Amfore, maslinovo ulje, slane srdelice, maneštra, fuži, šparoge, pljukanci, tartufi, teran i kraljica bezalkoholnih napitaka – pašareta, pa od ovog rujna još i Fra Ma Fu Festival, samo su neke od prepoznatljivosti Fažane.
Naravno, tu su i Brijuni, otočje na kojem može odmarati milijun predsjednika, ali zna se koji je »otvorio sezonu kupanja«. Neki kažu – bio je diktator, a Fažanci, kao i Elizabeth Taylor te mnogi njoj slični koji su k njemu hodočastili na te iste Brijune odgovaraju – mo'š si mislit, bio je faca.
Na stranu Tito, nek' čovjek miruje u uspomenama, ma kakve one bile, a stanovništvo Fažane zarađuje na povijesti, okrenimo se mi sadašnjosti.
Sadašnjost u Fažani kaže: posezona, a more turista, sve terase dupkom pune, brodice piče na relaciji Fažana – Brijuni, mještani govore stotine jezika, ma žižule se još uvik pobiraju, forši je vrime za stavit ih va rakiju.
Mnoštvu na fažanskim ulicama svakako je pridonio i Fra Ma Fu Festival, festival reportera i reportaže začet u spomen na Franju Martina Fuisa, što se 20. rujna iz matične mu Virovitice preselio u ovo pitoreskno nekad ribarsko, a danas turističko istarsko mjesto.
Zašto Fažana?
Zašto baš u Fažanu? Goran Gazdek i Ivan Žada, alfa i omega ovog događanja pojašnjavaju humano preseljenje Festivala činjenicom da je Franjo Martin Fuis, novinar, pisac, pjesnik, začetnik tzv. turističke reportaže, zapravo novinar koji je, kako bi to Primorci rekli, pisao da bi mu »rit puta videla«, svugdje zašao ali u Istru ne. Želeći mu bar simbolično omogućiti i to putovanje, spomenuta su dvojica pokucala na vrata Radomira Koraća, načelnika Općine Fažana i ..., sve je drugo već povijest.
Framafuovaca je u Fažani bilo ohohoh, pa još malo. U sklopu Festivala održano je četrdesetak programa s devedesetak izravnih sudionika, a o Fažani i Fra Ma Fu Festivalu s lica mjesta izvještavalo je 130 novinara iz trinaest zemalja. Promidžba, samo takva. Naklon inteligenciji gospodina načelnika!
Kako je to izgledalo? Vjerujte, vrlo zanimljivo i edukativno. Ulice i trgovi prepuni ljudi i događanja. Iz mora istih izdvajamo »apeliranja«. Riječ je o scenskim minijaturama kojima se željela pobuditi svijest onih koji ovu »loptu« nastanjuju. Svijet vode, svijet boja i svijet knjige zapravo je »trilogija« o nečemu što vrlo brzo može nestati ukoliko ne shvatimo onu »vrijeme je da se krene«.
Dakle, poštuj vodu, slikaj svijet vedrim bojama i čitaj knjigu pa lopta nikad neće postati ploča. Svemu tomu zasigurno su pridonijeli i drugi sadržaji Fra Ma Fu Festivala, u kojima se promišljalo, raspravljalo, propitkivalo i educiralo. Je, naravno da se i zabavljalo, a zapravo u sva četiri dana trajanja Festivala najviše se igralo jer što je život ako nije igra i kakav je to reporter koji se ne zna igrati. Kako mislima, tako i slovima. Ali nikad ljudima. Ljudi služe da bi se od njih učilo.
Od Fažanaca se moglo puno naučiti. Recimo o plimi, oseki toploj i hladnoj buri, nervoznom jugu, velikom i mrtvom valu, te još koječemu naučismo od posade brodica koje su nas vozile iz vreve Fažane u mir Brijuna. O tajni dobrih voćnih rakija od gospe Floriane, onako usput na jednoj od brojnih fažanskih »klupica s pogledom«. O tome kako je nekad Bog po zemlji hodija, a sad ga već dugo ni, od penzionera koji su kosti izložili suncu, a osmijeh svakom gostu.
Ki more poć fondo...
Znaju oni da se ni od prvog, ni od drugog mirovinskog stupa ne može živjeti, već treba naći dodatnu zaradu jer »nimaš za živet, a bome ni za poć fondo«.
– Jedini ki more poć fondo, a da neki na tomu zaradi je »Uljanik«. Njega će zakopat i još zaradit perke su sve to tati. Kad bi ima pet dani vlasti..., govori jedan od onih »kosti suncu, osmijeh gostu«.
– I ča biste?
– A ča? Ja, ovako star niš, ma vi mladi...
– Mi mladi gremo va Irsku.
– Sretan van put i mirno van more, ma ako mene pitate, ni van to riješenje.
Intanto, smo se složili da to »ni rešenje«. Barba se pozivao na revoluciju sad i odmah, mi na »počekajmo, ne na prvu«, da bi se našli na onom uobičajenom »Bog nan je sve da, ma pameti ni. Bit će bolje.«
Zapravo, u Fažani je dobro. Svi rade, zarađuju i protokolarno njurgaju jer uvijek je ona lanjska sezona bila bolja, uvijek je u susjedovom dvorištu zelenija trava i veći krumpir, uvijek onaj grd kod pas ima lipju divojku, uvijek je prije bilo bolje. Zapravo, jedino na što se mi možemo požaliti u Fažani su komarci, ali da njima nije tamo dobro, ne bi tamo ni bili, zar ne?
Baš kao ni »framafuovci« koji na fažanskom Trgu Kuzme i Damjana vjerojatno još uvijek s Šajetom pjevaju »Tvoji koraki...«. Čiji koraki? Pa, vjerojatno onog u spomen kojeg je i nastao Fra Ma Fu festival.
OKVIR 1
Zagonetni dječak Franjo Fius
Tko je bio zapravo Franjo Martin Fuis? Možda najprije »zagonetni dječak« koji je svoju svestranost hranio putovanjima, novim ljudima i događanjima. Virovitičan, rođen 1908. godine, već je kao trinaestogodišnjak »razveselio« roditelje pobjegavši s cirkuskom družinom. Četiri je godine Franjo cirkusirao po Bugarskoj, Grčkoj i Turskoj, a onda se vratio i otišao u vojnu školu. U Divuljama je stekao zvanje pilota hidoaviona. Ali gdje će pjesnik i vojska? Ode Fra Ma Fu, što mu je bio pseudonim, u novinare i posta legenda. Novinarstvo, književnost, film, kazalište, strip i tko zna što sve ne bile su njegove preokupacije. Začetnik je tzv. turističke reportaže, scenarist je stripova Andrije Maurovića, nesuđeni redatelj prvog hrvatskog cjelovečernjeg igranog filma... Bio je... Ma bio je »ono, baš faca«. Poginuo je u avionskoj nesreći ponad Plitvica, 1943. godine kad je iz okupiranog Zagreba bježao na oslobođeni teritorij, u partizane.
OKVIR 2
Što ti je pravi profesor!
– Obrazujemo mlade, još neafirmirane novinare i studente na novinarskoj radionici uz mentorstvo vrsnih predavača, rekoše organizatori Fra Ma Fu Festivala. Jedan od tih vrsnih je i dugogodišnji novinar, urednik i predavač dr. sc. Mirko Mlakar. Ljudi, to vam je putujuća enciklopedija svih mogućih znanja i saznanja. Ali ne ona štura i dosadnjikava, već šarena, zanimljiva, dobro ilustrirana i nadasve »posložena« baš onako kako bi to svaki pravi novinar poželio. Klinci, niste ni svjesni tko to vama »pamet soli«!
OKVIR 3
Kad nepce pjeva
»Gastronauti«, ekipa turističkih novinara iz prekonekoliko zemalja u fažanskom je restoranu »Da nonna« shvatila što to znači kad netko kaže da mu nepce pjeva. Zaslužni za to su bili kuhari ali i Buršići iz Vodnjana čiji je pršut govorio »tisuće jezika«, baš kao i istarski sir »Latus« iz Orbanića. Da vam sad još spominjemo i ostatak menija? Ma, nema smisla izazivati zavist. Samo još napomena da je »File brancina alla Siciliana« bio za prste polizati i to više puta, a Karin Mimica, predsjednica Zbora turističkih novinara HND-a, te glavna i odgovorna za ovo druženje, baš kao i osoblje restorana odnosno Hotela Chersin (Keršin), uistinu dobri domaćini i promotori turističke Istre. Da, i onaj miris lavande s pečatom obitelji Pekica, još će nas dugo, dugo pratiti.
Snimio Marko Gracin
Novi list, 23.rujna 2018.
