Ne razumijem što se događa, dva, tri dana već svi dolaze, a godinama nije bilo nikoga – iskreno će nam Mario Špernoga, čudeći se novinarskim ekipama koje kruže njegovim selom. Mario živi u Milincu, do kojeg vodi blatnjav put kroz šumu, uzbrdo. Milinac, susjedno Paučje i, na suprotnoj strani, Ratkov Dol u sastavu su slavonske općine Levanjska Varoš, koja broj čak jedanaest naselja, a zajedničko im je i što u njima još nitko nije bio zaražen koronavirusom. Ostali su netaknuti čak i godinu i pol nakon izbijanja pandemije. Konačno nekakva korist, našalit će se, od njihove izoliranosti.
– Selo nam je na glasu, konji oru, a traktori pasu – našalio se 39-godišnji Mario s početka teksta.
– Ma kakva korona! Ima jedino blata. Da nam bar hoće asfalt dovesti... – odmahuje rukom, dok oko njega trčkaraju pure, skaču tri pasa, a u pozadini bleje ovce i rokću svinje. Kao i većina mještana, i njegova obitelj živi od poljoprivrede.
U Milincu je, inače, tek 21 stanovnik. Djece je četvero, od kojih je dvoje Marijevo.
– Sin je četvrti razred osnovne, po njega dolazi školski autobus pa ga vodi u Levanjsku Varoš u školu. Kći je u petom razredu i ona sada nastavu prati online. Kako je prati? Pa teško. Nema tu kod nas signala, ni za mobitel, a kamoli za internet, osim nešto malo gore na brdu... – pokazuje on rukom u daljinu. Cijeli je život proveo u Milincu, no supruga mu je rodom iz Nuštra, nadomak Vinkovaca.
– Nisam je morao nagovarati da se doseli ovamo, sama je došla – ističe. A je li ikada razmišljao da se odsele? – Odavde? Pa ne bih otišao ni da mi poklone kuću u Zagrebu! Ništa mi ne može zamijeniti ovaj mir, legnem i spavam, ne zuje auti i kamioni, nema nikakve buke – odgovara nam rezolutno.
Stariji se paze i cijepljeni su
Općina Levanjska Varoš smještena je u Đakovštini, na tromeđi Osječko-baranjske, Brodsko-posavske i Požeško-slavonske županije. Jedanaest se naselja proteže na 136 kilometara četvornih, kroz zanimljiv krajolik spoja prigorskog dijela jugoistočnih obronaka Krndije i sjeverozapadnih obronaka Dilj gore. Samo lokalci znaju kada su iz Paučja prešli u Milinac jer nigdje nema ploče s imenom mjesta. Uređuje se, pak, pristupna cesta Paučju. A u tom je selu dom za 41 stanovnika, među kojima je desetak mališana. Troje djece veselo se smije u kući Sandre i Milana Kajbe. – Da, ni kod nas nije bilo korone. Ne strahujemo od pandemije. Stariji su svi cijepljeni i paze na sebe, a mi se mlađi slabo i krećemo, odemo do trgovine, kupimo što nam treba i brzo se vratimo. No, kada čujemo da je netko iz okolnih mjesta umro od korone, stresemo se, bude nam žao... Pratimo brojke, vidimo da je situacija ozbiljna – kažu supružnici. Sandri je 26, a Milanu 36 godina. Djeca su im u dobi od tri, pet i sedam godina. Najmlađi Dario sramežljivo proviruje ocu iza nogu, ali brzo se oslobađa i veselo kaže kako se najradije igra vani i vozi biciklom. – Skinuli smo mu pomoćne kotačiće na biciklu, ali čekamo da se malo blato sasuši pa da se može voziti – ubacuje se tata Milan. Nadaju se da će cesta proći kroz cijelo mjesto, jer ni ljeti nije ništa bolje – prašina im ulazi i u kuću. Mališani se, inače, mogu spuštati i niz tobogan u selu, preko puta kojega je kapelica... Nema trgovine, ona pokretna ne ide u njihovu smjeru već bar tri-četiri godine. Najbliži im je dućan u Levanjskoj Varoši, do koje se voze sedam ili osam kilometara kaldrmom. Tamo je i škola. Đake prevozi školski autobus, ali u predškolu djecu voze roditelji.
Kuće za 8000 eura
– Dođe jedino pekar, svaki drugi dan. K liječniku idemo u Đakovo, dakle 30 kilometara dalje... – kazuje Sandra.
Upita li ih se jesu li ikada poželjeli otići iz Paučja, Milan odgovara kako on jest, ali nije imao priliku.
– On je htio ići u Njemačku, ali ja nisam ... – priznaje njegova supruga.
No, u Paučje se posljednjih godina doseljava. – Doseljavaju nam se iz Đakova, Osijeka, Slavonskog Broda, kupuju vikendice, grade kuće. Odmah useljiva kuća, obnovljena, prodana je nedavno za 15.000 eura. Može ih se naći i za 8000 eura – smješkaju se naši sugovornici. A oni žive od poljoprivrede. Sami sebi uzgoje povrće, piliće, svinje... Dio mještana radi u općini u Levanjskoj Varoši. Na drugome kraju općine, u dolini, konkretnije u Ratkovu Dolu, tek je pet kuća u kojima živi dvadesetak stanovnika. Mališana je petero, a za njih je sagrađeno i dječje igralište. Vladu i Cvijetu Cvijić zatekli smo dok su ubacivali kukuruz s traktorske prikolice u čardak. Vladi je 76 na leđima, a Cvijeti 71 godina. U snazi su pa pomažu i sinu na OPG-u, gdje uzgaja svinje i junad. – Mi smo se doselili iz Teslića u BiH, 1977. godine. Suprugove su dvije sestre bile udane u ovaj kraj pa smo tako i mi došli. Othranili smo troje djece, lijepo smo živjeli, ali prije je bilo bolje – rezimira Cvijeta. – Nekada pomislim da nismo trebali ni doći, tamo je sada ljepše... – sjetno kaže ona. No, najvažnije im je da su zdravi. – Eto, hvala Bogu, nitko još nije bolovao od korone, ali ne znamo što će biti – zaključuju.
Nema puno mladih, a stariji se slabo kreću
U danima kada Hrvatska ruši rekorde u broju novozaraženih COVID-19, informacija da postoje mjesta u koja virus nije zašao zaista jest vijest.
– Zasad je to točna informacija, u tri naša sela nije bilo korone. Rijetko su naseljena, nema puno mladih, a stariji se slabo kreću. Ni gradski prijevoz ne vozi u ta mjesta, dolazi im tek pokretna trgovina, i možda netko od rodbine, ali i to je rijetko – komentira njihov “fenomen” Slavko Tidlačka, načelnik općine Levanjska Varoš.
Učenici iz tih sela idu u školu u mjesto Levanjska Varoš, no srećom, ni oni nisu zarazu donijeli ukućanima. Njih vozi školski autobus.
– Svi slučajevi zaraze koje smo imali u ostalim našim naseljima “uvezeni” su izvana, nikada nismo imali neko naše “leglo”. Tu se vidi ta neodgovornost pojedinaca koji se ne pridržavaju epidemioloških mjera. No, ni inače na našem području nismo imali veći broj oboljelih – nadovezuje se načelnik.
***
Suzana Lepan Štefančić je nakon završene Opće gimnazije u Županji 2001., upisala Filozofski fakultet u Osijeku, Studij hrvatskog jezika i književnosti, na kojem je diplomirala 2007. godine. Paralelno s fakultetom, započela je novinarski put. Veći dio karijere pratila je sektor Crne kronike te pravosuđa, da bi se posljednjih godina više fokusirala na reportaže iz Slavonije, ali i Srbije te BiH. Surađivala je s Glaso Slavonije (veljača 2002. - siječanj 2006.), Večernjim listom - dopisništvo Osijek (siječanj 2006. - srpanj 2007.), Osječkom televizijom (rujan 2007. - svibanj 2008.), Tportalom (dopisnik iz Osijeka, prva polovica 2008.), Agencijom Epeha – dopisništvo Osijek (svibanj 2008. - svibanj 2009.), Radiom 101 (dopisnik iz Osijeka: 2006.-2010.), Večernjim listom – dopisništvo Osijek (svibanj 2009. do danas)
