Palieski, državni radioekološki park, jedan je od ciljeva mog posjeta Bjelorusiji, dio zemlje u neposrednoj blizini Černobila u Ukrajini, koji je doživio sličnu sudbinu kao i izvor nuklearne katastrofe: potpuno je iseljen zbog radijacije.
Više od četiri desetljeća priroda je prepuštena sama sebi i bez čovjeka se jako dobro snašla, vegetacija i životinje su se namnožile, nema ljudske prijetnje i danas je ovo prirodni raj. Može se, zbog opasnosti od radijacije, baš kao i Černobil, posjetiti samo organizirano, ali se agencije koje organiziraju takve posjete oglušuju na moje upite. Pa se odlučujem snaći sam. Pokušavam s istočne strane, iz Čojnika, ali tamo je rampa kroz koju prolaze samo vojni kamioni. Mogu li unutra, pitam čuvara. 'Možete. Do ovog mjesta na kojem ste sad!'
Eto, nije mi bilo sumnjivo to da u ekološki park ulaze samo vojni transporti, ili me to učinilo još radoznalijim, pa pokušavam sa zapadne strane, iz Mazira, izbjegavajući glavne ceste, možda negdje uspijem ući. I zaista, neasfaltiranom sporednom cestom ulazim u park ignorirajući ćirilična upozorenja 'pogranična zona' na cesti. Kasnije ću se pokušati izvući da ne razumijem ćirilicu.
Nije ekopark, nego vojna zona
Nakon dva kilometra šumske divljine umjesto očekivanih životinja iz suprotnog pravca dolazi vojno vozilo, s oznakama pogranične službe. Dvojica vojnika me zaustavljaju, očito začuđeni da nailaze na civilno vozilo, kontaktiraju s nekim i nakon desetak minuta pojavljuje se na motoru časnik koji mi oduzima putovnicu i naređuje da ih pratim. I tako sam završio u vojnoj bazi, a u sljedećih nekoliko sati shvatit ću da od početka ruskog napada na Ukrajinu ovo više nije nikakav ekološki park, nego strogo čuvana vojna zona. Što se u turističkim materijalima i agencijama baš nigdje ne spominje. Jednostavno, riječ je očito o novostvorenoj bazi koja se iz satelita teško vidi jer je skrivena u jednoj od zadnjih europskih prašuma, formiranoj prije ruskog napada na Ukrajinu, kad se još očekivalo da će on krenuti i s ove strane, iz 'savezničke' Bjelorusije. Jer od ovog mjesta Kijev je udaljen samo 150 kilometara.
I tako počinje ispitivanje koje će, dolaskom obavještajnih pojačanja, potrajati punih osam sati.
Ne, nisam vidio upozorenja da je ulaz u tu zonu strogo zabranjen (naravno da nisam, ušao sam najsporednijom cestom na svijetu), ne, nisam znao da je to zabranjena zona, htio sam vidjeti zadnje europske bizone. Ne, nisam špijun, bavim se kazalištem. I tako ide, pitanje za pitanjem, optužba za optužbom…
Onaj časnik obavlja dvadesetak poziva, a svaki započinje sa: 'Zadržali Hrvata!' Nakon sat-dva počinju se pojavljivati ozbiljni kontraobavještajni igrači. Prvi je neki prištavi klinac s tri zvjezdice na ramenu. Kao i ranije, namještam Google Translate na bjeloruski, nitko od njih ne zna engleski, ali ga klinac prebacuje na ruski, očito je odakle su ispitivači.
Ako Bjelorusi ili Rusi napadnu Poljsku, zna se tko je kriv!
S neba pa u rebra slijedi: ima li puno vojske u Poljskoj, odakle si došao na granicu s Bjelorusijom? I da ima, ne bih mu rekao pa kažem – nema. Kasnije će se poljski prijatelji naljutiti na moj odgovor, preplašeni da će ih Bjelorusija napasti sad kad sam im rekao da NATO nema vojske na granici. Tako, ako Bjelorusi ili Rusi napadnu Poljsku, zna se tko je kriv!
Ima li puno turista u Hrvatskoj? Odakle su? Što u Hrvatskoj misle o specijalnoj akciji u Ukrajini? Gledate li u Hrvatskoj ruske programe koji govore istinu o toj akciji? Što kažu ljudi s kojima razgovaraš o tome? Zašto Europa sluša samo američku stranu, a ne i našu? Jesu li narasle cijene u Hrvatskoj? Prosvjeduju li ljudi zbog toga na ulicama?
Sve sam odgovorio: 'Puno je turista, dolaze nam Nijemci, Česi, Poljaci… Ne znam što Hrvati misle, a ja konkretno sam umjetnik, hudožestvenik, moji prijatelji su isto umjetnici, ne razgovaramo o politici, ne znam koji se programi gledaju, ne, nema demonstracija, prevruće je za to…'
Sve pažljivo zapisuje u notes, vidim da mu nije zanimljiv moj ulazak u vojnu zonu, nego europske informacije 'iz prve ruke' - tko zna kad je posljednji put vidio čovjeka sa zapada, takvi ovdje ne zalaze. Jesam li svojim odgovorima izdao Hrvatsku i NATO i odao sve velike tajne?
Slijedi pregled mobitela i, gle čuda, u njemu su dva ukrajinska broja, očito je to tražio. Jedan je kontakt nekog ministarstva u Ukrajini, u kojem sam se raspitivao o mogućnosti ulaska, i taj mu, začudo, ne skreće pažnju. Problem je neki spam koji se pojavio u mom Viberu, neka naravno zgodna mlada žena, Amy, koja se raspituje kako sam (zove me mr. Young!) i hoćemo li se opet vidjeti. Spam sam odmah bacio u smeće, ali je tamo ostao, a problem je to što je broj – ukrajinski!
'Imamo problem!'
'Tko vam je ova?'
Uopće se ne mogu sjetiti kad mi je to stiglo – uzalud pijem ginko - i pokušavam mu objasniti zašto je u smeću, ali sam i dalje sumnjiv, ha, to je sigurno ukrajinska ljubavnica zbog koje sam odlučio izdati majku Bjelorusiju.
Pregledava fotografije u mobitelu, očito nisam snimao tajne vojne baze, a odluka da ne nosim na put aparat s velikim objektivom pokazat će se odličnom. Svaki pravi špijun ga ima, učili su ih o tome u obavještajnoj školi!
Mali Rus zadovoljan je napunjenim notesom i prepušta me dvojici u civilu koji su upravo stigli, očito ozbiljni igrači. Nabildani, ošišani kao američki marinci, znaju čak i poneku englesku riječ, posebna obuka, očito. Začudo, moj mobitel, kad ga ne pregledavaju, kod mene je pa koristim pauze da izbrišem sve potencijalne opasnosti kojih je u njemu, u ovakvoj situaciji, nevjerojatno puno. Prva je na redu prepiska s prijateljem putopiscem i ratnim novinarom Hrvojem Ivančićem, od kojega sam skupljao informacije o novinarskoj vizi za Ukrajinu. Novinarstvo i Ukrajina, dvije velike opasnosti u ovakvoj situaciji. A u džepu imam i press iskaznicu, fatalna greška, ali pretresa još nema, a ja sam za njih i dalje kazališni umjetnik.
Ali dvojica novih dobro su me već proučila na Googleu i svašta našla, i knjige i pisanje, a ja ih stalno uvjeravao da ništa ne pišem. Pridružuje nam se i Lenja, prevoditeljica i prva osoba u Bjelorusiji koja pristojno govori engleski, a koja honorarno radi za njih kad se pojavi neki 'špijun', ali navija za mene. Nadam se. Pogotovo jer mi je kao prvu informaciju gotovo u povjerenju rekla: 'Imamo problem!'
I počinje novi, još dramatičniji krug ispitivanja.
U zadnjem nastavku: Kako je KGB otkrio pravi razlog mog ulaska u Bjelorusiju; Zašto je major Dubrovski zabrinut da mi CIA plaća ovo putovanje; Pojavljuje se i specijalno obučen pas Ares u potrazi za drogom i oružjem u mom automobilu, iznenađujući rezultati pretrage; Kolika je novčana kazna za 'špijunažu' u zabranjenoj zoni; Zašto časna pionirska još uvijek vrijedi u Bjelorusiji?
Jasen Boko rodio se u Splitu, 1961. godine. Diplomirao je Dramaturgiju na Fakultetu dramskih umjetnosti i Svjetsku književnost s teorijom književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. U školskoj godini 1993/94 kao Fulbrightov stipendist studirao je na grupi za postdiplomski u klasi Playwriting/Screenwriting na prestižnom američkom sveučilištu New York University. Od 1990.-1994. radio je u Hrvatskom narodnom kazalištu Split kao dramaturg, od 1994. do 2008. zaposlen je u Slobodnoj Dalmaciji prvo kao urednik kulturne rubrike, zatim kao novinar-komentator te kazališni i književni kritičar. U razdoblju 2008.-2012. ima status samostalnog umjetnika, kao slobodni pisac, da bi od prosinca 2012. do listopada 2013. bio ravnatelj Drame splitskog Hrvatskog narodnog kazališta, gdje do danas radi kao dramaturg i producent u Drami.
Novinarski i kazališno-kritičarski rad uključuje dugogodišnju suradnju u brojnim časopisima i novinama u kojima piše ili je pisao najčešće o kulturnoj i kazališnoj problematici: Vijenac, Zarez, Globus, Večernji list, Novi list, Kolo, Frakcija, Glumište, Kazalište, Republika, slovensko Delo, Maska... Posljednjih godina za više portala piše reportaže s putovanja.
Njegov scenarij Drugom stranom 1990. dobio je A predikatizaciju tadašnjeg SIZ-a za kulturu Hrvatske, a nakon toga je otkupljen od strane Dramskog programa Televizije Zagreb, ali zbog početka rata nikad nije realiziran. Scenarist je nagrađivanog srednjometražnog dokumentarca Zašto režisera Stipe Božića.
U dvadeset i pet godina pisanja za scenu napisao je dvadesetak drama izvedenih na scenama Hrvatske, Slovenije, BiH i Srbije u četrdesetak profesionalnih produkcija. Predstave nastale po njegovim dramama putovale su na brojne međunarodne festivale (Katowice, Teheran, Erevan, Ljubljana...). Drame su mu igrane na svim kazališnim festivalima u zemlji, uključujući i one najvažnije Marulićeve dane, Splitsko ljeto, Međunarodni festival djeteta u Šibeniku, PIF, Festival glumca... te nagrađivane na više domaćih i inozemnih festivala (Katowice, Subotica, SLUK, Festival profesionalnih kazališta ASSITEJ, Festival glumca, PIF...). U najpoznatije drame spadaju mu nagrađivani lutkarski serijal Povist o' Splita u tri dijela, Kako je Tonkica kupovala kruh, Kazališni sat (danas najdugovječnija hrvatska predstava koja se punih 30 godina izvodi u splitskom Gradskom kazalištu mladih), Lepeza mladosti...
Više radio drama i adaptacija izvedeno mu je u Dramskom programu Hrvatskog radija, surađuje i na Hrvatskoj televiziji i Hrvatskom radiju. Dramski program HTV-a 2017. po njegovom scenariju snimio je četverodijelnu biografsku igrano–dokumentarnu seriju TIN - 30 godina putovanja o pjesniku Tinu Ujeviću.
Lutkarski tekst Kako je anđeo dobio krilo dobitnik je nagrade za novi dramski tekst za djecu i mlade Mali Marulić, a O kupusu i bogovima nagrađen je Marinom Držićem, nagradom Ministarstva kulture Republike Hrvatske za novi dramski tekst za 2010. godinu. Dobitnik je potpore Ministarstva kulture RH (tromjesečne stipendije) 2009. za rad na knjizi Na Putu svile, te šestomjesečnih stipendija 2018. za knjigu Latinskom Amerikom uzvodno – Za Che Guevarom od Patagonije do Kube i 2020. i za Život i smrt uz Svetu rijeku.
Dobitnik je Kiklopa za najbolju knjigu publicistike u Hrvatskoj 2012. (Tragovima Odiseja) te nagrade Marko Polo Međunarodne udruge turističkih novinara FIJET, za najbolju reportažu-putopis objavljenu u hrvatskim medijima u 2012. (za seriju reportaža objavljenih u Slobodnoj Dalmaciji o potrazi za Odisejom u Mediteranu).
Kao dramaturg surađivao je na tridesetak kazališnih projekata u Hrvatskoj i Sloveniji, s brojnim redateljima (Vanča Kljaković, Georgij Paro, Cezaris Graužinis, Mateja Koležnik, Samo Strelec, Krešimir Dolenčić, Dražen Ferenčina, Mario Kovač…), a preveo je više dramskih tekstova s engleskog jezika.
Od 2000.-2010. u statusu predavača držao je kolegije Lutkarstvo i scenska kultura te Scenska kultura na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu na studijskim grupama Razredna nastava i Predškolski odgoj, a od 2014.-2016. na istom fakultetu, odsjeku za Hrvatski jezik i književnost bio je predavač kolegija Primjeri iz dramske književnosti.
Objavio je šesnaest knjiga: Kazališni sat i druga drama izdan je 1995. (Matica hrvatska), a Znanje je 2002. objavilo njegov izbor iz hrvatske drame devedesetih pod nazivom Nova hrvatska drama, koji uz sedam odabranih drama donosi i opširan predgovor. Tin, biografija Trideset godina putovanja, romansirani je životopis Tina Ujevića koju je napisao i objavio u izdavačkoj kući Vuković&Runjić 2005 (drugo izdanje Profil, 2017.). Zbirku putopisa Peta strana svijeta, izdao je 2006. V.B.Z, a 2007. objavio je knjigu teatroloških radova u izdanju splitskoga Književnog kruga Zapisi iz kazališnog (su)mraka. Na Putu svile (tragovima Marka Pola) putopis o putovanju legendarnom rutom lokalnim prijevozom, objavio je 2009. u Profil Internationalu, a Priče iz muzeja, u izdanju Muzeja grada Splita, namijenjene su mlađoj publici (2010.). Kazalište ilustriranu knjigu za djecu objavio je beogradski Kreativni centar 2012. (prevedena na azerbajdžanski, turski, španjolski i hrvatski), a Tragovima Odiseja (Profil, Zagreb, 2012.) provokativan je putopis koji istražuje suvremeni Mediteran i ulogu Odiseja u europskoj kulturi, te donosi neočekivana otkrića o mjestima u Jadranu po kojima je putovao itački kralj. U izdanju Kreativnog centra iz Beograda 2013. objavljena mu je knjiga Putovanje za početnike, a 2014. iz tiska je (Profil, Zagreb) izišla Za Aleksandrom Velikim u srce Azije (Zapisi iz zemalja gdje mitovi još žive). Knjiga Dioklecijan – biografija kontroverznog rimskog cara: reformator ili progonitelj kršćana objavljena je u Profilu 2016., a za njom slijedi Latinskom Amerikom uzvodno – za Che Guevarom od Patagonije do Kube, 2019. Posljednja mu je putopisna knjiga – zasad – Život i smrt uz svetu rijeku (Gangesom od Himalaje do Bengalskog zaljeva) 2020. Za izdavača Kreativnu mreža objavio je 2021. slikovnicu Djeca Titicace, a 2023. još jednu, Djeca Kalaša.
U više je navrata bio selektor riječkog Međunarodnog festivala malih scena, a od 2022. opet je selektor i producent MFMS-a. Bio je selektor Marulićevih dana, i zeničkog Festivala bosansko-hercegovačke drame, koselektor sarajevskog Međunarodnog kazališnog festivala MESS, te umjetnički suradnik ljubljanskog EX PONTA i poljskog festivala Konfrotacije u Lublinu. Od 2014. do 2019. bio je član Umjetničkog vijeća šibenskog Međunarodnog dječjeg festivala.
Osam godina bio je predsjednik International Playwrights' Foruma, tijela Međunarodnog kazališnog instituta (ITI UNESCO), sa sjedištem u Parizu i čest gost prestižnih svjetskih kazališnih festivala i manifestacija gdje je u više navrata (Tampere, Moskva, Berlin, Frankfurt, Lublin, Ulan Baator, Atena, New York, Uppsala, Islamabad, New Delhi, Manila...) na poziv organizatora sudjelovao u stručnim simpozijima o kazališnoj i kulturnoj problematici, ili održavao kazališne radionice i izlagao o hrvatskoj drami u europskom kazališnom kontekstu promovirajući je u svijetu.
Organizirao je i moderirao prvi međunarodni simpozij o ambijentalnom kazalištu u okviru Dubrovačkih ljetnih igara 2006., osmislio je i realizirao i prvu razmjenu hrvatskih i američkih dramskih pisaca (New York i Zagreb). 2017. te međunarodnu konferenciju Stvaranje i upravljanje doživljajima u kulturnom turizmu u sklopu Međunarodnog dječjeg festivala u Šibeniku
U trideset godina bavljenja publicističkim radom objavio je tisuće članaka o kulturnoj i kazališnoj problematici, intervjua, reportaža i putopisa, u dnevnim novinama, tjednicima i raznim domaćim i stranim stručnim časopisima i izdanjima.
Urednik je časopisa Turističke zajednice Splita Visit Split. Intenzivno putuje i objavljuje priče, reportaže i knjige s putovanja, a često vodi i organizirane ture, najpoznatije i najatraktivnije su one za agenciju Hrvatski klub putnika: Indijska avantura s Jasenom Bokom te Jeepovima kroz Albaniju, Grčku i Makedoniju. Kao putnik, putopisac i promotor kulture putovanja održao je stotine predavanja o svojim knjigama i putovanjima na brojnim skupovima i festivalima u više zemalja i čest je gost u medijima.
Član je Hrvatskog društva dramskih umjetnika i Hrvatskog novinarskog društva. Govori engleski, talijanski i španjolski jezik.
