Osobina koja novinara razlikuje od ostalih potreba je za širenjem vijesti za opće dobro – objašnjavao je Drago Auguštin, nekadašnji glavni urednik Vjesnika, a uoči Univerzijade predavač u CINK-u (Centru za izobrazbu novinarskih kadrova), gdje nas je pripremao za novinarske zadatke. Puno kasnije uvjerila sam se da su zbog svoje potrebe za priopćavanjem pravi novinari uvijek novinari, bez obzira rade li u novinama ili ne. Mnogi od njih počinju pisati u srednjoj školi, a ne zaustavljaju se ni nakon umirovljenja, svjesni potreba zajednice i sadržaja koje treba razglasiti, zabilježiti, dokumentirati.
Ne zato što treba njima, nego zato što znaju da treba svima: treba jeziku za razvoj i održavanje, treba mladima za otkrivanje svijeta i starima za održavanje kondicije, treba centru da bi se povezao s provincijom i provinciji da bi se povezala s centrom, treba obrazovanima da bi pratili kamo svijet ide i neobrazovanima da bi se obrazovali, treba povijesti, treba kulturi… Za pravog novinara stvar je osobnog dostojanstva imati medij u kojem objavljuje, pa nakon profesionalnog angažmana često piše knjige, komentira, surađuje s raznim medijima ili pak osniva svoje.
Na prijelazu epoha, između tiskanih i elektroničkih medija, Božica Brkan je kao iskusna novinarka za svoj medij izabrala blog – prostor u kojem može ležerno bilježiti, komentirati, dokumentirati, kako kaže u uvodu, bez pritiska forme i rokova. Blog je nazvala, isto tako ležerno, „Umjesto kave“, kako bi mu ograničila dužinu na trajanje jutarnje kave uz koju su novinari imali običaj komentirati dnevne događaje. Na novinarskim kavama ležerno se biraju teme, ali ne gubi se vrijeme. I uvijek je prisutna želja za impresioniranjem, kolegijalni impuls da se drugoga izazove, zadivi, nasmije, ispita reakcija u najužem krugu, što je prvi filter prije objave i izlaska pred publiku. A neke od anegdota s takvih kava postaju antologijske. „Kad želiš pročitati dobar tekst, napiši si ga sama,“ citira Božica Brkan u uvodu svoje knjige znamenitu uzrečicu Krešimira Fijačka, urednika koji joj je 1990. otvorio prostor za kolumnu „Enciklopedija špeceraja“ u Nedjeljnom Vjesniku“. Tom zahvalom uredniku počinje knjiga koja iz stranice u stranicu zapravo podsjeća što bi novinarstvo trebalo biti. Baveći se temama za koje nema mjesta u medijima, netemama, kako ih je nazvao aktualni hrvatski premijer – eto mu prilike da uđe u povijest – Božica Brkan podsjeća na važnu ulogu novinarstva koju su današnji urednici zanemarili u senzacionalističkoj groznici kojoj je brzina vrlina. Funkcija medija nije samo praćenje događaja – štoviše, obično praćenje trebalo bi biti ispod časti Sedmoj sili. Smisao je medija i dokumentiranje za vrednovanje s vremenskim odmakom, koji može biti i povijesni. Dnevnu informaciju treba preispitati, razmotriti njezine uzroke i moguće posljedice. Zato se razvio širok raspon novinskih vrsta, komentara, članaka, intervjua, feljtona, podlistaka, pa i odgovarajuća periodika, tjednici, mjesečnici, godišnjaci… kao civilizacijska tekovina kojom se kroz pisanu riječ ljudsko društvo razvija, arhivira prošlost i putuje u budućnost. Božica Brkan u blogovima „Umjesto kave“ bilježi događaje za koje procjenjuje da će nam sutra biti značajni, datume kojih ćemo se željeti prisjetiti, ljude koji su nam i danas važni iako su davno otišli ili one koji su tek otišli, a već vidimo da će nam biti važni zauvijek. Prepoznao je to autor pogovora Ivan Brezak Brkan - inače sin autorice, milenijalac i dijete informatičkog doba, kako saznajemo u blogovima - koji podsjeća kako su blogovi kao forma u početku i bili zamišljeni kao kronike i pregled važnijih događaja, a ne utrka za broj prikazivanja i čitanost koju nameću algoritmi. Božica Brkan u svojim blogovima ispisuje takvu kroniku u postblogersko doba, primjećuje Brezak Brkan.
„Umjesto kave“ započinje blogom iz ožujka 2016. godine pod naslovom „Što bi sad čitala mala Božica?“. Povod je okrugli stol u Društvu hrvatskih književnika s temom „Potičemo li dovoljno u mladih kulturu čitanja“. Potičemo, ali ne dovoljno, konstatira autorica i u svom prvom blogu formulira brigu koja se prepoznaje kod neumornih kulturnjaka za koje se pitamo odakle im entuzijazam za javno djelovanje i kad više nemaju izravnog materijalnog interesa, a ni suboraca koji bih ih podržavali. Usprkos svemu, ostaju sami na vjetrometini zalažući se i dalje za javnu riječ i stav – jer znaju da nekome negdje to treba. Takav je borac bio, primjerice, Igor Mandić koji je doslovce do smrti ispisivao „Zub kritike“, kolumnu u vodećim dnevnim novinama koja mu je otvorena nakon što je desetljećima bio izbacivan i zabranjivan kao kolumnist, književni kritičar i polemičar. Kod Božice Brkan naslov „Što bi sad čitala mala Božica?“ odgovara na pitanje odakle takvi velikani crpe snagu i motiv za uporno javno djelovanje – iz svog neugasivog djetinjeg entuzijazma i zaljubljenosti u ljudski duh, u erudiciju, duhovitost i energiju sugovornika koje su nalazili i prepoznavali u novinama na kojima su naučili sricati slova! Zato kaže Božica Brkan: „Govorim i čitam gdje god mogu, a gdje me ne zovu idem sama. (Obično s mišlju da negdje u publici sjedi neka mala radoznala Božica i da upija izgovoreno pročitano kao što sam ja davno).“ To je i razlog zbog kojeg je „od novinara i urednice postala spisateljica i nakladnica i sve što treba (…) sam svoj majstor, majstorica gerilla marketinga, PR, sponzor i trgovac“. Briga za male Božice razlog je i blogerskog bilježenja netema za koje je - jasno je od početka knjige, a što dalje sve jasnije – nevjerojatno da ne nalaze mjesta u „pravim“ medijima i to je golemi, nepravedni i po svemu sudeći pogubni apsurd hrvatske medijske scene jer medijski je prostor u informatičkom dobu nepregledan kao svemir.
Koje su, dakle, neteme za koje nema mjesta u vodećim medijima i političkim raspravama, za koje je Božica Brkan otvorila prostor u svojim blogovima? Navodimo samo neke – njemačko izdanje „Balada Petrice Kerempuha“ za koje je zaslužan Boris Perić, a na promociji je govorio Viktor Žmegač; Haludizam Damira Fabijanića – izložba fotografija Haludova nekad i sad, koju bi autorica pretvorila u putujuću i obaveznu; posljednji pozdrav pjesniku, glumcu, kulturtregeru i prijatelju Robertu Rokliceru; izložba Toše Dabca „Umjetnik u industrijskoj revoluciji“ u Muzeju suvremene umjetnosti koja je i povod za nabrajanje svih uništenih industrijskih divova – od Prvomajske, Plive, Končara, preko Varteksa, Đure Đakovića, Jugovinila do Željezare Zenica, Instituta u Vinči, Tvornice čarapa Ključ, Tekstilne industrije Kosovka…; koncert Gabi Novak, Bisere Veletanlić, Vasila Hadžimanova i Marije Dedića u Lisinskom kojim bi „i Arsen bio zadovoljan“; „Mali princ“ na kajkavskom u izdanju Kajkavskog spravišća; knjiga „Tito, Tuđman – jedan zavičaj, jedan put“ Branka Tuđena; izložba „Goran nakon 80 godina“ u Srpskom prosvjetnom društvu, na kojoj se još jednom zaključuje da je Goran iznad svih podjela; „Zemlja mjesečara“ Antuna Branka Šimića u povodu 125. godišnjice rođenja koja pokazuje kako nezaboravni Šimićevi stihovi odjekuju iako se iz knjiga nisu rasuli po webu… Među netemama je i nekoliko istraživanja o narječjima i zavičajnom govoru pod naslovima Kaj bi štela? i Reč po reč jel moj rečnik kajkavski za koji, ispostavlja se, donekle imaju sluha samo lokalni mediji, iako nama nitko neće čuvati zavičajni govor ako ga sami ne sačuvamo. Tu je i jedna tipična „Enciklopedija špeceraja“ o fenomenu cofee to go, koju je kolumnistica zabilježila kao iz navike, uspoređujući rituale ispijanja kave kroz desetljeća. Pa Maja Matković, Vinko Brešić, Slavka Pavić, Nada Kobali i Miljenko Brezak, koji izložbom „Zlatni rez“ sa 44 portreta književnika nastoji nadoknaditi još jedan propust senzacionalističkih medija zbog čije nam uređivačke politike suvremeni književnici ostaju neportretirani.
Neteme Božice Brkan naizgled su ležerno obrađene, no pomno probrane i u svakom detalju znalački govore o nama, o našoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Jer autorica je pjesnikinja, književnica po vokaciji, koja je cijeli radni vijek provela u novinarstvu i usavršila zanat. Pjesnička vokacija i novinarsko zanimanje vjerojatno su razlog što u tekstu postiže umjetnički odnos detalja i cjeline, pomno bira podatke kojima barata i svakom primjeru nalazi svrhu i opravdanje u čvrsto konstruiranom sustavu cjeline. „Umjesto kave“ zato je uzoran primjer ekonomičnog, informativnog teksta kakav se danas rijetko može naći jer novinari se danas ne treniraju, kao u doba papirnatih novina, mudro birati teme, izražavati se koncizno i ne trošiti uzalud skupi i ograničeni prostor ni vrijeme čitatelja.
Božica Brkan radila je za velike dnevne novine u njihovu zenitu. U Nedjeljnom Vjesniku u doba kada je imao nakladu od 180.000 primjeraka i u Večernjem listu na prijelazu stoljeća, gdje je kao urednica priloga Vrt Večernjeg lista 2000. godine osvojila nagradu Marija Jurić Zagorka. Unatoč njezinom velikom medijskom iskustvu, Ministarstvo kulture odbilo joj je molbu da stranica www.bozica.brkan.hr bude unaprijeđena u medij, navodi u uvodu. No medij čini sadržaj, čitatelji i utjecaj, stoga su blogovi Božice Brkan Umjesto kave relevantan pregled našeg kulturnog života u proteklih sedam godina, koji mladim čitateljima može biti orijentir za razumijevanje tko je tko u hrvatskoj kulturi jučer, danas i sutra. Tim više što u pravim medijima takvog pregleda nema. A knjiga se opet dokazuje kao najstariji i najsigurniji medij i okrilje za kulturu i kulturnjake, dok u pravim medijima bjesni internetska oluja, vitlajući sadržaj koji nitko nikada neće poželjeti ukoričiti, sačuvati, a ni ponovo pročitati.
