U predvorju kazališne dvorane večeras u 18 sati u okviru Fra Ma Fu festivala bit će otvorena izložba slika Lentikulari nastalih optičkim postupkom i kombinacijom dvije i više makulatura koje od gledatelja zahtijevaju kretanje. Mijenjanjem točke gledišta mijenja se i slika, odnosno, sliku stvara svatko od posjetitelja svojom voljom i aktivnim sudjelovanjem.
Novosadski umjetnik Zoran Gashi, rođen u Skopju 1952. godine, pisac je proznih tekstova, pjesnik i slikar Studirao je orijentalnu filologiju, jugoslavensku književnost, a diplomirao je teologiju. Završio je specijalističke studije iz područja komparatistike, poslovne etike, ljudskih prava, medija i multikulturalnosti na HCIT (Humanitarni centar za integraciju i toleranciju). Bio je urednik dramskog programa Radija Novi Sad (Scena 13) i izdavačke djelatnosti Centra za multikulturalnost i likovni urednik u izdavačkoj kući Agape. Autor je više knjiga poezije, drama i eseja. Napisao je roman "Kameo". Drame su mu izvođene u Novom Sadu, Skopju, Mariboru, Sarajevu, Bitoli, Prištini, Stockholmu i Trstu. Slikarstvom se počeo baviti sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća djelujući pod 14 pseudonima. Njegovi radovi nalaze se u privatnim kolekcijama Belgije, Nizozemske, SAD-a, Italije, Njemačke, Francuske, Danske i Švedske.
Što su to lentukulari i zašto su baš oni u središtu Vaše pozornosti? Što nudite virovitičkoj publici?
Makulature, metamakulature, lentikulari su estetička akcija. Naravno da bljesak inspiracije nije došao iznenada. Sve ja to dio tihog promišljanja u kreativnoj dokolici. Da bi se objasnio lentikular i moja potreba da se njime bavim, potrebno je govoriti i o samom postupku nastajanja umjetničkog dela. To je niz procesa ostvarenih kao traganje, za prirodom umjetničkog mišljenja i govora, u određenom vremenu i prostoru. Tehnika lentikulara nastala je još četrdesetih godina prošlog vijeka kroz vrlo agresivni advertajzing čije posljedice ne možemo sagledati a kolateralnu štetu brzom promjenom slika usvajamo ne bježeći čak i od bizarnih informacija.
Izlažete u različitim prostorima: galerijama ili kavanama, evo sada i u predvorju kazališne dvorane. Je li prostor u kojem se izlaže umjetničko djelo važan? Doživljava li publika istu sliku na isti način u tišini galerije, buci kafića i čekajući novo umjetničko djelo - kazališnu predstavu?
Čini mi se da dobro promišljam o stvarima i ljudima oko sebe. Bitna su mi tuđa iskustva i djela. Nemam tu vrstu predrasuda. Danas u ovim turbulentnim vremenima kada se sve relativizira treba naći nove moduse komunikacije, tu interakciju između publike, djela i autora pa, ma kakva ona bila. U suprotnom bit ćemo nevidljivi.
Često radite ili izlažete van prostor u kojem živite i stvarate. Znači li to da je on preuzak , da nitko nije prorok u svom mjestu ili da, naprosto, želite otkrivati nove mikro svjetove, baš kao i naš Fra Ma Fu zbog kojeg smo se ovdje okupili?
Da, upravu ste, globalizacija koliko god da otvara i prepoznaje nove svjetove,toliko je u svojoj biti gruba i prosta,sve se zna,nema tajne. Ali ti nevidljivi mikro svjetovi koje ljubomorno čuvamo kojima svojom ljubavlju dajemo novu dimenziju,pokazuju se samo odabranima. Ovo je naša mala zemaljska tajna. Fra Ma Fu je imao privilegiju da dodirne nebo.
Franjo Fuis je bio novinar- reporter, pisao je pjesme, novele, drame, songove za kabaretske predstave, scenarije za stripove i filmove. Vaša biografija kaže da ste studirali orijentalnu filologiju, jugoslavensku književnost, a diplomirali teologiju. Pisali ste poeziju, eseje, drame, prozne tekstove, bili urednik na radiju... Na kraju, jeste li Vi pjesnik ili slikar? Zašto se ljudi poput Vas i Fuisa ne mogu izražavati samo u jednom mediju?
Gaši slikar i Gaši pjesnik se uopće ne poznaju. Mislim da je ono što oni rade paralaksa jedne te iste stvarnosti, zapravo njih dvojica se prožimaju pa je osmoza njihovog umjetničkog bića sasvim moguća. Ljudi poput mene balansiraju između stvarnosti i imaginarnog, nikada nisam u potpunosti siguran na kojoj sam strani. Siguran sam da je i Fra Ma Fu imao isti ili sličan problem. On ga je tragično riješio.
Svjedoci smo totalne trivijalizacije novinarstva i javnih medija. Kako umjetnici danas, u vremenu big bradera mogu privući pozornost?
To što nam se događa samo je kolateralna šteta odnosa među ljudima,nema više poželjne komunikacije, funkcioniraju samo ljudi spotovi, sve što traje kratko kroz jeftinu reklamu koja dobro prodaje robu, rekoh sve se mrvi.
