Knjigu Kako sam ubio vlastitog ubojicu i njenog autora Vladu Rajića predstavit čemo na 11. Fra Ma Fu festivalu u subotu, 4. listopada u 11:40 sati u Gradskoj knjižnici Đurđevac. Panel Novinari romanopisci u kojem će sudjelovati u ime nakladnika, izdavačke kuće Beletra, i urednica Sandra Pocrnić Mlakar, moderira novinarka i spisateljica Božica Brkan. Donosimo odlomak romana.
***
Bio sam mrtav već tri sata i četrnaest minuta.
Vrijeme koje je zabilježeno zelenkastim brojkama bilo je jedino čega sam
mogao biti svjestan. Ništa drugo nije označavalo točku u koju sam se skutrio nakon što mi je iz tijela istekla i posljednja kapljica svijesti. Nije bilo sjećanja ni znanja, prošlosti i budućnosti na koju bih znanje mogao primijeniti. Nije bilo imena kojim bi se označila obitelj iz kojem sam potekao. Zapravo, obitelj? Što je to.
Nisam imao ime ni podrijetlo i nije me bilo briga što sam i tko sam, možda je to u mojemu stanju moguće. Moguće je, također, da sam i jedno i drugo nekad imao. Sad sam pripadao drugomu svijetu, vrijednostima omeđenima samo zelenkastim brojčanikom koji je marljivo bilježio minute i sate provedene na tom skučenom mjestu.
U tom, drugom svijetu nije bilo žalosti. Doduše, nakon tri sata i sad već petnaest minuta, nisam niti mogao skupiti bogzna kakva iskustva. Zatečeno sam prihvaćao onakvim kakvim mi je to mjesto s brojčanikom nudilo. Dakle, žalost ne postoji. A za čime da žalim kad je sve što je možda i postojalo ostalo s druge strane ovoga mjesta.
Nije postojala ni radost. To se valjda podrazumijeva. Izostanak tuge logična je posljedica potpunog nestanka onoga što je bilo prije. Zbrisano, temeljito i bez ostatka, ali ne zgurano u zaborav. Zaborav ne postoji s ove strane sudbine koja me zadesila. Umjesto toga slijedilo je jednostano ništavilo koje je branilo svaki povratak činjenica koje bi eventualno opisale ono što je bilo prije.
Valjda zbog toga sam imao potpun mir. I nije mi smetala tišina, ni praznina s kojom sam očekivao da se broj na zelenkastom brojčaniku promijeni. S ove strane vremena vrijedila su drukčija pravila. I možda bi to stvarno bilo tako da nisam u skučenosti prostora u koji sam dospio osjetio – bijes. To me iznenadilo. Nisam znao odakle ta ljutnja i na koga. U kojem se to dijelu mene kojeg nema bijes usidrio i koja to energija taj bijes pojačava.
Idila samoće u društvu jedino tog mjerača vremena bijesom je bila narušena. Ali ne neugodno, ne mračno, niti prijeteći. Jednostavno, ta količina energije bila je tu sileći me da se na nju naviknem. Dokad? To nisam znao. Prihvaćao sam tu energiju kao jednu od posljedica činjenice da sam mrtav. Mrtav mlad ili star? To nisam mogao dokučiti, pa o tome nisam niti razmišljao. Primijetio sam da uopće nemam misli. Postojala je svijest da je trenutačno točno tri sata i šesnaest minuta prošlo otkad sam dospio u skučenost sudbine omeđene jednom točkom, jednim mjeračem vremena i energijom koja mi je preostala.
Bilo mi je važno da samo ta sićušna, ali udobna točka u kojoj mi je vjerojatno bilo suđeno ostati dok mi zelenkaste brojke budu obilježavale boravak ne postane pretijesna. Izgleda da je ovostrani stanodavac koji mi je moju sićušnu točku s brojčanikom i dodijelio o tome vodio brigu. Energija koja se nastanila uz mene nije imala neugodne laktove kojima bi me gurala, zadah koji bi kvario prozračnost mjesta, nije čak imala ni količinu koja bi mi pokazivala hoće li se ta energija ikad istrošiti i u kojim uvjetima.
Bilo mi je jasno: ovu točku s kazalom vremena valja mi shvatiti kao konačnost.
Pitanje ostanka na ovome mjestu postalo je besmisleno. Jer to bi značilo da mogu spekulirati s dilemom: koliko ću dugo ovdje ostati? Može li se s ovakvoga mjesta i pobjeći? Odakle, kvragu, da to znam, kad nisam imao ni budućnost, ni prošlost, jedino to vrijeme koje bi povremeno trepnulo kad bi se brojevi mijenjali.
Makar mi je pozicija bila lišena svake radoznalosti, nisam osjećao pritisak dosade i strah što ću raditi dok vrijeme bude protjecalo. Možda zato što mi se činilo da nema opasnosti da će mi vrijeme ikad na neki način isteći. Znao sam da sam mrtav jer nije bilo načina da na bilo što utječem. Nisam imao okolinu prema kojoj bih to činio, vrijeme na brojčaniku mjereno je mimo moje volje. U takvoj okolini, naravno, nije moglo biti nikoga tko bi mi pravio društvo.
Prostor je bio očišćen od svega. Nisam mogao procijeniti je li to dobro ili loše. Zamorno mi se činilo da istražujem tko je uopće organizirao da sve to u ovoj mojoj točki bude takvo kakvo sam zatekao.
Kako sam uopće ovamo dospio? Dospijeva li se na ovakva mjesta samo smrću? I ima li uopće mogućnosti da se odjednom nađem negdje drugdje, na mjestu drukčijih vrijednosti od eteričnoga mraka, zelenoga mjerača vremena i mene smještenog u točku usred toga okruženja.
Umjesto pitanja i odgovora protek vremena na mjeraču postao je jedinim smislom svih mojih sadržaja. To je donosilo mirnoću i ugodu, osjećaj da me u mojemu pravu na smrt nitko neće uznemiriti. Posebno ne vlastite misli koje nijednim pramenom svijesti nisu dodirnule razloge te smrti, smisao u kojem je moj život završio. Bio sam jednostavno točka bez misli, bez predbacivanja, bez računa koji su ostali nepodmireni.
Ono što je prije tih tri sata i četrdeset minuta koliko sam mrtav, a brojač ih je uredno bilježio svojom žmirkavom zelenom svjetlošću brojeva, jednostavno više nije postojalo. Ta svedenost na točku i vrijeme bila mi je sasvim dovoljna. Jedino što nisam razumio to je ta količina energije koju sam nekim slučajem ponio sa sobom na ovo mjesto. Čemu ona služi? Hoće li i ona istekom nekakvog vremena oslabjeti, barem smanjiti pritisak koji je izazivala jer mi se činilo da tu nije slučajno. A svrhu te energije, bez obzira na to što nisam poznavao njezin izvor, nisam mogao pogoditi. I ta je spoznaja donijela neku ugodu, olakšanje. Meni, mrtvomu, ostalo je samo da čekam i promatram brojčanik u urednosti njegova brojenja vremena. Mrtav sam točno četiri sata.
