Zadnjih nekoliko godina u Šibeniku nije bilo Kluba liječenih alkoholičara Šibensko-kninske županije. Alkohola je bilo posvuda, alkoholičara također, srećom i liječenih i izliječenih alkoholičara, no kluba nije bilo. Osnovan je bio davne 1975. godine, a više od 40 godina ga je volonterski i požrtvovno vodila Jadranka Bilić, sada umirovljena socijalna radnica i stručna voditeljica kluba od njegova osnutka. I tako do par godina, kada je zatvoren jer nije bilo nešto sitnog novca za honorare stručnih terapeutkinja, ni interesa vlasti da ta važna institucija opstane i tako mnogima olakša život.
No više nije tako. Odnedavno Šibenik opet ima novi Klub liječenih alkoholičara ili skraćeno – KlicA. Klica, simboličan naziv, upućuje na klicu novog života za sve one koji su se uspjeli izliječiti i osloboditi otrgnuti od kruga nevolja, nedaća i nesreća koje donosi ovisnost o alkoholu.
-Prva ideja o osnivanju kluba je nastala u Zagrebu, dok sam se liječio. Razgovarao sam sa dr. Zoranom Zoričićem pa mi je on u jednom trenutku rekao kako nema kluba u Šibeniku. Zbog toga sam ja, inače, nakon liječenja odlazio u splitski klub na susrete. Zašto ti to ne bi Zvonko priredio u Šibeniku, pitao me je. Meni je to bilo jako izazovno. Imaš moju potporu. Imaš i prostor, u galeriji, rekao mi je. Dovoljno je krenuti s dvoje ljudi – priča Zvonimir Vila, javnosti poznat kao osebujni likovni umjetnik koji već neko vrijeme živi i radi u Šibeniku, gdje ima i galeriju koja mu je ujedno i atelje.
Našli smo se u njegovoj slikovitoj galeriji usred kamene jezgre Šibenika gdje su počeli prvi sastanci Kluba liječenih alkoholičara KlicA.
-Pa je doveo socijalnu radnicu Ninu Živković, pa je doveo dr. Polić sa šibenske Psihijatrije. Onda je doveo Marcelu Baranović, defektologinju, pa Branku Mandić, koja je integrativni terapeut. Prvi put smo se sastali i dali ime klubu Klica. Mislim da je riječ Klica bi bila igra slova. KL i A je klub liječenih alkoholičara, a I i C će biti likovno riješeno da to bude ‘smiley’. Htio bi da napravimo klub koji nije svakidašnji. – kaže Vila, o kojemu možete čitati i na Trisu, ali u nekim drugim kontekstima, najčešće njegova umjetničkog djelovanja.
No ovo je prvi put kako se Vila u javnosti pojavljuje u, recimo to tako, ulozi liječenog alkoholičara, o čemu on priča posve otvoreno, bez susprezanja, staloženo i dojmljivo. Pokazuje mi knjigu nedavno preminulog dr. Roberta Torrea, s kojim je zadivljen…
-Pokojni Robert Torre mi je poklonio knjigu ovu o alkoholizmu. Ja sam njega znao i ranije, on je bio i slikar. On je bio dobar kao čovjek, i kao stručnjak. To je veliki gubitak. Evo i kuta koju mi je dao pročelnik klinike za ovisnost, inače Šibenčanin. Ta kuta mi je emocionalna vrijednost. On vodi sve, prof.dr. Zoran Zoričić, specijalizirao je ovisnosti alkohola, kocke i droge. On je predsjednik svih svjetskih klubova liječenih alkoholičara. I u razgovoru s njime smo došli do toga kako Šibenik nema klub liječenih alkoholičara, a on je vrlo bitan. Ti klubovi su važna karika u lancu i jako su važni kada osoba izađe iz bolnice. Tu se razgovara ne samo o alkoholu, nego i o životu. Ja sam bio ovisnik. Sad više nisam. Nevjerojatno je kako sam sada učinkovitiji i brži u radu. Kakvu koncentraciju imam. Jako je teško pojasniti onome koji to nije proživio koliko alkohol usporava čovjeka. Čovjek koji se riješi te ovisnosti biva kreativniji, brži, bolje rješavaš probleme… – nastavlja Vila i pokazuje kutu dr. Zoričića koju je koristio dok je radio skulpturu šibenske jezgre koja je nedavno postavljena kod Poljane.
– Kutu sam malo prepravio. Ona mi je emocionalna vrijednost. Kao i ovaj kušin… jastuk – pokazuje kutu i jastuk s Odjela za liječenje ovisnosti u bolnici Sestara milosrdnica u Zagrebu, u javnosti poznatijoj pod pojmom Vinogradska bolnica, po ulici u kojoj se nalazi, a ne po vinu, tj. alkoholnom piću.
To je suprotno od uvriježenog mišljenja da opijati poboljšavaju kreativnost, pitam…
-To možda liječnici neće reći. Neki umjetnici su koristili droge u doba nadrealizma, te kasnije sintetičke droge, LSD… Te droge mogu ostaviti trag… Ali nijedan umjetnik ne može normalno stvarati dok je pod utjecajem droge ili opijata. Ne može meni nitko reći da ja pijan mogu raditi. Pa floskule: on je umjetnik, oni ima inspiraciju kad se napije… Ma to je primitivizam. Ja mogu raditi kad popijem tri rakije. Ali ako popijem dvije boce… Ja rado bi, ali to je nemoguće. Fizički nemoguće. Liječnici ti neće reći da je Tin Ujević pio vino i pisao. On je pisao nakon toga…Treba reći da nije svrha zabrana alkohola. Ako imaš kontrolu, ako ti služi za povremeni osjećaj ugode, onda u redu… kaže Vila, a u tom trenutku u galeriju, u kojoj je uskoro trebao početi drugi ili treći sastanak dolazi Nina Živković, vedra socijalna radnica koja je uz Zvonimira Vilu zaslužna za Klicu, tj. klijanje novog kluba liječenih alkoholičara u Šibeniku.
Nina Živković je javnosti poznata kroz svoj dugogodišnji rad u Centru za socijalnu skrb Šibensko-kninske županije, te kao i osnivačica udruge Ardura koja se bavi poboljšanjem kvalitete života djece, mladih i obitelji nastojeći potaknuti razvoj osobnih potencijala korisnika, te stvaranje pozitivnijeg društva. Pozitivnije društvo se stvara i kada se nastoji pomoći najranjivijim članovima društva, a u njih svakako spadaju i liječeni alkoholičari, a koji su zbog svojeg prijašnje ovisnosti najčešće marginalizirani iz društva, udaljeni od obitelji, nekadašnjih prijatelja… te se bez podrške, potpore i pomoći teško mogu vratiti u tzv. normalan život.
Tu sam u ulozi stručnog radnika u Klubu jer klubovi moraju imati stručnog radnika, socijalnog radmika ili liječnika ili nekog drugog iz pomažuće profesije, a koji zapravo nije tu u ulozi voditelja, jer mislim da zapravo u naravi klubove vode ljudi koji se liječe, a jer je klub tako zamišljen. – skromno pojašnjava svoju ulogu u KLicI Nina Živković.
Upravo Klubovi liječenih alkoholičara zauzima značajnu ulogu u rehabilitaciji ovisnika o alkoholu i jedna su od najvažnijih karika u liječenju i rehabilitaciji alkoholičara. Prvi klub liječenih alkoholičara u našoj državi osnovan je 1964.g. u Klinici za psihijatriju Kliničke bolnice „Sestre milosrdnice“. Osnivanje tog kluba bio je rezultat rada nadaleko poznate Zagrebačke alkohološke škole predvođene profesorom Vladimirom Hudolinom. Taj se pristup sastoji od grupne psihoterapije, obiteljske terapije, edukacije, terapijske zajednice, medikementoznog liječenja i kluba liječenih alkoholičara. Svaki klub ima i stručnog djelatnika-terapeuta illi više njih, kao u slučaju KlicE, koji stručno vodi ili vode klub kreirajući i održavajući atmosferu u klubu, te je često i katalizator promjena u ponašanju članova kluba.
Dok razgovaramo o alkoholu uz sokove od brusnice i naranče u galeriju stiže i Branka Mandić, integrativna terapeutkinja.
-Klub je postojao do prije pet godina. Ja sam radila s ljudima u jednom dijelu koji je djetinstvo i koji ide duboko u prošlost. I traume i osjećaj nemoćnosti, bespomoćnosti, snage autoriteta gubitka autoriteta, tu jednu dinamiku u kojoj moja terapija ide, do tog jednog dijela na kojem oni moraju preskočiti prag i ići na kliniku. Na detoksikaciju i liječenje ovisnosti… I onda su se oni vraćali u klub. Jer to je jako važno da se nakon rehabilitacije koja postoji u Vinogradskoj bolnici u Zagrebu gdje postoje metode liječenja ovisnosti psihijatrijske uz odgovarajuće medikamente. Oni se reintegriraju i osjećaju sigurno u sigurnom prostoru. Zato je klub jako važan. – kaže Branka Mandić.
– Klub je vrlo važan za to što kaže Branka, ali on je prvenstveno važan zato što se alkoholizam liječi grupno. To je isprobana metoda otkad su klubovi nastali u Americi. Zato je taj krug koji se u klubovima formira bitan, ne samo zbog liječenja alkoholizma nego i zbog druženja i iskrenosti prema drugoj osobi koja ima isti problem. Jer lakše ga je reći i biti iskreniji s onim koji je u istom problemu. Alkoholizam je bolest koju se ne može liječiti individualno. Nije to prehlada. Ti u bolnici dobiješ puno puno vrijednosti, ali bez iskrenosti – ništa. Zato je taj klub nastavak i slijed. Sama bolnica nije dovoljna. A oni u Americi su počeli tako da se i dan danas koristi ista spika. Osnovao ga je bankar koji je bio u svojemu poslu izvanredan ali je pio. I on se uspio s zaliječiti, Bill Wilson. Onda je počeo skupljati ljude koji imaju istu dijagnozu kao on. Onda je uvidio da ti sastanci koriste više nego bolnica, odnosno da se u bolnici dobiju određeno vrlo kvalitetne predznanje i znanje o sebi i o tome što je alkohol. No ako ga ti ne primjenjuješ u životu onda ti bolnica ništa ne znači. Zato je klub bitan. Ja sam 2008. išao na liječenje prvi puta. Nisam osam mjeseci taknuo ništa, ali nisam ušao u klub. Sad vidim koliko je potreban taj klub, tad to stvarno nisam znao. Čak i stručnjaci u Vinogradskoj kažu kako je klub potrebniji nego bolnica, ali moraš ići pet godina. Ima ljudi koji idu i 20 godina… – nadovezao se Zvonimir Vila.
-Čupamo se iz nevolje zajedno sa svojim suputnicima. Bit apstinencije i liječenja je postati subjekt vlastitog izlječenja i oporavka, i oporavka drugih. Time dobivamo socijalni značaj i smisao. Tako je govorio dr. Zoričić. Bitan je taj krug i klub. To nisam shvaćao 2008. godine. Mislio sam se, pa o čemu ću ja sada tamo s njima pričati. Upravo je obrnuto. Nisam tad to ozbiljno shvaćao. Ali sad sam vidio… – kaže Vila.
– Mi smo socijalna biće i mi funkcioniramo u jednoj vrsti čopora… – dodaje Branka.
-Da, baš sam primijetio kada sam krenuo u splitski klub nakon liječenja kako se jako brzo i dobro lijepimo jedan za drugoga i kako postajemo iskreni jedan prema drugome. Jako se brzo zbližavamo radi tog zajedničkog problema. Nije to kao upoznavanje u kafiću ili na nogometnoj utakmici.. – veli Vila.
-Htjeli bi da nam dođe još članova. No neki su još sramežljivi… – dodaje Nina Živković.
U galeriju ulaze i socijalna radnica Andrea Baus, studentica studija ekukacijske rehabilitacije Marcela Baranović i jedan od članova kluba, nasmijani Saša. Ozračje je ugodno, prijateljsko, zbijaju se šale, čak i na svoj račun…
– Evo ja ću sad otići, da vam ne smetam na sastanku – kažem.
– Ne ne… ni govora, ostani s nama – kažu mi.
Ostajem. Pomislim u sebi kako se vrlo ugodno osjećam u njihovu društvu.
– Kad izađem iz kluba budem ispunjen, teško je to opisati – kao da mi čita misli kaže Saša.
Uglas to potvrđuju i Vila, i Nina, i ostali…
-Pa i ja se dobro osjećam s vama – kažem.
Svi se nasmijaše. Očito znaju o čemu pričam. Tako se svi mi osjećamo, kažu, bez obzira u kojoj smo ulozi ovdje. Netko primjećuje da su situacije poput ove u kojoj se do jučer nepoznati ljudi nađu i ovako otvoreno razgovaraju o svojim naosobnijim problemima rijetke, posebno u aktualnim vremenima posvemašnjeg otuđenja uslijed tehnologije tzv. pametnih uređaja, dobu raznih izolacija i samoizolacija, online života itd.
-Nije ovo baš uobičajeno. Ljudi baš ne sjede ovako u grupi i pričaju o svojim osobnim stvarima. Posebno među muškarcima je to rijetkost. – primjećuje Nina.
-Ja moram reći zašto sam, među ostalim, došla u klub. Nazvala me Sanja (voditeljica splitskog Kluba liječenih alkoholičara op.a.) i rekla mi je ti znaš kakav posao mi inače radimo (rad s korisnicima u sustavu socijalne skrbi op.a.), no ja ti klub vodim već 17 godina. Ja poslije toga se osjećam tako super. To ti je nešto najbolje, rekla mi je… – dodaje Nina koja se ubrzo uvjerila koliko je kolegica Sanja bila u pravu.
Najčešća ovisnost u Hrvatskoj je alkoholizam, pa kod nas ima oko 250.000 uglavnom muških ovisnika o alkoholu, pokazala je nedavna publikacija Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo o mentalnom zdravlju nacije u hrvatskom tranzicijskom društvu. Ta je brojka znatno veća, kažu svi. A sve veći tinejđera, čak i djece, pije alkohol.
-Jako puno problema kreće iz obitelji. U svom radu vidim kako već kreću u alkohol tinejđeri. O tome treba razgovarati i pisati. Nisi cool i ne vrijediš ako nisi sa čašicom, prevladava stajalište među njima. Tako se počinje. Tako već ima slučajeva ispumpavanja alkohola u osmom razredu, čak i u dobi od 9 godina. – primjećuje Branka Mandić.
-Imam ja jednu priču o jednome mladiću iz Banja Luke. Kad je bio mali zvali su ga Politre. On i njegov brat su išli u djedovu konobu vidjeti kao se pije rakija. I oni su jednom otišli tamo i pili rakiju. Pa su tako pili i nazdravljali kao odrasli. Jean je imao tri godine, drugi pet. I onda su završili u bolnici. Ovog starijeg su pitali koliko je popio. On je rekao: ne znam… po litre. Tako su ga od tada zvali Politre. – ispričala je priču Nina.
-Djeca su dezorijentirana. Cijela priča koja nas okružuje nije zdrava. Onda je dobro da postoji i jedna točka na koju se mogu ljudi osloniti i navezati nakon dnevne bolnice. Ima onih koji moraju odlaziti prinudno na liječenje zvbog nasilja u obitelji. Vrlo je važno da izvan institucije postoji mjesto na oje se može doći, razgovarati, pitati… bilo što… – nastavlja integrativna terapeutkinja Branka.
-Moram reći i ovo. Ja imam jedan veliki problem. Ja u životu nisam nikad ništa popila… – reče Branka i šokira sve prisutne.
– Ozbiljno Branka!? – zapitaše svi gotovo uglas, s izrazitim čuđenjem.
-Ozbiljno. Ni rakije, ni vina, ništa u životu… – odgovara Branka.
– Ma i bolje. Alkohol je droga nad drogama. Dok ima lufta ovisnost ne prestaje… – jezgrovito dodaje Zvonimir Vila.
Dakle, ako netko tko nekim slučajem čita ovaj tekst zaključi kako bi mu možda dobro došla podrška sjajnih ljudi iz šibenske KlicE, na dobrom će putu biti ako im se pridruži. Nije to neki problem, možda i lakše nego popiti piće, reklo bi se.
Klub se sastaje svaki ponedjeljak u prostorijama Narančaste zgrade na Banju u Šibeniku u 19:15 sati.
Evo i mail adrese: klubklica@gmail.com, a evo i broja telefona: 095 888 4954.
Nazdravlje!
***
Goran Šimac
Rođen je 17.4.1970. godine u Šibeniku, odakle su mu majka i otac. Nakon tri dana odlazi u Split gdje ostaje do kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća. Tamo pohađa najprije matematičku gimnaziju koju završava s dobrim uspjesima, sve do trećeg razreda, kada pada godinu jer se zbog duge kose nije sviđao profesorici analitičke geometrije i linearne algebre. A ni ona njemu.
Zahvaljujući ipak spomenutoj profesorici završava srednje školovanje u gimnaziji druge vrste: smjer suradnik u sredstvima javnog informiranja. Školu jedva prolazi, ali zahvaljujući profesorici Ingi Koludrović doznaje puno o novinarstvu. U razredu od 30 učenica i učenika jedini na opće zgražanje i gnušanje izjavljuje kako mu ne pada na pamet baviti se novinarstvom. Ipak, sudbina se poigrala pa je 35 godina poslije on jedini koji se bavi novinarstvom, a ostalih 29 to nije nikada, što se dobro reflektiralo i na njihovno imovno stanje.
U srednjoškolskim danima objavljuje nekoliko tekstova u ondašnjoj Slobodnoj Dalmaciji, a prvome je bila tema deložacija samohrane majke iz atraktivnog socijalnog ali penthouse stana na splitskoj rivi koji je zapeo za oko ondašnjoj visokoj funkcionerki u tadašnjoj Općini Split.
Zajedno s dvojicom kolega u razredu priređuje radio emisije s elementima komedije apsurda i naglašenim kriticizmom naspram ondašnjih društveno-političkih prilika. Emisija se zvala 'Tava' te je emitirana na lokalnom radiju.
Slijedi mu klasična tortura u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, potom namjera studiranja Filozofskog fakulteta u Zagrebu, smjerova filozofija i komparativna književnost.
No u Domovinski rat odlazi 1991. godine i tamo ostaje par godina, a nakon izlaska iz rata ne završava fakultet zbog manjka interesa i financijskih sredstava.
Nakon niza raznih poslova u zemlji i inozemstvu, od 1995. godine počinje s radom kao novinar u Večernjem listu u Zagrebu. Na početku radi u zagrebačkoj gradskoj rubrici, a potom biva angažiran za većinu rubrika, te izrađuje reportaže i članke iz zemlje i inozemstva.
Na prijedlog tadašnjeg uredništva VL-a postaje voditelj šibensko-kninskog dopisništva novine u kojemu tada radi 17 koleica i kolega.
Promjenom vlasnika VL-a dopisništvo se osipa, otkazi se nižu... do trenutka kada u redakciji ostaje sam.
Nakon što je sudjelovao u štrajku protiv tadašnje Uprave VL-a i on dobiva otkaz.
Ostaje bez posla pa honorarno objavljuje reportaže u Slobodnoj Dalmaciji i Šibe nskom listu.
Nakon par godina volontiranja na projektima obnove i revitalizacije šibenskih povijesnih utvrda i poboljšanja kulturnih prilika u tom gradu, 2013. godine zajedno s kolegicom Davirkom Blažević pokeće neprofitni neovisni portal Tris.
Na portalu biva uposleno više kolega koji su u međuvremenu ostajali bez posla u svojim dotadašnjim redakcijama. Portal otvara teme od lokalnog i nacionalnog značaja, zbog svoje neovisnosti biva izložen sudskim tužbama, preživljava sa skromnim sredstvima i pratećim skromnim honorarima, a povremeni projekti prihvaćeni kod Agencije za elektroničke medije i ESF-a daju kakvu-takvu kratkoročno jamstvo opstanku portala.
Tako je i danas.
U rujnu 2022. Goran Šimac godine ostaje bez stalnih primanja u novinarstvu.
Dobitnik je HND-ove nagrade za tekst ekološke tematike Velebotska degenija
Trenutačno je predsjednik Hrvatskog novinarskog društva - Ogranka u Šibensko-kninskoj županiji.
