Kafić u centru Petrinje ispunjava žamor stalnih gostiju u subotnje popodne. Prostor izvan njega kao da postoji u nekoj drugoj dimenziji, s pustim ulicama i razrušenim zgradama. Gordana Ross sjedi uz kavu i cigaretu, prisjećajući se uzroka razaranja: potresa magnitude 6,2 stupnja po Richteru koji je 29. prosinca 2020. opustošio njezin rodni grad.
- Toliko je treslo, kao urlik iz zemlje. Imaš osjećaj da će te ugristi nešto kroz pločice - prisjetila se.
U 19 minuta iza podneva oglasila su se crkvena zvona u Petrinji, označavajući točan trenutak katastrofe, kao i svakoga dana u proteklih dvanaest mjeseci. Ross zastaje usred rečenice, hvata dah. Njezin unuk bio je s njom u tom trenutku, gledao je crtiće u drugoj sobi. Potrčala je da ga umiri, no kako se tlo treslo, teškom je mukom prevalila dva metra koja su je dijelila od njega. Ormar se stropoštao na pod, uz zvuk pucanja stakla. Sekunde su se činile kao vječnost.
- Blijedo dijete koje stoji u štoku ispred zida koji puca – ta slika će ostati sa mnom do kraja života - kaže nam.
Ross i njezin unuk na kraju su prošli bez ozljeda, a kuća nije doživjela teška oštećenja, za razliku od većine ostalih u gradu. Međutim, ruševni objekt u susjedstvu postao je toliko nestabilan da je ugrozio i njezinu kuću, tako da je Ross bila prisiljena napustiti Petrinju, po drugi put u životu. Kao mlada žena 1991. godine pobjegla je iz grada koji su okupirali srpski pobunjenici, na početku rata koji je označio kraj Jugoslavije. Četiri je godine provela kao izbjeglica na periferiji Zagreba, brinući se za dijete dok joj je suprug bio u vojsci.
- Otišli smo s najlonskim vrećicama od kuća. I onda nakon 30 godina naiđe ovakva razorna prirodna katastrofa u kojoj nema bijega - rekla je, prisjećajući se rata.
Toliko je treslo, kao urlik iz zemlje. Imaš osjećaj da će te ugristi nešto kroz pločice. Blijedo dijete koje stoji u štoku ispred zida koji puca – ta slika će ostati sa mnom do kraja života – sjeća se Gordana Ross
Rat je okončao njezine snove o studiju engleskog jezika. Nakon četiri godine u izbjeglištvu vratila se u Petrinju kad je područje ponovo zauzela hrvatska vojska. U poslijeratnim godinama jedno je vrijeme bila nezaposlena, a zatim je radila u lokalnom poduzeću, sve dok za dlaku nije izbjegla smrt u frontalnom sudaru na autocesti, što ju je natjeralo da razmisli o prioritetima u životu. Prema njezinim vlastitim riječima, "uredski štakor je ponovno rođen".
Danas svoj talent za književnost njeguje putem bloga na kojem dokumentira život u svom voljenom gradu. Ova vitka žena koja pršti energijom, kratke plave kose, kao da poznaje baš svakoga u Petrinji. Svoje uzbuđenje zbog povratka u rodni grad nakon rata još uvijek povezuje s mirisom lipa. Nije joj bilo nimalo lakše napustiti grad po drugi put, nakon potresa. U najmanju ruku, bol zbog odlaska bila je još gora jer danas ima više godina na leđima; prvi je put grad napustila kao 24-godišnja mlada majka, a drugi put kao 54-godišnja baka.
- Ja sam bez Petrinje bolesna - kaže Gordana.
Iako su se vlasti jako angažirale netom nakon potresa, sporost obnove izazvala je bijes lokalnog stanovništva, koje optužuje državu da ih je zaboravila. Stručnjaci s kojima je BIRN razgovarao kažu kako su problemi nastajali desetljećima, a potres ih je samo razotkrio i dodatno pogoršao. Krive sve vlade dosad jer su sve karte bacile na laku zaradu od priobalnog turizma, umjesto da su radile na dugoročnim planovima za ruralne krajeve u unutrašnjosti.
- Ne mogu ja Jadransko more preseliti u Petrinju, to bi bilo sjajno. Ništa ne treba planirati ni raditi, za pet godina bi se čuda dogodila - kaže Vladimir Čavrak, profesor na Katedri za makroekonomiju i gospodarski razvoj Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.
Iako je rat u ovoj regiji ostavio duboke ožiljke, dodaje Čavrak, u poslijeratnim je godinama primijenjen "potpuno pogrešan model obnove": kuće su obnovljene, ali ništa nije učinjeno za gospodarstvo.
- Imali smo obnovu bez revitalizacije. U takvom okviru niste mogli ništa drugo ni očekivati nego da vam mladi ljudi s tog prostora odlaze - istaknuo je.
Prema riječima Borisa Divjaka, stručnjaka za razvoj iz Hrvatske koji je radio za Transparency International i Svjetsku banku, gospodarski temelji zemlje nagriženi su u svim dijelovima osim u glavnom gradu i priobalnim županijama u Dalmaciji i Istri.
- Da nema turizma, Dalmacije i Istre, Hrvatska izvan Zagreba ne bi postojala. Sve je uništeno, ne postoji nešto što je održivo i što ima neku ekonomsku budućnost, prosperitet - rekao je.
Pema podacima koje su objavile gradske vlasti, u potresu je gotovo polovica zgrada u Petrinji uništena ili oštećena u tolikoj mjeri da više nije pogodna za stanovanje. Diljem potresom pogođene Sisačko-moslavačke županije domovi oko 15.000 ljudi proglašeni su nesigurnima. Relativno nizak broj mrtvih – osam je osoba izgubilo život – i ozlijeđenih u odnosu na veliku štetu na objektima ukazuje na polaganu katastrofu koja je prethodila potresu, demografski kolaps koji traje već desetljećima, zbog kojeg su mnoge kuće bile prazne. Prema popisu iz 2011. godine, u Sisačko-moslavačkoj županiji bilo je približno 9000 napuštenih stambenih objekata, što je najveći broj od svih županija u Hrvatskoj.
- Kad hodate tim gradovima, vidite da tu apsolutno nema ljudi - kaže Sanja Lončar, docentica na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koja je odrasla u Sisku. Kaže nam da je zanemarivanje ove regije "vrlo očito".
Od potresa je prošlo više od godinu dana, no malo je toga popravljeno. Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine koje vodi Darko Horvat zaprimilo je oko 10.000 zahtjeva iz Sisačko-moslavačke županije za financijsku potporu i pomoć u projektima obnove. Iz odgovora Ministarstva BIRN-u doznajemo da je do sada obrađeno tek nešto manje od 500 zahtjeva. U međuvremenu gotovo 120.000 osoba ili 70 posto stanovništva županije još uvijek ovisi o nekom obliku humanitarne pomoći, priopćila je koordinacija humanitaraca Sisačko-moslavačke županije koja je radila procjenu humanitarnih potreba u toj županiji. Mnogi stanovnici nemaju pristup pitkoj vodi, električnoj energiji, hrani i zdravstvenim uslugama.
Predsjednik Vlade Andrej Plenković posjetio je Petrinju na prvu godišnjicu potresa. Na tiskovnoj konferenciji izjavio je kako se dinamika obnove ubrzava. Mještani nisu dijelili isto mišljenje. Dok je predsjednik Vlade hodao gradom, građani su mu zviždali, a netko ga je pogodio grudom snijega. Kritika vlastima upućena je i s jednog od plakata koji je podignut tijekom njegova posjeta: "365 dana vi nemate srama".
Frustrirani javnim sektorom, mnogi koji su izgubili svoje domove za pomoć su se okrenuli humanitarnim organizacijama koje su sredstva prikupljale od pojedinaca i privatnog sektora. Koordinatorica programa Zaklade Solidarna koja djeluje na tom području opisala je kako je šteta od potresa nalikovala posljedicama sukoba od prije nekoliko desetljeća.
- Često ne možeš razabrati što su tragovi rata, a što potresa - kaže Karla Pudar.
U okolici manjih gradova mnogi koji su ostali bez svojih domova trenutačno žive u prenamijenjenim kontejnerima, zahtijevajući od vlasti financiranje i dozvole za rušenje i za građevinske radove. Kristina Grdić jedna je od njih. Netom je prošla kroz teški razvod u trenutku kad je nastupila pandemija i ugrozila joj posao samozaposlene grafičke dizajnerice. Unatoč tome, nekako je uspjela prikupiti sredstva za kupnju kuće u Sisku, u listopadu 2020. godine. Nova je kuća imala dvorište, što je bilo od ključne važnosti za njezinoga sina koji boluje od autizma. Zatim ih je pogodio potres, oštetivši zidove i temelje. U početnom pregledu statičara objektu je dodijeljena žuta naljepnica, s oznakom "privremeno neuporabljivo", što znači da je potrebno popraviti oštećenja kako bi nekretnina bila sigurna za stanovanje. Grdić se prijavila za Vladinu potporu kao pomoć u popravcima. Naknadni detaljni pregled otkrio je dodatna strukturalna oštećenja, vjerojatno kao posljedica naknadnih potresa. Nekretnini je dodijeljena nova crvena naljepnica, što znači da ju je potrebno srušiti i ponovno izgraditi. Grdić se u lipnju prošle godine prijavila za odobrenje za rušenje, no njezin je zahtjev prosljeđivan od jednog ureda do drugog.
- Bilo je frustrirajuće. Ne možete dobiti odgovor na pitanje. Zbunjeni ste, ne znate koga da pitate, ne znate što da radite - rekla je.
Dok čeka na novu kuću, živi u privremenom smještaju koji su joj osigurale vlasti, u kontejnerskom naselju u Capragu, u Sisku. Svaki kontejner ima vlastiti sanitarni čvor i tuš, s pristupom zajedničkoj kuhinji. Obroke osiguravaju vlasti. To nije mjesto za obitelj, atmosfera više nalikuje onoj u studentskom domu, samo bez mladenačke živosti.
- Kroz ove zidove tanke kao papir čujete sve što bilo tko radi - kaže Grdić u izjavi za BIRN. - Svi su tu jer su bez krova nad glavom, nitko nije tu svojom voljom.
Dozvola za rušenje na koncu je stigla nakon pet mjeseci, a oštećeni dom srušen je u studenome prošle godine. Grdić je prvotno podnijela zahtjev za državnu pomoć za izgradnju nove kuće na lokaciji stare. Međutim, nakon borbe za ishođenje dozvole za rušenje odlučila je svoje poslove s državom svesti na najmanju moguću mjeru pa je prihvatila financiranje od privatnog donatora, dogovoreno preko Zaklade Solidarna, nadajući se da će to ubrzati proces.
Za Borisa Divjaka birokracija je glavni krivac za sporost obnove nakon potresa, što se nadovezalo na desetljeća poslijeratnog zanemarivanja, čime je lokalno gospodarstvo bačeno na koljena.
- Birokracija je tu samo radi sebe, a ne da pomogne žrtvama, ona živi zbog sebe, da se ispoštuju njezine procedure - pojašnjava Divjak.
U siječnju 2021. godine, netom nakon potresa, Vlada je objavila kako osniva stručno povjerenstvo koje će osmisliti dugoročni plan obnove Sisačko-moslavačke županije. Međutim, nekoliko mjeseci poslije povjerenstvo je ukinuto i zamijenjeno novom skupinom stručnjaka čije su preporuke objavljene u prosincu. Njihov prijedlog "društvene i gospodarske revitalizacije" te županije bio je ambiciozan: predviđena su ulaganja u odgoj i obrazovanje i stanovanje te razvoj održive poljoprivrede i turizma. Ipak, nedostatak konkretnih koraka u dokumentu kritizirali su drugi stručnjaci, uključujući Vladimira Čavraka, koji je bio član prvog, raspuštenog povjerenstva.
Vlada brani prijedlog revitalizacije. U telefonskom intervjuu za BIRN potpredsjednik Vlade Boris Milošević ustrajavao je na tome da postoji politička volja za provođenje plana.
- Nije dovoljno da vratimo ono što je porušio potres, važno je da izgradimo nešto bolje nego što je bilo prije. Jer ono što je bilo prije potresa nije bilo dovoljno dobro - izjavio je.
Ipak je priznao da čak i ako plan bude proveden u cijelosti, to "nije garancija" da će se njime uspjeti oživjeti područje iz kojeg se ljudi iseljavaju i koje je zapušteno više od 30 godina. Kaže da to nije lako.
- Nemam čarobni štapić, čarobnu formulu.
Čavrak pak smatra kako napori Vlade u obnovi nakon potresa nemaju nimalo veće izglede za uspjeh od planova donesenih u godinama nakon rata.
- Taj prostor je isisan, sav - kazao je i naglasio kako se demografski i gospodarski pad više ne mogu zaustaviti.
- Vi nemate tamo snagu i kapacitet poduzetnika, stanovništva koje bi moglo samostalno generirati nešto novo. Nema ni financijskog, ni materijalnog, ni ljudskog kapitala koji bi se mogao samogenerirati ili samorazvijati - dodao je.
Prema Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Sisačko-moslavačka županija jedina je županija u Hrvatskoj u kojoj populacija umirovljenika (44.053) premašuje broj zaposlenih osoba (42.544). Podaci za posljednjih 20 godina pokazuju da je stopa nezaposlenosti u njoj konstantno iznad nacionalnog prosjeka. Iza tih brojki kriju se ciklusi nezaposlenosti i iseljavanja, potaknuti neuspjehom privatizacije i pretvorbe nakon rata te propasti industrije iz razdoblja Jugoslavije. Taj je proces zagrebačka sociologinja Nikolina Rajković opisala kao "tranzicijsku gangrenu". Pad zaposlenosti popraćen je velikim padom broja stanovnika. Podaci Državnog zavoda za statistiku pokazuju kako se najveći pad dogodio 1990-ih, tijekom rata i neposredno nakon njega. Prema podacima Zavoda, u županiji je 1991. živjelo otprilike četvrt milijuna ljudi. Deset godina kasnije preostalo ih je tek 185.000, što predstavlja pad od više od 25 posto. Nedavno objavljeni podaci iz popisa 2021. ne daju nadu – Sisačko-moslavačka županija druga je u Hrvatskoj po padu broja stanovnika, onom od 18,49 posto.
Gordana Ross, koja je već dvaput morala napustiti dom, ne kani još jednom odlaziti iz Petrinje. U grad se vratila lani, nakon što je oštećeni objekt pored njezine kuće srušen. Osjeća se sigurno u svom starom domu, no mora zanemariti pukotine koje se pojavljuju na zidovima pri manjim podrhtavanjima tla u tom području.
- To je obrambeni mehanizam. Ako se ja budem pravila da to ne vidim, možda postoji mogućnost da taj zid nije stvarno pukao - rekla je.
Razaranje koje vidi na ulicama Petrinje teže je ignorirati.
- To je moj život, kao da hodaš krhotinama svog života - rekla je, otpuhujući dim cigarete.
***
OBRAZLOŽENJE: Reportaža Tragovi rata, tragovi potresa novinarke Matee Grgurinović na slojevit se način hvata ukoštac s gorućom temom (ne)obnove nakon petrinjskog potresa. Polazeći od činjenica da država nije adekvatno zbrinula žrtve potresa te da se obnova ne odvija odgovarajućim tempom i načinom, Grgurinović reportažu tematski otvara u raznim, međusobno povezanim pravcima – od zapuštenosti i zanemarenosti šireg petrinjskog kraja nakon rata, neuspjele poratne obnove i još važnije revitalizacije te socijalnih problema od iseljavanja do starenja stanovništva i nezaposlenosti. A upravo su to teme kojima je i inače kao novinarka posebno posvećena. Reportažu gradi vješto, ispreplićući razgovore i perspektive kako samih stanovnica Petrinje tako i različitih stručnjaka/inja, a posebno se ističe empatičan odnos prema izvorima. Ovaj vrijedan i analitičan tekst podsjeća nas na ljudske sudbine koje se kriju iza brojki o razmjerima katastrofe, a pritom ne gubi iz vida širu društvenu perspektivu te predstavlja dobrodošao odmak od uobičajenog senzacionalističkog pristupa. Reportaža je nastala u sklopu Stipendije za novinarsku izvrsnost, uz podršku Zaklade ERSTE i u suradnji s Balkanskom istraživačkom mrežom. BIRN-ov žiri reportaži je dodijelio treću nagradu – od deset novinara koju su dobili stipendiju za novinarsku izvrsnost.
Matea Grgurinović (1987) je novinarka i istraživačica koja se bavi uglavnom pitanjima nejednakosti, radništva, siromaštva, klimatskih promjena i traume. Dobitnica je stipendije Reporting Democracy BIRN-a za 2020. godinu i Balkanske stipendije za novinarsku izvrsnost 2021. godine. Za članak objavljen u sklopu stipendije o postpotresnoj (ne)obnovi Banije žiri joj je dodijelio treću nagradu. Od 2019. do 2021. radila je na portalu N1 televizije, a od 2021. godine radi na portalu Faktograf.hr. Honorarno je surađivala s nizom domaćih i stranih medija. Dobitnica je nagrade Svjetionik za dostojanstveno izvještavanje o siromaštvu za 2017. i 2021. godinu. Krajem 2022. godine primljena je u treću grupu Oxfordove mreže za klimatsko novinarstvo (Oxford Climate Journalism Network). Magistrirala je engleski i ruski jezik, uči kineski. Akademsku godinu 2013/2014. provela je u Pekingu na stipendiji Vlade NR Kine za studiranje kineskog jezika. Članica je Sindikata novinara Hrvatske.
