Iskreno, ne sjećam se točno dana kada sam upoznao Gorana Kovačića, Daruvarčanina kojem su prošlog četvrtka izgorjeli krov i tavan kuće u kojoj u prizemlju živi sa svojom nevjenčanom suprugom, a u posljednje vrijeme i s još šest Ukrajinaca koji su spas od ruskih granata pronašli na prvom katu ove obiteljske kuće.
No, jako se dobro sjećam riječi s kojom većina ljudi u Daruvaru najčešće opisuje Gorana Kovačića.
"Goran? Predobar čovjek"
To je vjerojatno najprecizniji opis Gorana Kovačića u samo dvije riječi.
Od tog dana kada smo se upoznali, a kojeg se - kažem - ne mogu točno sjetiti, pa sve do danas imao sam tu čast promatrati kako se Goran Kovačić odnosi prema ljudima.
Malo je danas ljudi koji imaju toliko razumijevanja i malo je tko danas spreman nerijetko raditi i na svoju štetu, a samo s jednim ciljem - da pomogne, popravi i napravi.
A to je uvijek bilo Goranovo najveće zadovoljstvo.
Neki bi, nije to tajna, znali i iskorištavati njegovu dobrotu. I nije da on to ne bi primijetio - ali Goran se ne želi trošiti razmišljajući o lošim osobinama pojedinaca, sve je njemu jasno, ali mu je uvijek bilo važno samo jedno - da je pomogao, popravio, napravio.
Goran Kovačić jedan je od onih daruvarskih vrsnih majstora starog kova kakvih je sve manje, predanih, poštenih i pedantnih radnika koje čeka neizbježna sudbina Mohikanaca. Jedan je od radnika legendarnog Dalita, nekoć ogromnog pogona koji je svoj kraj, kao i mnogi drugi pogoni, doživio početkom '90-ih. Goran je nakon propasti Dalita, a ista sudbina dočekala je i njegove brojne kolege, počeo raditi kao "majstor za sve" kako bi u tim teškim vremenima besparice prehranio sebe i svoje bližnje.
A tog ludog četvrtka, 12. svibnja, sjedio je u dvorištu i uživao gledajući svoje unuke kako se igraju s ukrajinskom djecom - a za djecu bi Goran napravio sve - i ne znajući da mu vatra s druge strane kuće počinje polako gutati krov. Kada je pukao prvi crijep koji je pustio zrak pod krovište, vatra je brzo prerasla u buktinju, a u dvorištu je zavladala panika. Srećom, daruvarski vatrogasci brzo su došli i nakon gotovo dva sata potpuno ugasili požar.
Goran je poslije u potpunom šoku sjedio u dvorišnoj sjenici kod svojih prvih susjeda, Dražena i Tanje Viljevac. Draženu Goran inače voli tepati da je njegov sin kojeg nikad nije imao, a Draženova supruga Tanja, izuzetno vrijedna žena koja je još kao dijete ostala bez tate, također ga bezgranično obožava.
- Gorana volim kao da mi je otac, uvijek ga zovem Tajo, tepam mu kao da mi je tata. Eto, to dovoljno govori koliko je dobar - priča nam Tanja koja je nakon što je Goranu izgorio krov kuće jako puno "logistički" pomogla, brinula se oko radnika i na kraju skuhala i gulaš od divljači za sve koji su radili na sanaciji.
A njezin suprug Dražen s Goranom je gotovo pa nerazdvojan. Kako im dvorišta dijeli ograda, nedavno su i na njoj napravili vrata kao bi lakše mogli dolaziti jedan kod drugoga kroz dvorište, "da ne idu okolo kroz kapiju".
I to govori najviše o njihovom prisnom odnosu.
Goran je kod Dražena i Tanje Viljevac posljednjih dana i spavao jer u kući natopljenom vodom od gašenja požara to nije bilo moguće. Za to vrijeme u dvorište Viljevaca, gdje je Goran tri dana sjedio u dvorišnoj sjenici u potpunom šoku, neprestano su dolazili njegovi prijatelji, poznanici, pa i ljudi koje je posljednjih godina rijetko viđao.
- Gorane, samo reci što treba... - bila je najčešća rečenica koju bi mu uputili po dolasku.
A Goranov nerazdvojni prijatelj Slavko Račić Raca, tek je u četvrtak navečer, negdje oko 10 sati navečer, saznao da mu je prijatelju kojeg je stekao još u školskim klupama, izgorio krov i tavan kuće. Kada mu je Goran javio što se dogodilo, Raca nije vjerovao i mislio je da ga prijatelj zafrkava pa je prekinuo telefonski poziv. Zatim su Raci poslali fotografije krova u plamenu s vatrogascima koji gase požar, no Raca je odgovorio:
- Nije vam baš neka fotomontaža. Nećete me prevariti.
No, kada je shvatio da se doista dogodio požar, odmah se stvorio u dvorištu Viljevaca i počeo tješiti Gorana, onako kako to samo cjeloživotni prijatelj zna:
- Gorane, ne budu tužan, pa tebi sad stalno ljudi dolaze i donose svakakvog alkohola. Pa toliko si alkohola dobio da meni sad dođe da odem zapaliti svoju kuću!
Jedan od prvih daruvarskih poduzetnika koji je došao bio je Zoran Jakupec, direktor tvrtke Batinjani beton u čijoj tvrtki je Goran Kovačić svojevremeno radio nakon što se njegov Dalit ugasio.
Jakupec je Goranu odmah rekao da će njegovi radnici raditi na sanaciji krova pa se i tu se dogodila zanimljiva situacija. Naime, Jakupec je rekao radnicima da će im svaki sat biti plaćen, a radnici su odgovorili:
- Ne, ne, ovo ćemo za Gorana odraditi besplatno.
No Jakupec im je samo kratko rekao:
- Lijepo je to od vas, ali svaki sat će vam biti plaćen.
Poslije nam je Zoran Jakupec ispričao što se događalo.
- Među prvima sam dotrčao, nisu još ni vatrogasci došli. Tata i ja smo se dogovorili da ćemo odmah naše radnike poslati na čišćenje kao i svu pomoć koja bude potrebna. Traktor i prikolicu smo također organizirali u dogovoru s Nikolom Jakovićem, vlasnikom Jaković-Prometa. Goran je naš susjed, bio je i naš radnik, a i sad povremeno surađujemo. Desetak naših radnika ukupno je bilo angažirano na obnovi njegova krovišta i to je najmanje što smo mogli učiniti za Gorana, svi znamo o kakvom je čovjeku riječ - rekao nam je Zoran Jakupec, direktor tvrtke Batinjani Beton.
Nikola Jaković, vlasnik tvrtke Jaković-Promet, osigurao je prijevoz krša sa zgarišta i prikolicu.
Jaroslav Bogadi, vlasnik tvrtke San-Met, osigurao je sav potrebni materijal za obnovu krova i dovezao ga do Goranove kuće. Pomoći je došao i Dalibor Bili, vlasnik tvrtke Bili Car Workshop koji je potom svaki dan dolazio raditi na postavljanju novog krovišta.
- Tog dana kada je izbio požar, radio sam nešto u dvorištu, a telefon mi je ostao u kući. A onda je supruga Senka izašla iz kuće i počela vikati: "Goranu gori kuća! Goranu gori kuća!". Iste sekunde sam sve ostavio i počeo samo razmišljati što da ponesem. Sjetio sam se da imam dva vatrogasna aparata pa sam ih uzeo. Dok sam se vozio prema Goranovoj kući, samo su mi se vrtjela pitanja u glavi: "Koliki je požar?", "Kako ćemo ga ugasiti?", "Jesu li svi dobro?". Ali, kad sam došao do kuće, vatrogasci su već odradili svoj posao. Odmah sam pitao kako možemo pomoći? Cijeli grad zna koliko je Goran veliki čovjek, prije svega prijatelj. Svi koji smo tih nekoliko dana radili na obnovi krovišta lijepo smo se družili, a Goran je ta veza između svih nas. Kad vidiš sve te ljude koji su došli pomoći, znaš da je to sve Goran zaslužio svojom dobrotom i nema tu puno priče. To je velik čovjek i još veći prijatelj - rekao nam je Dalibor Bili.
Svoju pomoć došao je ponuditi i dožupan Bjelovarsko-bilogorske županije Saša Lukić. Naravno da su ga krenuli zezati: "Oooo, evo i dožupana...", ali on je odmah, navlačeći radne rukavice na ruke, smijući se uzvratio: "Nisam došao tu kao dožupan, došao sam vidjeti kako mogu pomoći Goranu..."
U spontanu akciju pomoći uključili su se čak i Daruvarčani koji su dobrovoljni darivatelji krvi pa je tako Tomislav Doležal darovao radnicima šest bonova za obrok u Kavani Queen koje je dobio od Crvenog križa na račun darivanja krvi, a daruvarski Crveni križ dodao je još devet bonova za obroke za radnike. Zbog Gorana.
A radnika, prijatelja i ostalih dobrih ljudi koji su u tih nekoliko dana prodefilirali kroz Goranovo dvorište i kuću zapravo je nemoguće nabrojati. Doslovno je riječ o nekoliko stotina ljudi. Svi su pružili koliko su mogli, neki i više od toga jer su se osjećali, onako ljudski, dužnima pomoći Goranu jer je on njima nebrojeno puta u životu pomogao. Najmlađi među njima su imali tek dvadeset i sitno godina, najstariji i više od 70.
Svi su tako nevjerojatno složno, organizirano i brzo obnavljali krovište da je Ukrajinka, koja se je privremeni dom našla baš ispod tog izgorjelog tavana, u čudu stajala na pločniku, gledala prema krovu i na engleskom govorila:
"Unbelievable!".
Da, nevjerojatno.
Svojevrsni vođe ekipe bili su Zoran Jakupec, Mladen Vujić Mlađo i Dalibor Strejček koji su sa svojim ljudima preuzeli organizaciju. Čim se krš s krova raščistio, došla je građa, a Mlađo je motorkom krojio drvene grede dok mu je Kum pomagao. Sunce je baš nemilo pržilo, Mlađo je lavovski odradio posao, ali nije želio pričati o tome.
- Ja sam ovdje došao zbog Gorana, a ti napiši što god hoćeš...
Jedan od ljudi koji je također došao pomoći je i Nino Medaković, suvlasnik daruvarskog caffea i noćnog kluba Public.
- Bio sam u Bosni kada sam čuo što se dogodilo pa sam odmah nazvao Gorana i pitao kad treba doći. Goran mi je rekao da ne treba sad ništa jer policija mora odraditi očevid. A onda me je nazvao Kum i rekao da je on već gore tako da sam odmah iz Bosne krenuo prema Goranovoj kući. A o Goranu se ne treba puno pričati jer se sve o njemu vidjelo na djelu u ovih nekoliko dana. Nemojte me pogrešno shvatiti, ali s jedne strane hvala Bogu što se ovaj požar dogodilo za njegova života pa je doživio to da vidi koliko je zadužio cijeli grad Daruvar i ljude koji tu žive. Ne znam da bi se za nekog drugog pojedinca skupilo toliko ljudi i poduzetnika u tako kratkom vremenu, a da ih nitko nije morao zvati nego su sami dolazili kada su čuli što se dogodilo. To je ono što vrijedi, ono što se broji. To je Goran - rekao nam je Nino Medaković.
Na radovima je pomagao i Ninov njegov otac Čedo Medaković koji je dugo radio s Goranom u Dalitu.
- Dogodilo se što se dogodilo, srećom pa nije nitko stradao. Pomogli smo koliko smo mogli oko kuće, pomogao sam i ispeći janje za radnike. Vidjeli ste koliko je puno ljudi došlo pomoći i ponuditi pomoć i to sve govorio o Goranu. Koliko se ja sjećam, a nisam više baš mlad, nikada se tako brzo nije napravio ovakav posao, a i to govori puno o našem Goranu - rekao nam je Čedo Medaković.
Janje koje je spomenuo zbog Gorana su darovali Mladen i Darko Zakora, a s Čedom ga je pekao heroj Domovinskog rata Berislav Rendić Joja, također Goranov dobar prijatelj.
Čim je čuo za požar, Goranu se javio i poznati daruvarski obrtnik Nenad Heidelberg.
- Sav lim ide na mene, to ću ja donirati - rekao mu je Heidelberg i dan kasnije dovezao sav lim kojeg je Dalibor Strejček sa svojim ljudima ugradio,
Na početku sam spomenuo kako sam godinama s divljenjem gledao kako se Goran odnosi prema ljudima. A u ovih nekoliko dana uživao sam promatrati kako se ljudi odnose prema Goranu. U ovih nekoliko dana Goran Kovačić vidio je da je, bez obzira što mu je mirovina jadna, bogat kao malo koji čovjek, a Daruvarčani su još jednom pokazali koliko im je veliko srce i tome se čovjek može samo duboko i ponizno nakloniti.
Od požara do novog krova prošla su samo tri dana, posao je završen u rekordnom roku, a svi ti ljudi su u ponedjeljak predvečer sjeli u dvorištu Viljevaca kako bi večerali i okrijepili se nakon napornog posla.
Radnici, prijatelji, kolege, rodbina... Svi su se zadovoljno smješkali, a dobro su se ispržili tih dana krovu kojeg je neprestano udaralo sunce.
I cijela ova priča koja se dogodila s požarom pokazala je koliko je Daruvar zapravo bogat grad i koliko jaku zajednicu ima.
I kako je jedan Goran sa svojim krajnje nesebičnim stavom prema životu svima nama koji bezglavo jurimo u ta tri dana nesvjesno pokazao koliko plemenitosti živi oko nas, koliko je ona važna i na kraju nas učinio boljim ljudima.
A da se ta tri dana, koja je proveo u stanju potpunog šoka, gotovo i nije pomaknuo iz dvorišne sjenice obitelji Viljevac.
