaju veće šanse“, tako Mladen vidi stvari.
Marina će ga upozoriti da bude oprezan pri susretu s ocem.
„Dobar je Mladen, jedino kaj ima kratki fitilj…“, kaže nam.
Krenuli smo u Piškorovec.
Suze, tuga i bijes
I evo nas na početku ove priče. S glavne ceste skrenuli smo na uzak asfaltirani put koji je s obje strane omeđen divlje izraslim bagremom. Vozili smo sporo i oprezno, osjećajući svaki prijeđeni metar pod kotačima. Iz suprotnog smjera prošao bi pokoji biciklist, lijeno okrećući pedale kao da besciljno luta ili jednostavno, kao da gubi vrijeme.
Mladenu nije bilo ugodno što ulazi u naselje, njemu je to „tlaka“, ne osjeća se dobro. Pogotovo jer će nakon više mjeseci ponovo vidjeti svojega oca. Automobil smo parkirali kod čovjeka kojeg u naselju zovu Šerif. On je sjedio na trijemu sa svojom ženom i promatrao živu ulicu kojom su dječaci vozili bicikle. Ispred kuće je stvorio pravi mali muzej od različitih skulptura i reljefa. Na jednom je Stjepan Radić, na drugom Tito, kravlji rogovi, preparirana ptica … Rekao je da on to voli, veseli ga stvaranje. Sve to bilo je obogaćeno i dodatnim svodom od raznolikog cvijeća.
„Da, da, ja to radim. Tko radi nije mu dosadno“, dobacit će nam.
Negdje iz blizine kukurikao je pijetao, ali činilo se se kao da vrišti. Krenuli smo u šetnju naseljem. Na svakom uglu naišli smo na pozdrave, a uz to i na obavezno zaustavljanje i razgovor koji nije mogao proći bez opravdavanja "zbog romskog kriminala". Izvjesni muškarac koji nam se predstavio kao Stjepan, istaknuo se u tome.
„Ima pojedinci, normalno. Kak i bijeli, vaši, ne? Ima i dobrih i loših. Šta se tiče toga, nas svi krive, da smo svi isti. To nije istina, ima nekih koji su zaposleni, koji rade pošteno“, ponavlja nam ono što smo već više puta čuli.
Većina kuća u naselju napravljena je od ciglenih blokova, struja je spojena na svaku, a voda se crpi pumpama u dvorištu. Ulicama dominiraju djeca u žaru igre, neka na biciklima, druga bosa. Svima smo dijelili bombone. Djeca su uglavnom razgovarala na bajaškom jer još uvijek ne idu u školu, nisu naučili hrvatski. Uočivši nas, mlade djevojke su se iz dvorišta sklanjale u kuću. Mladen kaže da je to zbog toga jer su maloljetne, ne žele da ih stranac vidi s djecom, u bračnoj zajednici.
Tek nakon nekoliko ispijenih kava u dvorištima Mladenovih poznanika, približili smo se njegovom roditeljskom domu. Zakoračili smo na blatnjavi put pored starog plota i izašli u zeleno dvorište na kojem se stisnuo derutni kućerak. Njegova majka žestila se na gomilu djece koja je za nama stigla kao da imamo desetmetarski rep. Htjeli su još bombona. U žestini grđenja nas je pozvala u kuću.
Malena kuća ima samo dvije prostorije. Na podu spavaće sobe ležala je lutka, a dvije male sestre ekspresno su se našle u Mladenovom krilu. Bile su sretne zbog slatkiša.
„Kak se ti zoveš…joj, ja sam Mladen, tvoj braco“, tepao je Mladen.
Ulaskom u kuću osjetio sam jak miris alkohola. Njegov otac, Dalibor, sjedio je na kauču. Teškom mukom je suzdržavao suze, ali to ga nije spriječilo da sina poljubi u lice i da mu kaže koliko ga voli.
„Ja ti mogu reći, sin Mladen, što je najdraži, mislim, volim ja sve djece, Igor ... brat od Mladena. Što on mene napravi, nemoguće. On meni hoće strpat opet u zatvoru, a ja ne mogu to trpet i plačem i sve…“, povjerava nam se na rubu suza.
Otac je povremeno povisivao ton, pa se opet smirivao.
„Mladen je moj sin, stvarno, i ja ga volim iskreno. Od sveg srca“, nastavlja otac.
Na stolcu do Mladena je sjedila i majka, vidno iscrpljena, ali i nezadovoljna. Nije se mogla, baš poput oca, pomiriti s mogućim oduzimanjem dvoje djece koja još uvijek žive s njima.
„Jesi bio u centru jučer“, pitao ga je Mladen.
„Ja sam jučer bio u centru za socijalnu skrb, ja sam nju, kak se zove, ja sam nju ostavio sa pričom … ja sam pokupio osobne, pokupio sam i otišo sam. Želi te dvije curice, skrbništvo … kao da ih uzima“, zaprepašteno je završio Dalibor.
Majka se ubacila tužnim glasom, kao da su joj potonule sve lađe. U isto vrijeme curice su se zabavljale bombonima i Mladenu pipkale lice.
„Ona želi da nas natrpa na sud, zbog djece, zbog dvije curice. Ne želim na sud da mi oduzimaju, već su mi uzeli sedmero djece … pa da opet budem sama, ko što sam ostala sama“, tiho će majka.
Začarani krug neobrazovanja, izoliranosti i stigme ponavlja se generacijama, a nemogućnost da se sagleda svoj položaj nimalo ne popravlja situaciju. Tako je u jednom trenutku otac rekao da će on te dvije curice, ako bude trebalo, školovati.
Mladen im je cijelo vrijeme govorio kako one moraju u vrtić, da moraju naučiti jezik zbog lakšeg života u budućnosti i boljeg zaposlenja. U to vrijeme netko je vani nafrljio zvučnike i glasne melodije Šabana Šaulića zagušile su gotovo sve emocije koje su vladale u malenoj kuhinji.
Daliborov hrapavi glas svejedno je presjekao glasnu glazbu: „Ja sam završio u zatvoru, ja sam pisao žalbe i žalbe. Ja sam pisao zamolbe i zamolbe. Ja sam se obratio i Plenkoviću i Kajataziju, ministru pravosuđa. Svima, kome god sam htio ja sam se njima obratio. Ne da sam ja sveti, ali znam pisati. Oprosti, da vidite moje zamolbe, moje žalbe, vi biste rekli 'Dalibore vi niste to pisali'“.
Razgovor je u prostoriji postao nemoguć pa smo se spremili na odlazak. Mladen je vidno postao nemiran i želio je otići. Izljubio se sa sestrama. Zadnje o čemu je govorio bili su njegovi planovi da ode raditi u Sloveniju i da nastavi s trčanjem. Našalio se s ocem kako je brzinu naslijedio upravo od njega.
Dalibor se teškom mukom digao s kauča i izašao van da nas isprati. Tu su se odmah oko nas okupila djeca koju smo ostavili vani prije ulaska. Nastala je velika buka, Šaban Šaulić je sjekao prostor svojim tugaljivim melodijama. Otac je ponovo plakao, grlio je Mladena i pokušavao naći prave riječi za kraj.
„Ako … ne daj Bože … Da se jedna i druga curica oduzmu. Ja vam obećajem da neću … da ću pokušavat samoubojstvo ... A kad ću ja pokušavat samoubojstvo onda ću rešetat sve“, procijedit će s puno zastajkivanja.
Na povratku do auta iza nas se stvorila još veća kolona djece. Nestalo nam je bombona.
***
Hrvoje Ivančić je pisac i putnik, reporter i dokumentarist. Autor je putopisa “Dunavski blues”, za koji je dobio književnu nagradu Rikard Jorgovanić. Napisao je putopisni roman “Samsara – put na Istok”, zbirku kratkih priča inspiriranu dugogodišnjim putovanjima na Bliski istok – “Za’atar”, putopis iz Afrike “Iza Mjesečevih planina”.
Autor je novinskih reportaža društveno-socijalne, ratne, političke i kulturne tematike koje spajaju humanizam i avanturizam, promiču obrazovanje i potiču upoznavanje različitih kultura. Pisao je iz Ugande, Konga, Južnog Sudana, Indije, Pakistana, Sirije, Hrvatske i Europe. Snimio je serijal „Put u Kathmandu“, dokumentarni film iz Ugande s temom fair trade sustava pod nazivom „Perlica po perlica“, dokumentarni film iz ratom opustošene Sirije „Sirija – zemlja na raskrižju“, dokumentarni film iz turbulentne regije na istoku D.R. Konga, “Sjeverni Kivu – zaboravljeno srce Afrike”.
Reportaže je objavljivao u hrvatskim tiskovinama i elektroničkim medijima. Neki od njih su: Globus, Večernji list, Jutarnji list, H-alter, Drvo znanja, Meridijani, Croatian Traveler, Turist plus, Rolling Stone, Playboy, T-portal. Kratke priče objavljene su mu u književnim časopisima: Artikulacije, Fantom slobode, Entefktirio, Strane. Pojedine priče prevedene su na engleski, njemački, poljski, grčki i talijanski. Stalni je suradnik portala Lupiga i Hrvatske radiotelevizije.
Dugometražna dokumentarna radio drama pod nazivom “Prvo sam čovjek, a tek onda sam Rom”, govori o životu Roma u Međimurju. Snimio je i radio putopis s putovanja u Kongo.
Kao predavač je gostovao u učilištima, osnovnim i srednjim školama, na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Rijeci i Zadru.
Još od fakultetskih dana i studija povijesti intenzivno putuje Bliskim istokom, srednjom i istočnom Afrikom te jugoistočnom Azijom.
Dobitnik je nagrade Dijana Klarić za reportažu iz Konga, Zaboravljeno srce Afrike. Dobitnik nagrade “FIJET Tolerancija” koju dodjeljuje udruga novinara u turizmu, a nagrađuje se putopisce koji pišu o drugim državama, narodima, kulturama i potiču empatiju, solidarnost, te koji kroz svoje reportaže otkrivaju nepoznate svjetove i ugrožene pojedince, grupe i događaje. Ušao je u uži krug regionalnog natječaja “Spasimo putopis” 2021.
Od 2015. član je Hrvatskog društva pisaca.
***
Rijetko se u hrvatskim medijima naiđe na reportažu koja nije napravljena u jednom danu, nego je nastajala tjednima, čak i mjesecima. Upravo takva je reportaža Hrvoja Ivančića koju je ovoga proljeća objavio na internetskom portalu Lupiga.
Ovaj vrsni putopisac i reporter kroz razdoblje od gotovo godinu dana desetak je puta odlazio u Međimurje i, malo po malo, sklapao komadiće viđenog i ispričanog u kompleksnu priču o životu u getoiziranim romskim naseljima. Obišao je Ivančić i Piškorovec, takozvani najveći hrvatski geto, koji je kao i gotovo sva tamošnja romska naselja u Međimurju izrastao na livadi, daleko od pogleda većinskog stanovništva, izoliran šumama, travnjacima i potocima. Tako je i na drugim mjestima u kojima je Ivančić boravio za potrebe ove reportaže, u Orehovici i Kuršancu.
Vrsni je autor, jasno je to već nakon prvih redova ove reportaže, uspio zadobiti potpuno povjerenje svojih domaćina koji su mu otvorili ne samo svoja vrata, nego i duše, pa tako svoje sugovornike Ivančić može otvoreno pitati i neke stvari koje novinar u prolazu zasigurno ne bi mogao. Za takvo što potrebne su godine iskustva, a Ivančić je dobar dio svog profesionalnog rada posvetio upravo ovoj problematici, iz čega se izrodila i dugometražna dokumentarna radio drama pod nazivom „Prvo sam čovjek, a tek onda sam Rom“.
U punokrvnoj reportaži na preko 20 kartica stilski raskošnog teksta Hrvoje Ivančić uspio je čitatelje upoznati s ključnim problemima i hendikepima romskog stanovništva u međimurskim romskim naseljima. U tekstu na vidjelo iznosi svu plejadu predrasuda prema Romima, predrasuda koje se u Međimurju već desetljećima brižno uzgajaju, a „između redova“, kroz razgovore sa sugovornicima, ponudio je neka od rješenja koja bi mogla poboljšati situaciju ne samo u Piškorovcu, Kušrancu i Orehovici, nego i u drugim jednako getoiziranim romskim naseljima ovog dijela Hrvatske.
Dodatna posebnost Ivančićeve reportaže je i besprijekorno korištenje dijalekta na kojem mu se obraćaju njegovi sugovornici, što značajno podcrtava autentičnost ove priče. A Ivančić je za potrebe ove reportaže imao više od stotinu sugovornika, od kojih nisu svi uvršteni u konačnu verziju teksta. Brižljivo prikupljena svjedočanstva i ispovijesti s terena Ivančić „na papir“ prenosi sasvim neposredno, bez imalo uljepšavanja, „baca“ ih pred čitatelja točno onako kako ih je vidio i čuo. Reportaža je obogaćena i s nekoliko video snimaka i desetkom izvanrednih fotografija, jer autora, pored svega nabrojanog, krasi i oštro oko spremno da na brzinu zabilježi svaki dobar kadar.
