Pronašli smo auto koji je Alina ostavila u Moldaviji dok se spašavala od rata u Harkivu

Noć je već odavno prekrila naše puteve negdje nad istočnom Mađarskom. Vozio sam oprezno po rumunjskoj kaldrmi, ciljajući cestu. Navigacija nas nije štedjela.

- Možeš li? – pita me Nikola, misleći da me konačno zamjeni za volanom.

- Ma nismo daleko od sela Telciu, valjda me neće navigacija prevariti. – odgovaram držeći čvrsto volan.

Bilo je već blizu dva sata u noći, Alina je drijemala na zadnjem sjedištu. Prelazio sam točno tisućiti kilometar puta na koji smo krenuli rano ujutro. Prelazeći rumunjsku granicu, nisam ni primijetio da smo ušli u drugu vremensku zonu. Moram priznati da je to izgledalo kao i prijelaz u neku drugu dimenziju, neko drugo prošlo vrijeme. Transilvanija noću. Male lijepe tradicionalne kućice i velika raspela ispred njih. Čuvaju mještane od vampira, tako barem kažu legende. A nas od noći i umora čuva netko. Čuva nas dok ulazimo u planinski dio Rumunjske. Transilvanija i Karpati…

Namjera ove putešestvije je započela nekoliko dana prije. Negdje oko 6.ožujka je započeo Alinin bijeg iz raketiranog Harkiva. Onog dana kada joj je raketa uništila stan. Tada je pokupila svoje stvari u auto i krenula prema zapadu Ukrajine. Njen otac Boris je pak uspio preko Krima izaći iz ratne zone. Alina je automobil sa svim stvarima ostavila na granici s Moldavijom, a onda je preko Bukorešta stigla do Beograda gdje se spojila s ocem. Nakon šest dana autobusom su stigli u Zagreb. Otišao sam po njih i ugledao ih s dvije torbe u rukama kako izlaze iz autobusa, baš onako kako smo moj brat i ja izlazili 1993. iz ratnog Bihaća. Tijelo mi je obuzela jeza, zagrlio sam ih. Oni su rođaci moje supruge.

Smjestili smo ih privremeno u Kostajnicu. Alina i Boris su nam pričali što se sve događalo u Harkivu u kojem je bio vlasnik kafića. Sve je ostalo porušeno. Stan, automobil, lokal, njihov život kakav su živjeli. Rat.

Kako je moja Kostajnica bez automobila kao slijepo crijevo, ubrzo sam shvatio da bi ovdje mogli „zaglaviti“ kao što sam i sam zaglavio. Ovdje baš i nema posla za lokalce, a kamoli za izbjeglice iz velikog grada poput Harkiva. Samo sam realan i poznajem stanje gradića koji je izgubio 30 % stanovnika od posljednjeg popisa. Trebao ih je njihov automobil kako bi bili mobilni, te kako bi započeli novi život gdje ima neke perspektive. Razmišljao sam da uzmem let do Kišnjeva u Moldaviji i da odem po njihov automobil sa stvarima, te da usput pokupim na istoku Rumunjske mog prijatelja koji je s obitelji pobjegao iz Odesse. Letova nije bilo. Stoga sam predložio da idemo u Moldaviju mojim autom. Boris je razmišljao i pristao. Odluka je pala preko noći; uzimam tri dana godišnjeg, te zovem mog strica, svjetski poznatog ratnog reportera Nikolu Šolića, kako bi se mijenjali na ovom dalekom putu. Iz ormara vadim svoju putovnicu koju nisam dosta dugo koristio. Prilično je nova. Osim nekoliko pečata iz Portugala i Španjolske, nalazi se viza iz Rusije i pečat s finske granice. Nisam putovao već pune tri godine…

MAĐARSKI GRANIČAR VRAĆA  BORSA U HRVATSKU JER JER NEMA BIOMETRIČKU PUTOVNICU

Putovanje započinje u subotu ujutro. Boris, Alina i ja u Zagrebu kupimo Nikolu i idemo na Goričan. Četvero nas je pa ćemo se u povratku s dva auta mijenjati da ne gubimo puno vremena na vožnju. I sve bi išlo po planu da na graničnom prijelazu Goričan mađarski graničari ne puštaju Borisa u Mađarsku. Razlog je što nema biometričku putovnicu. Nikola pokušava objasniti policajcu da je na razini EU donijeta odluka kako Ukrajinci imaju slobodu kretanja zbog rata u njihovoj državi, no Mađar arogantno okreće auto nazad u Hrvatsku. Što sad?!

Brzo smo razmišljali i Borisa odvezli u Čakovec. Ne gubimo vrijeme, on će busom nazad u Kostajnicu, a Alina, Nikola i ja nastavljamo put preko Mađarske u Rumunjsku. Nismo htjeli riskirati s mrzovoljnim graničnim policajcem Mađarske, pa ulazimo na manjem prijelazu u Mađarsku. Dok sunce obasjava retrovizor, jurimo prema istoku…

Sreća je imati prijatelje u cijelom svijetu, a još veća poznavati moju Rumunjku Andreu, djevojku koja nam je bila gost na Smaragdnom eco film festivalu prije par godina. Sada radi kao humanitarac u uredu u Švicarskoj. Ona nam je našla smještaj za prvu noć u transilvanijskom selu Telciu.

I taman kada sam prelazio tisućiti kilometar, ugledali smo natpis Telciu. Mjesto sam poznavao po jednom dokumentarnom filmu koji je bio na mome festivalu prije par godina. Na benzinskoj pumpi nas je čekala Andreina prijateljica s ključem apartmana. Iako nije znala ni engleski, hrvatski, ukrajinski, te ruski jezik, uspjeli smo se sporazumjeti nekako s rukama. Nije prošlo ni deset minuta, zaspali smo svatko u svojoj sobi nakon prvih tisuću kilometara. Prije spavanja sam se sjetio Drakule, vampira i onih raspela ispred seoskih kuća. Umor me savladao prije ikakvih daljnjih misli i mašte za koju sam imao sve elemente legende…

Ujutro se budimo oko 8 sati. 8 sati po našem vremenu. Pogledom kroz prozor vidimo zaleđeni potok i obronke planine. Sjetim se Borisa koji nam je govorio da biramo put i da svakako ne idemo nipošto preko planine. Mi nismo birali put i našli smo se usred sjevernih Karpata. Prije polaska dalje, pitam mještane za prohodnost ceste i oni mi pokazuju smjer grada Suceava. Sjedamo u auto i nastavljamo put po zaista lošim cestama. Pitam se jel uopće postoji u Rumunjskoj neka vrsta autoputa da opravda vinjetu koju sam kupio na ulasku u Rumunjsku?!

Romuli je prvo selo, a zatim ide Sacel. Put nas lagano vodi u planine, temperatura se snižava. Svako selo ima nekoliko prekrasnih crkvi. Dok pričamo o arhitekturi i penjemo se na Karpate, pokušavamo razvedriti Alinu koja je uhvatila signal (jer vozimo tik uz ukrajinsku granicu), te sluša najnovije vijesti. Vješto skriva suze…

Negdje  na visini gdje su veliki snježni nanosi, temperatura oko -4 C, na prijevoju pravimo pauzu da malo ohladimo auto. Veliki prelijepi manastir Pietrosul upravo održava nedjeljnu misu. Tik uz njega na zaleđenom nanosu snijega Nikola fotografira skijalište. Sjevernije su bijeli vrhovi Karpata koji su u Ukrajini. Sjetih se one priče da su Slaveni došli iza Karpata i naselili se na području Hrvatske. Tako sam barem učio dok sam bio klinac. Kasnije je netko rekao da smo ipak došli iz Irana. Nije mi sad bilo bitno otkud smo došli, nego dokle ćemo stići ako se rat uskoro ne zaustavi?!

OSJEĆAMO NEKU NAPETOST U ZRAKU. ZNAMO DA JE RATNA UKRAJINA BLIZU

Nakon pauze se spuštamo prema sjeveroistočnoj Rumunjskoj. Osjećamo neku napetost u zraku. Znamo da je ratne Ukrajina blizu. Poneki auto ukrajinskih tablica pun izbjeglica izađe u susret. Cesta je prazna i mi jurimo prema Moldaviji. Idemo na neki mali prijelaz koji će nas dovesti u gradić Briceni u Moldaviji. Cesta kojom vozim je jako oštećena. Amortizeri se tresu.

- Onaj makadam za selo Lovču je bolji od ovoga! – zaključuje Nikola, te pokazuje da smo blizu graničnog prijelaza. Na graničnom prijelazu je manji šator crvenog križa, no izbjeglica nema. Nema ni automobila, mi smo sami. Rumunjski granični policajci nas pitaju gdje idemo i uzimaju dokumente. Problem je s Alininim dokumentima. Pokazala je putovnicu i osobnu kartu, na što policajac počinje biti arogantan. Ne dozvoljava joj da prijeđe granicu jer ima dva dokumenta.  Zbunjeni smo. Pokušavamo shvatiti u čemu je problem, jer i mi imamo putovnicu i osobne, ne razumijemo?! Navodno jedan dokument ima vizu, a drugi ne. Ali rat je! Europska zajednica je donijela Odluku da se Ukrajinci mogu kretati po EU bez ikakvih viza, no očito je to samo floskula, jer u stvarnosti ne funkcionira.

- Prešli smo 1500 km da bi nas vi sad vratili! Ne razumijem zašto?! – Nikola pokušava na engleskom jeziku saznati u čemu je problem. Graničari nas ignoriraju te dovode ženu koja na ukrajinskom razgovara s Alinom. Alina plače objašnjavajući im da je izgubila sve i da joj je u autu ostalo nešto stvari, te auto koji je prošle godine kupila. Situacija postaje neugodna, no konačno izlazi policajac i kaže da može izaći iz Rumunjske, ali da se što prije vratimo…

Nakon par stotina metara se nalazi Moldavijska granica. Policajka me na ruskom jeziku traži dokumente, a zatim prilazi mladi policajac koji me traži da podignem haubu i otvorim gepek. Vadim rezervnu gumu, sve stvari. Ispod haube mi skida filtere zraka, rastavlja mi auto. Pitam ga što traži, no on mi kaže da se odmaknem.

- Pa nije ovo valjda zbog ruske vize koju imam u putovnici? – pitam Šolju.

- Pa što onda, ja imam američku! Vidiš da su idioti! – šapće mi Šolić koji ne može vjerovati što se događa.

Dok policajac kopa po autu kao da je nešto u njemu izgubio, nekoliko tipova u civilu mu pomaže, savjetuje ga. Nemam pojma tko su uopće ti likovi? Policajci? Civili iz sela? Skroz čudna situacija koja traje i traje.

Kako mu objasniti da je nisam kriminalac, niti švercer droge?! Skida ispod haube zaštitne gume i grebe mi limariju, mobitelom osvjetljuje šasiju. Nakon 15 minuta nalazi broj šasije i diktira policajki. Ja joj pokušavam objasniti da je broj šasije na šajbi, no oni provjeravaju limariju. Pa nisam ukrao auto, pošteno sam ga kupio prije par godina u Zagrebu i još uvijek otplaćujem kredit. A možda su prvi put u životu vidjeli citroen cactus?!

Ponovno se vraćaju u unutrašnjost auta te pitaju čije su kamere. Nikola odgovara da su njegove i kažemo im da imamo međunarodne press iskaznice. Sad je sve ok, te me šalju da kupim vinjetu. Kakva svinjarija, kakvo poniženje! Ovo mi je prvi i zadnji put da idem u Moldaviju.

Ušli smo u Moldaviju baš u sam sumrak i pojurili smo po auto po oštećenim cestama, još gorim od onih rumunjskih. Pitao sam se čemu sam kupio vinjetu?! I dok se sve više mrači, po neosvijetljenoj kaldrmi tražimo crkvicu kod koje je Alinin auto. Navigacija nas odvodi u sami špic Moldavije, selo Larga. U mraku osvjetljujemo znakove upozorenja „border zone“. Čini se da smo uletjeli na mrtvu granicu, dio koji se ne koristi za prijelaz. Nikola mi reče da se okrenemo, jer takve zone znaju imati i minska polje, ipak je tu ratna zona.

Trebalo nam je još nekih sat vremena da nađemo auto u dvorištu jedne obitelji koja je auto čuvala. Radilo se o mladom popu koji nas je nasmiješeno dočekao. Pola sata zadržavanja i jurimo nazad. Adrenalin me drži tako da iako sam prešao 1500 km ne osjećam umor. Idemo brzo nazad prema granici kako bi nasuli gorivo i vratili se u Rumunjsku. Prošla su već puna dva dana, a mi ne pratimo vijesti. Ne znamo trenutnu situaciju u Ukrajini, dok Alina nešto i zna, no često zaplače. Nije nas strah, no nije ni neka lagoda. Uspjeli smo pokupiti auto i stvari, pa sad idemo u Rumunjsku pokupiti prijatelja koji je u gradu Iasi.

Na benzinskoj pumpi sam uhvatio signal i javio Marini da smo uspjeli naći auto, te da idemo u grad Botosani u kojem ćemo prespavati. Molim je da stupi u kontakt s našom Andreom i da je zamoli da nas navigira u neki motel. Imamo sat i pol vremena do tog grada…

Ulazili smo u Botosani. Slijedio sam Alinu i Nikolu koji su bili u njenom autu. Taman sam odslušao koncert Hladnog piva kada su nas obasjala svjetla ovog grada na istoku Rumunjske. Alina nas je dovezla do velikog hotela. Tu nam je noćenje rezervirala Andrea. Na recepciji nam kažu da je sve plaćeno.

Nakon što smo se smjestili u sobu nazvao sam preko whatsappa Andreu. Prekrasni osmijeh koji krasi Andreino lice nas je obasjao. Rekoh joj da ću joj prebaciti novce za smještaj.

- A ne! Ti si mene u Kostajnici na festivalu tretirao kao kraljicu, pa red je da se na neki način odužim! – nasmija se Andrea koja u Švicarskoj radi u humanitarnoj organizaciji za izbjeglice. U razgovoru me uputila na koji prijelaz da se vratim u Mađarsku jer se kod Temišvara čeka oko 7 sati. Rekao sam joj da nismo baš vidjeli puno izbjeglica budući da smo išli sjevernim Karpatima. Nakon našeg razgovora sam nazvao mog prijatelja Envera koji je s obitelji izbjegao iz Odesse. Enver mi kaže da će zasad još ostati u Iasiju jer supruga drži on-line nastavu. Pitam ga jel treba koga voziti na zapad, no on mi kaže da se svi nekako snalaze i da vjeruje da će se sve to konačno smiriti. Ne znam što bih mu rekao?!

PRIZNAJEM, UMRO SAM OD STRAHA U CIGANSOM NASELJU USRED TRANSILVANIJE

Nakon što smo odspavali i odmorili se, ujutro ponovno krećemo put planinskog masiva Karpata. Ovog puta idemo malo južnije preko Vatra Dornei i Bistrite, pa ćemo u Mađarsku ući do kraja dana na prijelazu Artand.

Put je krivudav kroz mjesta gdje je ograničenje 50km/h pa se sporo krećemo zbog brojnih fiksnih kamera. Negdje 160 km pred gradom Oradea ponovno ukucavam google navigaciju. Izračun najbliže rute i nastavljamo put. Dok vozim kroz Transilvanijske gradiće i sela, Nikola iz auta u pokretu fotografira crkvice. Pravo bogatstvo raznolikosti i stilova.

U jednom trenutku prije samog sumraka cesta se sužava i mi krivudamo šumom. Alina nas prati. Iza zavoja ulazimo u cigansko naselje. Dvadesetak djece se igra na cesti. Oni manji sjede i leže po kanalu. Upečatljiva slika djeteta na triciklu nasred ceste. Vozim polako da ih ne zgazim, pomišljajući da ako ovdje stanem, naše putovanje prestaje. Sjetim se onih filmova po zabitima istočne Europe i pada u zamku svih onih predrasuda. Priznajem, umro sam od straha. Vjerojatno bez ikakvog razloga, ali zaista sam si svašta umislio o mjestu gdje sam se odjednom nenadano našao. No, djeca su se smijala, mahala i tražila novce. Potrubio sam im i pozdravio, te nastavio putovanje tražeći rutu da se izvučem nekako s makadama prema granici s Mađarskom. Trajalo je to neko vrijeme…

Kada sam stigao na desetak kilometara od granice, bilo je večer. Navigacija više nije pomagala, a ja se našao u centru velikog grada. Semafori, kružni tokovi, tramvaji, a nigdje putokaza za granicu. Čovjeku je potreban trenutak nepažnje pa da se izgubi u noćnoj gužvi malo povećeg grada, a osobito kada prvi put tu prolaziš. No, intuicija i navigacija mog suvozača Šolje, brzo nas je navela na granični prijelaz. Kolona kamiona je tu stajala u koloni dugoj nekoliko kilometara.

Spustila se noć, a mi smo prilazili granici. I ovdje sam očekivao kolone izbjeglica jer je prijelaz bio veći, no nije ih bilo. Vrlo brzo smo prošli, a na ulazu u Mađarsku Alina je kupila vinjetu kako ne bi bilo problema. Naime, dok je izlazila iz Moldavije pitali su je za vinjetu bez obzira što je bila izbjeglica. Tko uopće razmišlja o vinjetama dok bježi od rata?!

MRAČNU NOĆ PREKINULA SU DVA METEORA KOJA SU IZGORJELA NAD MAĐARSKOM I HRVATSKOM

U Mađarskoj smo konačno došli na autoput i nastavili prema Budimpešti, a zatim i prema Zagrebu. Mračnu noć se prekinula dva puta velika meteora koja su padajući izgorjela negdje ili nad južnom Mađarskom ili nad sjevernom Hrvatskom. Nismo to mogli precizno ocijeniti. Nikola mi reče da nakon svega još samo treba pasti veliki meteor i da se sve ovo završi. Ipak nije bilo tako, na svu sreću. Nisu bili niti dronovi…

Na našem putu od 2800 kilometara nailazili smo na razna pitanja od strane birokratskih graničnih policajaca, no niti jedan nas nije pitao za covid potvrde. U ove tri zemlje nitko više ne nosi maske u zatvorenim prostorima, trgovinama, benzinskim pumpama, hotelima ili graničnim prijelazima. Međutim dolaskom na našu granicu, policajac nas nije pitao gdje smo bili ili imamo li što za prijaviti na granici? Prvo su nas pitali imamo li covid potvrdu i da li smo se cijepili?! Nikola je imao, a ja sam pokazao moju nevažeću jer je test vrijedio samo 24 sata, a naše putovanje tri dana. Pokušavao je očitati QR kod, no mobitel je bio toliko zagrijan zbog navigacije da je očitavanje bilo bezuspješno. Na kraju je odustao. Meni je ostalo nerazjašnjeno pitanje što da je očitao nevažeću potvrdu? Jel bi me pustio nazad u moju državu?!

Sve u svemu, Boris i Alina su sad mobilni i prijavili su se u prihvatni centar. Namjeravaju ostati u Hrvatskoj jer povratka u Ukrajinu još dugo neće biti. Naše putovanje se završilo u utorak u ranim jutarnjim satima kada smo pod prvim sunčevim zrakama ušli u Hrvatsku Kostajnicu s osmijehom na licu. Prvo što sam ujutro napravio je to da sam zagrlio svoju djecu i suprugu. Ova tri dana bez njih su bila duga kao vječnost. Sjetio sam se jedne obitelji izbjeglica koje sam sreo na benzinskoj pumpi u Mađarskoj i shvatio da je jedino na svijetu jače je od rata: obitelj i ljubav.

Ipak moja priča dobiva epilog dva dana kasnije, u gradu Pobjeda, kako ga često znaju po sloganu nazivati. Doveli smo Borisa i Alinu u Sisak kako bi napravili dokumente za ostanak u Hrvatskoj, koja se u ovoj situaciji pokazala kao zemlja koja prihvaća izbjeglice iz Ukrajine. Sve je išlo po planu, glatko, svaki segment je bio na svom mjestu. Komplikacija je nastala kada je moja Marina otišla pod svojom pauzom do grada kako bi pomogla Borisu i Alini s prijevodom, budući da nisu znali hrvatski jezik, a ni engleski im nije bio baš najbolji. Vrativši se na radno mjesto, Marina je „počašćena jezikovom juhom“, samo što je pomagala svojim rođacima koji su ostali bez svega, ukrajinskim izbjeglicama. Ostali smo bez riječi, zabezeknuti zbog reakcija, pitajući se gdje je nestala čovječnost u ljudima i kako nedostatak empatije nosi sa sobom i neke posljedice. Neoprostive.

Dani lagano prolaze, a ja se prisjećam dana dok sam i sam bio prognanik. Selio sam s mjesta u mjesto s dvije crne plastične vreće u kojima je mogao stati sav moj život. Dvije jebene crne vreće za smeće. Malo tko da mi je izlazio u susret suosjećajući se. Povlačio sam sad poveznice s ljudima kojima je trebala pomoć, suosjećanje, psihološka podrška. Zatim sam se sjetio potresa prije godinu dana i u zraku su mi odzvanjale riječi koje su mi parale dušu: „nećemo više tolerirati tvoju humanost“! Srce je govorilo da je sve vrijedno rizika, pa sam riskirao.

Prije par mjeseci sam dobio godišnju nagradu Fra Ma Fu Studijskog instituta za novinartsvo, kulturu i obrazovanje, kao humanist godine. Nisam želio biti humanist, samo se dogodila želja da pomognem svima kojima je bila potrebna pomoć. Mislim da bi to učinio svatko. To je ljudski. Kao što mravi nose na leđima one koji su pali, tako bi trebali i ljudi. No, sad sam u dilemi, jesmo li mi ljudi, zaista ljudi i gdje se nalazi u nama ta humanost, humanitarnost i empatija?! Od čovjeka do čovjeka. Od rata do rata. Vazda je bilo ljudi i neljudi, no na kraju shvatiš da nije nužno otići u Transilvaniju da bi vidio vampire. Oni su posvuda oko nas, a dobrota i ljubav su jača zaštita i od češnjaka…

Na kraju cijele ove priče, našao sam odličan rumunjski film, koji mi je potvrdio da ipak u toj zemlji postoji autoput s dvije trake i zaustavnom, te da je moja vožnja mogla ići glatko. Iako nisam na pravi način opravdao kupovinu one rumunjske vinjete, na našoj putešestviji sam ipak osjetio pravi onaj duh jedne zemlje istočne Europe. Dok sam gledao kraj filma, Marina mi javlja da se Borisova supruga i Alinina majka uspjela s autom izvući s juga Ukrajine do Gruzije i da treba netko otići po nju jer čeka da se pročisti cesta od lavine u planinskom dijelu Gruzije. Otvaram google mapu, upisujem relaciju. Samo u jednom smjeru stane cijeli onaj naš put koji je oko 2800 km. Hm…