Bjeloruski KGB, državna sigurnosna služba u čijim sam rukama već satima i u kojoj Rusi očito igraju važnu ulogu, zadržao je ime iz Sovjetskog Saveza, ponosan na svoju komunističku tradiciju i činjenicu da je osnivač notorne sovjetske Čeke - iz koje će kasnije izrasti sve ozloglašene službe - Feliks Edmundovič Dzeržinski rođen u Bjelorusiji, zemlji koja radosno čuva uspomenu na njega. Predstavnici Čeke imali su legitimno pravo na licu mjesta pogubiti špijune i sabotere pa se nadam da ovi moji 'drugari' ipak nisu izrasli na toj tradiciji. Hrabri me i činjenica da je Sibir daleko, gulaga je ipak manje nego u zlatno doba SSSR-a i iskreno se nadam da su oni bjeloruski, a ima ih, popunjeni i bez mene.
Nije ovo stari KGB, nova dvojica ispitivača sasvim su pristojna, dobivam kavu, puštaju me pušiti, ali samo izvan zgrade i u pratnji nekog vojnika. Kad se ispitivanje produži u noć, donose mi i večeru, nekakvu juhu s komadima mesa. Je li dobro? Odlično, kažem. E, to jede naša vojska, kažu, ne definirajući termin 'naša'.
Glavni ispitivač naveden je kao major A. A. Dubrovski, pisat će to kasnije u zapisniku koji ću dobiti, drugi je Ženja, čak smo se i službeno upoznali. Sve moje odgovore upisuju u zapisnik na računalu, na ruskom, naravno, a onda kreće temeljit pretres, svi papiri koje imam kod sebe. Pa se otkriva da je 'pravi razlog' mog ulaska u Bjelorusiju – posjet zubaru. Da, da bih dobio vizu, trebalo mi je pozivno pismo, a to je bilo najjednostavnije rješenje.
'Znači, došao si u Bjelorusiju popravljati zube?'
'Da', spremno priznajem.
Priznat ću bilo što samo da dokažem da nisam špijun.
Na sreću, nekoliko dana prije toga zaista sam bio u zubarskoj klinici u Minsku, opremljenoj kao svemirski brod, i čistio kamenac. Za 60 eura to je bila najjeftinija usluga koju su nudili, a osiguravala je pozivno pismo, onda i vizu. Čak sam se i fotografirao s lijepom zubaricom i ta mi je fotografija sad ključan dokaz da sam u Bjelorusiji ne da bih o njoj pisao, nego zbog zuba.
U pretrazi mog mobitela pažnju im skreće i fotografija s Ivanom Pešićem, mladim nogometašem koji je nakon Hajduka igrao u više država, a rat ga je zatekao u ukrajinskom klubu. Uspio je napustiti zemlju i dobiti angažman u - Bjelorusiji. Sada je standardni prvotimac Dinama iz Minska.
Sreli smo se nekoliko dana ranije u Minsku, na ugodnoj kavi.
'O čemu sam s njim razgovarao?' radoznali su.
O nogometu, spremno odgovaram, samo mu u profesionalnoj biografiji nedostaje to da se družio sa špijunom.
Bila je ta kava s puno više od priče o nogometu – kao da ja o tome nešto znam – i pružila mi je odličan uvid u život u Bjelorusiji. Kako ne sumnjam da će ovi tekstovi biti pažljivo čitani u KGB-u, i nije to stvar moje paranoje, nego njihove marljivosti, ne bih ga ni sad spominjao. Međutim ovih dana Pešić je potpisao za klub u Kazahstanu, pa je 'na sigurnom' i to o čemu smo zaista razgovarali ne može mu više naškoditi.
Idemo dalje: major primjećuje da marljivo skupljam račune za hotel i gorivo, opa, znači ovo je službeni put. Opet sam sumnjiv. Da, CIA me plaća, mislim, a glasno govorim: volim skupljati račune. Nisam ih baš uvjerio. Sve su pretresli, sve sam morao objasniti, prebrojili su sav novac koji sam imao kod sebe, a imao sam ga iz sedam zemalja, posvuda gdje sam prolazio tih tjedana. Hm, fale samo dolari, možda ipak nisam američki plaćenik?
Slijedi pregled auta, mog ofucanog, ali vjernog ljubimca. U 18 godina i 330.000 kilometara druženja po europskim cestama prao sam ga jednom, u Bosni. Rekao mi tada čovjek da takav slučaj nikad nije vidio. Platio sam mu dvostruko da ne priča to, ali sumnjam da je takav slučaj mogao prešutjeti. Glavni pretraživač je još jedan specijalac, pas Ares, specijaliziran za drogu i oružje. Naravno da postoji mogućnost da mi nešto od toga podmetnu pa ne bih ni trebalo dokazivati da sam špijun. Ipak, osim gomile smeća, čak četiri SIM kartice iz različitih zemalja, čiji je rok trajanja davno prošao i nekoliko sitnica koje sam godinama posvuda tražio, pas ne nalazi ništa. Jedino što u temeljitom pretresu mene i vozila nekim čudom nisu pronašli novinarska je iskaznica spremljena u džepu hlača, a koja bi sigurno bila bitno otežavajuća okolnost.
'Dobro, jesam li konačno slobodan?'
'Čim potpišeš zapisnik kojim priznaješ krivicu!'
'E sad, da čujemo što dobijem ako potpišem krivicu, ma što ona bila?'
'Novčana kazna!'
'Kolika?'
Gledamo se, poznaju moje novčano stanje, a nije loše, prebrojali su svaki dinar, kunu, euro, zlotu, krunu… Bjelorusija, da bi vam dopustila ulazak, traži da kod sebe imate gotovinu, nisam imao izbora.
'Minimalna kazna je deset dolara, ali imaš novca, bi li trideset dolara bilo puno?'
Brk mi se smije, ali ne pokazujem, cjenkam se, previše sam putovao da bih olako pristao na prvu cijenu. Objašnjavam da imam tri kćeri – vidjeli su slike u mobitelu – i da bi me uništila takva kazna. I izgovorim to a da se ne nasmijem. Na svu sreću, nemaju pojma kolike su plaće na Zapadu (da, za njih smo mi Zapad) pa se malo konzultiraju.
'Dvanaest dolara?' kaže Ženja.
'Deal!' brzo potvrdim i pružam ruku.
Svi se srdačno rukujemo i potpisujem izjavu o svojoj krivici, iako nemam pojma kakva je. Kaznu ću uplatiti u banci.
'Ako je ne uplatiš, nećeš više smjeti u Bjelorusiju!'
Strašne posljedice, mislim. Ali platit ću je, moraju i oni od nečeg živjeti.
U njihovoj pratnji vozim do svog hotelčića, ambiciozno nazvanog Mini hotel Euro, jedan je ujutro i probuđenoj ženi na ulazu klecnu noge kad se ova dvojica razbacaju svojim značkama pripadnika nekakve tajne policije. Nakon više od osam sati špijunska epopeja još nije završila. Pretresaju i stvari u sobi, a kad vide računalo na stolu, zakolutaju očima, krenu li još to pretraživati, neće nikad doma.
'Službeni je', kažem.
'Ne pišeš u njemu o Bjelorusiji?'
'Ma ni slučajno', spremno kažem i to ih, čini se, zadovoljava.
Traže još da pokažem gola leđa, prsa i noge, valjda da utvrde da nisam pretučen i da priznanje nije dobiveno silom.
Na izlazu su i imaju posljednji savjet:
'Ne piši o Bjelorusiji, nikad!'
'Časna pionirska!' kažem.
Bili su očito pioniri pa mi vjeruju.
Kako nakon toliko sati u rukama ispitivača Stockholmski sindrom očito zaživi, pozivam ih na pivo. Ja častim!
Odbijaju, umorni su i oni, vrijeme je za spavanje.
I tu završava moja priča o privođenju, premda sam preostala dva dana u Bjelorusiji bio uvjeren da me prate neki ljudi i automobili, ali to je vjerojatno stvar paranoje, koji KGB i slične službe razviju u podsvijesti ispitanika. Dobivam i čudne poruke na mobitel, u kojima mi se nudi posjet nacionalnom parku u Ukrajini, ali s ruske mail adrese. Ignoriram ih, ne osvrćem se za svakim automobilom i 'agentom' iza mene.
Slijedi osmosatni prelazak granice s Poljskom i još provjera, ovaj put države EU-a. Opet sam sumnjiv, što sam radio u Bjelorusiji? Priča o zubarskoj ordinaciji ovdje ne djeluje uvjerljivo. Provjeravaju još jednom cijeli automobil, plaćam kaznu – puno veću od one u Bjelorusiji – za prijavljenih čak osam kutija cigareta, a u Poljsku se smiju, za razliku od većine EU-a, unijeti samo dvije. Ovi mi, za razliku od bjeloruskih kolega, ne nude ni kavu ni jelo i, konačno, kao višestruko osuđivani kriminalac, ulazim u Europsku uniju.
Zbogom Bjelorusijo, vratit ću se, ali ne dok su Lukašenko i njegova tajna družina na vlasti.
***
Jasen Boko rodio se u Splitu, 1961. godine. Diplomirao je Dramaturgiju na Fakultetu dramskih umjetnosti i Svjetsku književnost s teorijom književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. U školskoj godini 1993/94 kao Fulbrightov stipendist studirao je na grupi za postdiplomski u klasi Playwriting/Screenwriting na prestižnom američkom sveučilištu New York University. Od 1990.-1994. radio je u Hrvatskom narodnom kazalištu Split kao dramaturg, od 1994. do 2008. zaposlen je u Slobodnoj Dalmaciji prvo kao urednik kulturne rubrike, zatim kao novinar-komentator te kazališni i književni kritičar. U razdoblju 2008.-2012. ima status samostalnog umjetnika, kao slobodni pisac, da bi od prosinca 2012. do listopada 2013. bio ravnatelj Drame splitskog Hrvatskog narodnog kazališta, gdje do danas radi kao dramaturg i producent u Drami.
Novinarski i kazališno-kritičarski rad uključuje dugogodišnju suradnju u brojnim časopisima i novinama u kojima piše ili je pisao najčešće o kulturnoj i kazališnoj problematici: Vijenac, Zarez, Globus, Večernji list, Novi list, Kolo, Frakcija, Glumište, Kazalište, Republika, slovensko Delo, Maska... Posljednjih godina za više portala piše reportaže s putovanja.
Njegov scenarij Drugom stranom 1990. dobio je A predikatizaciju tadašnjeg SIZ-a za kulturu Hrvatske, a nakon toga je otkupljen od strane Dramskog programa Televizije Zagreb, ali zbog početka rata nikad nije realiziran. Scenarist je nagrađivanog srednjometražnog dokumentarca Zašto režisera Stipe Božića.
U dvadeset i pet godina pisanja za scenu napisao je dvadesetak drama izvedenih na scenama Hrvatske, Slovenije, BiH i Srbije u četrdesetak profesionalnih produkcija. Predstave nastale po njegovim dramama putovale su na brojne međunarodne festivale (Katowice, Teheran, Erevan, Ljubljana...). Drame su mu igrane na svim kazališnim festivalima u zemlji, uključujući i one najvažnije Marulićeve dane, Splitsko ljeto, Međunarodni festival djeteta u Šibeniku, PIF, Festival glumca... te nagrađivane na više domaćih i inozemnih festivala (Katowice, Subotica, SLUK, Festival profesionalnih kazališta ASSITEJ, Festival glumca, PIF...). U najpoznatije drame spadaju mu nagrađivani lutkarski serijal Povist o' Splita u tri dijela, Kako je Tonkica kupovala kruh, Kazališni sat (danas najdugovječnija hrvatska predstava koja se punih 30 godina izvodi u splitskom Gradskom kazalištu mladih), Lepeza mladosti...
Više radio drama i adaptacija izvedeno mu je u Dramskom programu Hrvatskog radija, surađuje i na Hrvatskoj televiziji i Hrvatskom radiju. Dramski program HTV-a 2017. po njegovom scenariju snimio je četverodijelnu biografsku igrano–dokumentarnu seriju TIN - 30 godina putovanja o pjesniku Tinu Ujeviću.
Lutkarski tekst Kako je anđeo dobio krilo dobitnik je nagrade za novi dramski tekst za djecu i mlade Mali Marulić, a O kupusu i bogovima nagrađen je Marinom Držićem, nagradom Ministarstva kulture Republike Hrvatske za novi dramski tekst za 2010. godinu. Dobitnik je potpore Ministarstva kulture RH (tromjesečne stipendije) 2009. za rad na knjizi Na Putu svile, te šestomjesečnih stipendija 2018. za knjigu Latinskom Amerikom uzvodno – Za Che Guevarom od Patagonije do Kube i 2020. i za Život i smrt uz Svetu rijeku.
Dobitnik je Kiklopa za najbolju knjigu publicistike u Hrvatskoj 2012. (Tragovima Odiseja) te nagrade Marko Polo Međunarodne udruge turističkih novinara FIJET, za najbolju reportažu-putopis objavljenu u hrvatskim medijima u 2012. (za seriju reportaža objavljenih u Slobodnoj Dalmaciji o potrazi za Odisejom u Mediteranu).
Kao dramaturg surađivao je na tridesetak kazališnih projekata u Hrvatskoj i Sloveniji, s brojnim redateljima (Vanča Kljaković, Georgij Paro, Cezaris Graužinis, Mateja Koležnik, Samo Strelec, Krešimir Dolenčić, Dražen Ferenčina, Mario Kovač…), a preveo je više dramskih tekstova s engleskog jezika.
Od 2000.-2010. u statusu predavača držao je kolegije Lutkarstvo i scenska kultura te Scenska kultura na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu na studijskim grupama Razredna nastava i Predškolski odgoj, a od 2014.-2016. na istom fakultetu, odsjeku za Hrvatski jezik i književnost bio je predavač kolegija Primjeri iz dramske književnosti.
Objavio je šesnaest knjiga: Kazališni sat i druga drama izdan je 1995. (Matica hrvatska), a Znanje je 2002. objavilo njegov izbor iz hrvatske drame devedesetih pod nazivom Nova hrvatska drama, koji uz sedam odabranih drama donosi i opširan predgovor. Tin, biografija Trideset godina putovanja, romansirani je životopis Tina Ujevića koju je napisao i objavio u izdavačkoj kući Vuković&Runjić 2005 (drugo izdanje Profil, 2017.). Zbirku putopisa Peta strana svijeta, izdao je 2006. V.B.Z, a 2007. objavio je knjigu teatroloških radova u izdanju splitskoga Književnog kruga Zapisi iz kazališnog (su)mraka. Na Putu svile (tragovima Marka Pola) putopis o putovanju legendarnom rutom lokalnim prijevozom, objavio je 2009. u Profil Internationalu, a Priče iz muzeja, u izdanju Muzeja grada Splita, namijenjene su mlađoj publici (2010.). Kazalište ilustriranu knjigu za djecu objavio je beogradski Kreativni centar 2012. (prevedena na azerbajdžanski, turski, španjolski i hrvatski), a Tragovima Odiseja (Profil, Zagreb, 2012.) provokativan je putopis koji istražuje suvremeni Mediteran i ulogu Odiseja u europskoj kulturi, te donosi neočekivana otkrića o mjestima u Jadranu po kojima je putovao itački kralj. U izdanju Kreativnog centra iz Beograda 2013. objavljena mu je knjiga Putovanje za početnike, a 2014. iz tiska je (Profil, Zagreb) izišla Za Aleksandrom Velikim u srce Azije (Zapisi iz zemalja gdje mitovi još žive). Knjiga Dioklecijan – biografija kontroverznog rimskog cara: reformator ili progonitelj kršćana objavljena je u Profilu 2016., a za njom slijedi Latinskom Amerikom uzvodno – za Che Guevarom od Patagonije do Kube, 2019. Posljednja mu je putopisna knjiga – zasad – Život i smrt uz svetu rijeku (Gangesom od Himalaje do Bengalskog zaljeva) 2020. Za izdavača Kreativnu mreža objavio je 2021. slikovnicu Djeca Titicace, a 2023. još jednu, Djeca Kalaša.
U više je navrata bio selektor riječkog Međunarodnog festivala malih scena, a od 2022. opet je selektor i producent MFMS-a. Bio je selektor Marulićevih dana, i zeničkog Festivala bosansko-hercegovačke drame, koselektor sarajevskog Međunarodnog kazališnog festivala MESS, te umjetnički suradnik ljubljanskog EX PONTA i poljskog festivala Konfrotacije u Lublinu. Od 2014. do 2019. bio je član Umjetničkog vijeća šibenskog Međunarodnog dječjeg festivala.
Osam godina bio je predsjednik International Playwrights' Foruma, tijela Međunarodnog kazališnog instituta (ITI UNESCO), sa sjedištem u Parizu i čest gost prestižnih svjetskih kazališnih festivala i manifestacija gdje je u više navrata (Tampere, Moskva, Berlin, Frankfurt, Lublin, Ulan Baator, Atena, New York, Uppsala, Islamabad, New Delhi, Manila...) na poziv organizatora sudjelovao u stručnim simpozijima o kazališnoj i kulturnoj problematici, ili održavao kazališne radionice i izlagao o hrvatskoj drami u europskom kazališnom kontekstu promovirajući je u svijetu.
Organizirao je i moderirao prvi međunarodni simpozij o ambijentalnom kazalištu u okviru Dubrovačkih ljetnih igara 2006., osmislio je i realizirao i prvu razmjenu hrvatskih i američkih dramskih pisaca (New York i Zagreb). 2017. te međunarodnu konferenciju Stvaranje i upravljanje doživljajima u kulturnom turizmu u sklopu Međunarodnog dječjeg festivala u Šibeniku
Predsjednik je Stručnog povjerenstva za dodjelu Nagrade za dramsko djelo "Marin Držić" i član Stručnog povjerenstva za dodjelu nagrada najboljim knjižarama u Hrvatskoj Ministarstva kulture i medija RH.
U trideset godina bavljenja publicističkim radom objavio je tisuće članaka o kulturnoj i kazališnoj problematici, intervjua, reportaža i putopisa, u dnevnim novinama, tjednicima i raznim domaćim i stranim stručnim časopisima i izdanjima.
Urednik je časopisa Turističke zajednice Splita Visit Split. Intenzivno putuje i objavljuje priče, reportaže i knjige s putovanja, a često vodi i organizirane ture, najpoznatije i najatraktivnije su one za agenciju Hrvatski klub putnika: Indijska avantura s Jasenom Bokom te Jeepovima kroz Albaniju, Grčku i Makedoniju. Kao putnik, putopisac i promotor kulture putovanja održao je stotine predavanja o svojim knjigama i putovanjima na brojnim skupovima i festivalima u više zemalja i čest je gost u medijima.
Član je Hrvatskog društva dramskih umjetnika i Hrvatskog novinarskog društva. Govori engleski, talijanski i španjolski jezik.
