Prije nekoliko dana Nacional je posjetio Pankisi, dolinu na sjeverozapadu Gruzije koja je u posljednje vrijeme poznatija kao “dolina mudžahedina”. Dolina Pankisi počela je privlačiti pozornost vodećih svjetskih medija jer su ondje regrutirani neki od danas najradikalnijih islamista. Siromaštvo, visoka stopa nezaposlenosti i nedostatak perspektive pokazali su se plodnim tlom za radikalizaciju mladih, pa je tako već nekoliko desetaka mladih ljudi napustilo Pankisi i otišlo se boriti za Islamsku državu u Siriju. Nacional je u toj zabačenoj gruzijskoj dolini boravio nekoliko dana i u izravnom razgovoru s članovima obitelji većeg broja članova ISIL-a rekonstruirao kako bogate islamske države koriste siromaštvo za regrutaciju budućih terorista.
“U Duisi? Sigurni ste da želite ići u Duisi? Nemate tamo što vidjeti… u Duisi ljudi ne dolaze, otamo ljudi bježe.” Dok se automobil sporo probijao blatnjavom cestom, osvijetljenom samo uskim snopom automobilskih farova i slabašnim prosinačkim mjesecom, polako sam shvaćala taksistovu zbunjenost. Zaista, zašto bi se itko zaputio u Duisi?! Tim više što je samo selo, kao i čitava dolina Pankisi u kojoj se nalazi, na zlu glasu. Zovu je dolinom mudžahedina otkako je više desetaka mladih ljudi napustilo Pankisi i otišlo u Siriju “voditi sveti rat”.
IPAK, PRVI DOJAM koji Pankisi ostavlja, na dnevnom svjetlu, nije onaj opasnog legla terorista, već otužnog praznog mjesta. Jedna asfaltirana cesta povezuje niz sela raspršenih kuća, a nijedno od njih nema pravog centra, ne krase ih povijesne znamenitosti ni arhitektonski impresivne građevine.
Sama dolina leži na sjeveroistoku Gruzije, a od glavnog grada Tbilisija dijeli je stotinu kilometara ceste i tri sata vožnje mini kombijem, maršrutkom.
Čečenija je udaljena tridesetak kilometara zračne linije, odmah iza snijegom opasanih planinskih vrhunaca koji zatvaraju dolinu sa sjeverne strane. Preko tih planina još u XIX. stoljeću došli su Kisti, etnički Čečeni, a po religijskoj pripadnosti sunitski muslimani, koji danas čine većinsko stanovništvo doline.
SVOJU LOŠU REPUTACIJU Pankisi vuče još od razbuktavanja Drugog čečenskog rata kasne 1999. Tada je više tisuća čečenskih izbjeglica pronašlo zaklon u dolini, koja je istodobno postala poznata i kao baza čečenskih pobunjenika i jedan od glavnih koridora za šverc oružja u Čečeniju. Novinski članci iz toga doba opisuju Pankisi kao “opasnu zonu, regiju u kojoj se događaju otmice i oružani obračuni”.
Ipak, sadašnju lošu reputaciju Pankisi duguje prvenstveno masovnim odlascima mladih u Siriju, a naročito liku i djelu Abu Omara al-Šišanija. Omar Čečenac ili Omar crvenobradi, kako su ga nazvali neki zapadni mediji, jedan od čelnih ljudi Islamske države, proglašen 2014. emirom – zapovjednikom cjelokupne vojske ISIS-a, rođen je u selu Birkijani na lijevoj obali Pankisija. Vojnu karijeru započeo je 2008. tijekom rusko-gruzijskog rata za pokrajinu Južnu Osetiju, a nastavio u gruzijskoj vojsci, pod palicom američkih vojnih snaga, sve do 2010. kada je uhićen pod sumnjom za ilegalno posjedovanje oružja i osuđen na dvije godine zatvora. Po izlasku iz zatvora otišao je u Siriju i u kratkom roku uspeo se do položaja jednog od glavnih ljudi ISIS-a.
“Abu Omar? Pravo mu je ime Tarkan Batirašvili, poznavala sam ga kad je bio ovako malen”, pokazuje rukom Shorena Kangošvili, profesorica engleskog u školi stranih jezika u Duisiju. Shorenino sjećanje na Tarkhana ni po čemu se ne podudara sa slikom Omara islamista. Crvenobradi vojnik prijetećeg izgleda, naoružan od glave do pete, bio je onomad tek “sramežljivi dečko koji bi dolazio kod nas doma na večeru. Bio je povučen, sjećam se da ga je jako pogodila majčina smrt, netom nakon što je izašao iz zatvora”, prisjeća se ona. I ostatak zajednice poznaje Tarkana – Pankisi je tek mala dolina od kojih 10.000 ljudi u kojoj “svatko svakoga zna, a većina je u nekom srodstvu”. Ne čudi stoga što se glas o bogatstvima koja “crvenobradi Čečenac” navodno uživa u svojoj bazi pokraj Alepa (a uključuju, legenda kaže, masivnu vilu, privatne čuvare i harem) brzo proširio te postao mamac za mlade ljude u dolini. “Mladi koji odlaze, čine to jer ovdje nemaju budućnosti”, s tugom u glasu konstatira Shorena.
IAKO JE NEZAPOSLENOST na cijelom teritoriju Gruzije veliki problem, u Pankisiju se to naročito osjeti. Osim zaposlenika škola, vrtića i policije, žitelji se prehranjuju zahvaljujući poljoprivredi i novcu iz dijaspore. Dok su 2000-ih, u vrijeme prihvata čečenskih izbjeglica, udruge u dolini nicale kao gljive poslije kiše, sada su od njih ostale samo emajlirane ploče na često ruševnim zgradama. Jedina sportska dvorana u kojoj se mladi uče džudu tek je nedavno otvorena, i to svega na nekoliko sati tjedno, a betonska kućica, koja jedina nosi natpis “kafić”, čini se da je postala prodavaonica čizama i mesnih butova koji vise na pročelju. Udruga u sklopu koje Shorena predaje engleski jezik djeci jedna je od rijetkih koje su još aktivne u dolini.
Nakon završene srednje škole, mladi koji si ne mogu priuštiti odlazak na studij ili ne nađu posao u drugom gradu, prepušteni su sami sebi u mjestu bez ikakvih sadržaja. Plodno je to tlo za razvoj radikalnih misli, smatra Omar Adnavali, imam džamije koju svi u selu zovu tradicionalnom. “Mladi su i glupi, eto njihova problema. Usijane glave!”, kaže Adnavali. “Neki od njih otišli su u Siriju radi novca. Neki kažu pak da idu u rat u Alahovo ime. Glupost, nisu to kod mene sigurno naučili. Ja u svojoj džamiji propovijedam samo ljubav prema Alahu i prema ljudima”, objašnjava on klečeći na podu svoje džamije. Sve mlade koji su otišli u Siriju i osobno je poznavao.
“Dolazili su tu na molitvu dok su bili mlađi… djeca. Ne znam zašto, ali u moju džamiju dolaze djeca i starci. Mladi se više vole moliti u drugoj džamiji. A ne znam što im se tamo pripovijeda”, kaže Adnavali. Druga džamija, u središtu sela Duisi, ciglena je zgrada opasana željeznim dvorišnim vratima, mnogo prostranija od stare džamije gdje Omar okuplja svoje vjernike na molitvi. I novija je – financirana novcem koji je početkom 2000.godina “došao izvana”. Mnogi kao zemlju iz koje je došao novac spominju Saudijsku Arabiju, no bez vidljivih dokaza.
Ipak, smatra Omar, situacija je nešto bolja nego u lipnju. Vlasti su se aktivirale, a zajednica je naročito burno reagirala nakon odlaska mladog Muslima, jednog od posljednjih mladića koji su napustili dolinu, koji je u trenutku odlaska u Siriju imao tek šesnaest godina.
“Bilo je to 2. travnja. Tog dana jednostavno se nije vratio iz škole”, prisjeća se njegova majka Aminat Cincalašvili u svojemu domu. S tek 34 godine, no velikih podočnjaka i blijedoga lica, Aminat izgleda mnogo starije. “Muslim još nije ni bradu imao, toliko je mlad bio”, kaže Aminat Cincalašvili za Nacional.
KADA SE OBITELJ, nakon neuspješne potrage za mladićem po kućama rodbine i prijatelja, obratila policiji, pretraga je otkrila da se Muslim ukrcao na avion za Tursku, s osamnaestogodišnjim prijateljem Ramzanom. Nekoliko dana nakon toga Islamska država objavila je fotografije dvojice mladića pred crnom zastavom, simbolom organizacije. U vojnim odorama, obojica poziraju s kalašnjikovom na koljenima. “On nam se sam javio iz Sirije nakon toga. Rekao je da je dobro, da se ne brinemo, da nije u ratnoj zoni”, govori njegova majka za Nacional.
Nakon prvoga telefonskog poziva komunikacija s obitelji nastavila se na WhatsApp internetskoj aplikaciji za slanje poruka. Obitelj je na početku, kaže Aminat, insistirala da se vrati doma, otac ga je čak namjeravao otići tražiti u Siriju. No kako i otac i majka ne rade, a jedini izvor prihoda im je novac rodbine iz dijaspore, takav se pothvat pokazao preskupim. I vrijeme je učinilo svoje pa se Aminat gotovo i navikla da joj sina nema. No još se uvijek pita kako je moguće da su vlasti pustile maloljetnog mladića da prijeđe granicu.
Upravo je taj detalj revoltirao lokalnu zajednicu. Naime, po riječima nekolicine lokalnih stanovnika, putovnice Kista iz Pankisija uvijek se pregledavaju detaljnije od drugih na graničnim prijelazima. Kako je onda Muslim, maloljetan i bez roditeljske dozvole, uspio napustiti zemlju? Savez starješina, tradicionalno savjetodavno tijelo Kista koje se bavi problemima zajednice prije nego li se vlasti umiješaju, zatražio je od nadležnih da poduzmu konkretne mjere. Otada su pojačani policijska kontrola i nadzor nad “elementima podložnima radikalizaciji”.
Zaur Gumašvili iz Saveza starješina za Nacional je izjavio da represivne mjere neće riješiti problem, nego će ga samo potisnuti. “Ako su mladi podložni radikalizaciji, a mi ih samo sprječavamo da odu, bez da išta činimo za kvalitetu njihova života ovdje, radikalni islam će se kad tad razbuktati upravo ovdje. Radikalni vehabizam treba sasjeći u korijenu, obrazovanjem. I protiv radikalnih struja se trebamo boriti svi skupa, ne samo mi u Pankisiju”, kaže Gumašvili.
A u svojoj kući u središtu Jokola, sela lijeve obale Pankisija, Leila Ačišvili kao da ponavlja njegove riječi dok priča o svojoj dvojici sinova koji su 2014. izgubili život u Siriji. “Kada sam saznala da je moj stariji Hamzat otišao u Siriju, odlučila sam otići tamo. Željela sam ga zagrliti, odlučila ga moliti na koljenima da se vrati doma, da se okani rata”, prepričava Leila svoje putovanje preko Turske do Alepa. Hamzat se oglušio na njezine molitve. “Ja ću život dati za Alaha”, odgovorio je majci. Nekoliko dana nakon njezina povratka iz Sirije, Leili su javili da joj je sin poginuo. Još je gora vijest za slomljenu majku bila da je i mlađi Halid slijedio bratov primjer i otišao u Siriju. Tamo ga je uskoro zadesila ista sudbina. “Nisam nikada mislila da je moguće da ću ja oba sina u ratu izgubiti. U ratu koji nije naš! A sve sam im pružila. Poslala sam ih u Europu za bivšim mužem kako bi se makli od radikalne atmosfere ovdje, kako bi izgradili bolju budućnost”, kaže za Nacional Leila Ačišvili.
LEILINI SU SINOVI ZAVRŠILI FAKULTETE U AUSTRIJI, imali dobre poslove, dovoljno novca i, činilo se, obećavajuću budućnost. “Novinari tu dolaze po priču o teroristima, mi Čečeni smo valjda na takvom glasu. No moji sinovi u džihad nisu otišli iz Pankisija, već iz Austrije. Ako je odlazak mladih u džihad naš problem, onda je dabome i vaš”, zaključila je Leila Ačišvili.
Na razini doline, stanje se ipak može promijeniti nabolje “ako zajednica ponudi mladima dovoljno sadržaja”, smatra Tamari Margošvili, lokalna predstavnica gruzijske vlade. U svome uredu na ulazu u selo Duisi, u uskoj betonskoj prizemnici, polako nabraja inicijative koje su pokušali pokrenuti u zajednici: tečajeve plesa, večernje projekcije filmova, učenje stranih jezika… No ni jedna inicijativa nije potrajala, a zajednici su potrebni upravo dugoročni projekti. Tamarini budući projekti uključuju park, sportsko igralište, šetalište s klupicama… I dakako, koncertni prostor u neposrednoj blizini njezina ureda, čije su temelje radnici počeli postavljati upravo koncem prosinca.
