Proljeće je u Afganistan stiglo kasno. Ono je učinilo da pustinjski krajolik na sjeveru još uvijek ne požuti jer kad proljeće stigne, raslinje utihne. Sunce je jednostavno prejako, nema onog finog prijelaza između godišnjih doba. Ulicama Mazar i Sharifa, na biciklu je, još uvijek u majici dugih rukava, prolazio Samim. Apsolvent na studiju veterine, čovjek čiji besprijekorni engleski zvuči kao da je odgojen na američkom jugu, kreativac zaluđen rep glazbom i ikonama hip hop kulture devedesetih. U džepu je držao mobitel, a u njega spojene slušalice koje su deblji kraj našle u njegovim ušima. Diskretno. On je slušao svoju glazbu. Na upit talibanskog službenika koji mu je prepriječio put, odgovorio je iskreno, ali nije znao da to iskreno nije dobro. Zabranjeno je slušati glazbu, to nije u duhu islama. Službenik mu je oduzeo mobitel i pregledao njegove razgovore na društvenim mrežama uslijed čega je utvrđeno da glazba nije jedini zločin ovog mladog čovjeka. Nisu samo njegove uši haramile već i oči, kako će se službenik duge guste brade s turbanom uvjeriti. On se dopisivao s djevojkama. One su, kako je osumnjičeni priznao, kolegice s njegovog studija, iste one koje sad ne smiju pohađati školu zbog talibanske zabrane. Objašnjenje je bilo nedovoljno dobro pa je Hamim zadobio tri disciplinska šamara. Tad mu je postalo jasno: glazba – ne, djevojke – ne, molitva – da.
Ulazeći u Afganistan kopnom, preko granice Shir Khan iz Tadžikistana, čovjeku se učini da je zaronio u distopijsku pustoš koja se manifestira u derutnim zgradama, psima lutalicama koji trče preko ogromnog platoa s jednim dječjim vrtuljkom u sredini i automobilima čija je godina proizvodnje davno zaboravljena. Uokolo svuda je žuta zemlja, sitni pijesak i u busenovima visoka trava koja prkosi svemu i penje se ka suncu. Službenici, propisno odjeveni u perahan tunban, široki košuljasti gornji dio i široke hlače, s turbanom na glavi i dugom bradom, profesionalno pregledavaju dokumente. Profesionalno, ali ne i začuđeno. Prostorija za vize je “tamo”, a banka je “tamo”, moguće je saznati i nakon sat vremena ispunjavanja raznih formulara dobiti vizu.
Nije čudno vidjeti stranca, niti je novost za Afganistance, ali da se netko kreće slobodno, bez prevelikog straha, ipak predstavlja pomak u odnosu na razdoblje republike, na razdoblje prije talibanskog osvajanja vlasti 2021.
“Svuda oko grada su se vodile borbe. Saveznici su imali svoja utvrđenja, a talibani bi ih napadali. Svakodnevno sam slušao detonacije”, govori Ahmad Ansari, vodič i prevoditelj, nekadašnji student prava na sveučilištu u Kunduzu.
“Talibani su donijeli sigurnost, a ljudima je to najbitnije”, tvrdi uvjereno dok koračamo prema zgradi u kojoj se potrebno prijaviti i dobiti dozvolu za boravak. Takve dozvole je potrebno ishoditi u svakoj provinciji što znači da se na sigurnost posjetitelja misli. Štoviše, novim je vlastima itekako stalo da se pred svjetlom svjetske javnost pokažu sposobnima voditi državu, organizirati siguran dolazak stranih gostiju i na taj način, osim dotoka čvrste valute, proširiti vijest o “dobrim momcima” koji su po drugi put zgrabili priliku upravljanja zemljom. I to kakvu priliku, nakon poraza Amerikanaca, nakon dvadeset godina ratovanja, nakon poraza još jednog carstva na ovom srednjoazijskom kamenu, šanse za uspostavom vjerske države opet su tu.
Otkako su preuzeli vlast u kolovozu 2021., talibani su počeli provoditi svoju politiku koja je ukorijenjena u šerijatskom zakonu s primjesama tradicionalnih elemenata, prvenstveno paštunskih običajnih zakona. Iako se od sredine devedesetih štošta promijenilo, srž ideologije ostaje ista, a to je totalitarni utjecaj na društvo. Glavni je cilj ovladati načinom razmišljanja, uvući se u svaku sferu života s glavnim naglaskom na rodnu segregaciju, vjersku pripadnost islamu, doslovnoj primjeni kazni koje djeluju starozavjetno, mitološki. Kad se to spoji s modernom tehnologijom u obliku pametnih telefona i s internetom dostupnim u svim gradovima, dobije se neobičan spoj predmodernističkog goriva u vozilu novog vremena. A znamo da se nove mašine raspadaju ako u njih sipamo staro gorivo.
Na ulicama Kunduza se trguje živežnim namirnicama, tuk tukovi prevoze građane s jednog dijela grada na drugi. Između drvoreda debelih dudova prolaznici šeću u smjeru centra gdje se nalazi tržnica. Tamo je moguće kupiti sve, od poljoprivrednih proizvoda do jeftine bižuterije iz Kine i izbora čajeva iz Indonezije. Većina proizvoda je, dakako, lokalnog porijekla i možemo biti sigurni, sasvim ekološki uzgojena. Ovdje ne postoje veliki poljoprivredni kombinati već uzgoj na obiteljskoj razini.
Iza svakog ugla roštiljski dim zamagljuje pogled jer pripremaju se ražnjiči od ovčetine ili junetine U drugim lokalima pripremaju domaći sladoled, a radnici na kamenim blokovima, koji razdvajaju dvije cestovne trake, sjede i čekaju najam. Ako im se posreći, dnevno će zaraditi oko pet dolara. Bit će to klasična nadnica u zemlji trećeg svijeta, onakva zbog koje svatko kome se pruži prilika želi otići u Njemačku.
Neće proći sekunda dok vas prolaznik ne upita otkud ste i kako se osjećate u Afganistanu. Kad odgovorite da su ljudi gostoljubivi i da se osjećate sigurno, u pogledu Afganca je moguće primijetiti sjajan ponos. Tu će priliku posebno iskoristiti bilo tko sa znanjem engleskog da barem malo izvježba naučeno gradivo. Reći će da ste dobrodošli, pozvat će vas na čaj, na ručak, a vi ćete pristojno odbiti jer tako se to radi. Afganac će radije biti gladan neko da gostu uskrati ručak.
Uz sav šušur i zvukove prometa kao da nešto nedostaje, kao da je netko ukrao dodatnu dimenziju iz cijele slike. Ta dimenzija je ona glazbena. Iz apsolutno niti jednog lokala ne čuje se ni nota. Nigdje. Glazba je zabranjena, glazba nije u duhu islama, to je grijeh. U internet kafeu uz glavnu ulicu, jedan čovjek je sa slušalicama na ušima, a na ekranu je otvorena glazvena stranica s naslovom “rock music”. Hrabar potez, očito vrijedan rizika.
Talibani još uvijek nisu uspjeli upogoniti svoj sustav punom snagom. Uz ideološke teme, primarnije su one praktične, a tiču se organizacije svakodnevnog života, održavanja gospodarstva u vremenu međunarodne izolacije i sankcija. Prekršitelji moralnih zakona neće biti kažnjeni svaki put, neće se jednostavno imati vremena ni primijetiti. Neće svi proći poput Samima Haidarija iz Mazar i Sharifa koji je primio tri disciplinska šamara zbog slušanja američkog repa.
“Bilo me strah, nisam mogao izustiti ni riječi jer mi je to bilo prvo iskustvo takve vrste. Nisam znao što da mu kažem. Kad su me počeli šamarati, ali znaš...kao, tad nisam uopće osjećao bol, jer nisam znao što da kažem, bilo me strah, bio sam u šoku”, prisjetio se nesretnog događaja Samim.
On je samo jedan od mnogih koje promjena vlasti nije razveselila.
“Ništa nije dobro. Samo se pretvaram da je sve u redu, ali nije. Za neke ljude je ova vlast dobra, ali za neke jednostavno nije. Ne kažem sad da sam najbolje obrazovan, ali ako jesi obrazovan teško je. Nemamo pravo izbora. Ako želim, naprimjer, nositi traperice, bit će mi rečeno da to nije naša kultura i opomenut će me. Ne smijem slušati glazbu? Kako je to moguće? Za mene kao osobu to nije dobro, ne osjećam se dobro u tom sustavu, ne uklapam se.
Napustit ću zemlju. Ako ostanem i protivim se ovoj vladi, imat ću velikih problema. Ako odem, mogu napraviti barem nešto. Plan je da odem sa svojom obitelji. Brat mi živi u SAD-u i on radi na tome da dođemo. Ovdje nemam toliko rođaka koji će ostati i zbog čega bih se morao brinuti nakon što odem.”
Samim je odgojen u obitelji čiji se svjetonazor bitno razlikuje od vjerskog puritanizma kojeg propagiraju talibani. U njegovoj se obitelji oduvijek živo raspravljalo o različitim kulturama. Njegov je otac puno putovao, vidio je različitosti, obrazovao se i u njihovu se domu često razgovaralo o pozitivnim stranama drugih religija. Upravo zbog toga Samim kaže da nije religiozan, ali ljudima mora pokazati da moli. Pritisak vlasti, odnosno zajednice je toliko jak da se mora pretvarati.
“Ponekad idem u džamiju da me vide, da kažu ‘on je musliman’. Ali jedina stvar u svemu tome je humanizam, zar mi treba džamija da budem čovjek? Mislim, vjerujem u Boga, ali kakva religija... Da nema ove vlade nikad ne bih išao u džamiju. Tužno je kad te ljudi prisiljavaju da vjeruješ u ono u što oni vjeruju. Ja volim raznolikost i šarenilo.”
Uz ostale rigorozne zabrane, talibani su zabranili školovanje djevojčica iznad šestog razreda osnovne škole. To je taman vrijeme početka puberteta i vrijeme kad spolove odnosno rodove treba strogo odvojiti. Prema službenom priopćenju iz vlade, čeka se uspostava odvojenih razreda iako se to čekanje razvuklo na čak tri godine. Uz sve to ženama je zabranjeno i da rade pa tako imamo državne službenice koje primaju plaću, ali ne smiju dolaziti na posao. U medicini se i dalje može raditi, navodno su zaposlene i policajke, ali ih je nemoguće vidjeti.
“Pa tko će pretraživati žene? Razmisli malo”, pokušao mi je objasniti Ahmad Ansari, čovjek kojemu je sjekira u med upala s otvaranjem granica turistima. Njegov besprijekorni engleski, kojeg je prvenstveno učio online, učinio ga je poželjnim kod stranih turista, a njegov glavni motiv, uz zaradu, je promocija ljepota Afganistana zbog čega i želi postati youtuber. Uostalom, većina njegovih gostiju i jesu youtuberi kojima je glavni cilj da se posnime u Afganistanu i kažu da su ondje bili. S pričom uglavnom ne ulaze dublje od rasprave o začinu na kebabu.
Ahmad je čovjek u kasnim dvadesetima i rodom je iz Faizabada na sjeveroistoku zemlje. U njegovoj obitelji je šestero sestara i četvero braće te, kako kaže, “dvije majke”. Njegova prava majka ne radi nikakve probleme i dobra je žena pa se svi skupa lijepo slažu. “Moja polubraća i polusestre moju majku vole više od vlastite”, kaže.
“Kod nekih obitelji to može biti problem, ali kod naše obitelji nije. Moja je majka od pomajke starija petnaest godina, a otac mi ima pedeset i tri.”
Uzimanje više žena u Afganistanu je prihvatljivo, to je u duhu islama. Isto kao što je prihvatljivo i u duhu islama vjenčati se s prvom rođakinjom, odnosno, sestričnom. Čak oko pedeset posto svih brakova su rodbinski brakovi, a razlog tome možemo pronaći u krutoj tradiciji koja razdvaja djevojčice i dječake, u potpuno neprirodnom zakonu koji još nije došao na propitkivanje.
Romantična ljubav, onakva kakvu je zapad primio preko renesanse, ne postoji. Ne postoji dejtanje niti snatrenje. Može vam se netko svidjeti, ali tad momak to treba reći ocu, a otac djevojčinoj obitelji dati ponudu braka.
Ahmad je također jedan od onih koji su vjenčani sa sestričnom, ali još nije u potpunosti zaključio proces ulaska u brak jer za to mu treba deset tisuća dolara. Taj novac će dati ženinom ocu, a otac će, ako je iole dobar, njima kupiti nešto za kuću. “Namještaj ili kakav kućanski aparat”, kaže.
Zbog segregacije koja vlada u društvu i nemogućnosti razgovora sa suprotnim spolom, dječaci su iznad svake mjere zaštitnički raposloženi prema sestrama.
“Znači ti bi se složio da netko spava s tvojom sestrom? Jer ako želiš spavati s nekim, to je isto nečija sestra. Kako bih njenog brata nakon svega mogao pogledati u oči?”
Čak i sama pomisao na seks prije braka izaziva misli o prostituciji, na taj način mu se i pristupa, a argument u razgovoru je uvijek isti: “Nisam čuo da se žalite o prostituciji na Tajlandu ili u Nizozemskoj gdje se žene prodaju u izlogu...U našoj kulturi pokušavamo zaštititi žene, a ne ih stavljati svakome ispred očiju.”
Koncept slobodnog izbora partnera se promatra kao nešto izvan afganistanske tradicije. Čak i sam pogled na lice, ženi snizuje cijenu, zato su u konzervativnim sredinama poput Kunduza, žene uglavnom pokrivenog lica. Na ulicama koje su u pravilu krcate ljudima, žene prolaze prekrivene plavim burkama i nije preporučljivo fotografirati ih. Za to će se pobrinuti organi reda kojih na ulici ima svih vrsta. Prometni policajci, moralna policija, talibani naoružani puškama.
Kunduz djeluje kao spoj više povijesnih razdoblja naguranih u jedan trenutak. Tamo stočar prolazi s ovcama kao što su njegovi preci prolazili tisućama godina, a pored njega naoružani organi reda u zaplijenjenom američkom Hummeru patroliraju ulicom. U pekari se kruh peče u velikoj zidanoj peći, a u lokalu do pekare jedu se hamburgeri i pije se coca cola.
Na Sveučilištu je situacija ipak malo drugačija, tamo se uglavnom jede pilav i tamo žene nisu pokrivenog lica, jer ih tamo jednostavno nema. No iznenađuje da se na ovom pokrajinskom sveučilištu nalazi i studentski dom sa sobama u kojima živi osmero studenata i da im je hrana besplatna. Oko sveučilišnih zgrada studenti sade ugrasno bilje i brinu se o travi, a imaju, s ponosom će reći, i veliko nogometno i kriket igralište.
“Mislim da su ljudi koji podržavaju odvojene muško ženske škole moroni. Smatram da je za vrijeme republike sustav bio sjajan. Pohađali smo miješane razrede i težili smo da se dokažemo jedni pred drugima. Bilo je dinamično”, objašnjava Samim i dodaje kako je još uvijek dobro da “nisu ugasili internet”.
Upravo je internet još uvijek široki most koji spaja ljude s modernošću. Ahmad na taj način obrazuje svoje sestre, Samim se dopisuje s istomišljenicima u drugim gradovima Afganistana i izvan zemlje. Isto tako to omogućava kontaktiranje sa suprotnim spolom. Čak i konzervativniji svjetonazori poput ahmadovog, nisu poklekli pred blagodatima online komunikacije. Pregledavanje ženskih lica na malenom ekranu, otkrivenih i našminkanih, onakvih osobina kakve ne žele vidjeti kod vlastite žene, sasvim je normalno.
U razredima su samo momci, a i oni izlaze van kad je vrijeme molitve. To je nešto što se mora odraditi. Rektor, dekan i svi profesori se okupe na livadi ispred glavne zgrade i klanjaju. Ako netko nije došao, primijetit će se.
U razgovoru sa studentima otkrivam da mnogi podržavaju odvojene muško ženske razrede, ali isto tako, kod nekih dobijam dojam da se ne usude izreći stvarno mišljenje.
Seraj, profesor na odsjeku prava i političkih znanosti ne podržava zabranu školovanja za djevojke i kaže kako je siguran da ni većina građana Afganistana ne podržava zabranu, samo da su mnogi za odvojene razrede.
“Školovanje je osnovno ljudsko pravo i nastava se mora održavati za dječake isto kao i za djevojke, ali mislim da će biti riječ o odvojenim razredima”, govori Seraj u prostranom uredu dekanata.
Uz čaj su nam poslužena i energetska pića, vrlo popularan napitak u Afganistanu, ali i sušeni dud. Nasuprot nas sjede drugi profesori i sam dekan, gospodin Mahboobullah Ruhani koji kaže da školovanje djevojčica nije donijelo neki pomak u društvu.
“Nismo imali nikakve pozitivne rezultate s obrazovanjem djevojčica. I to nije bio kratak rok već punih dvadeset godina. Žene su bile u parlamentu i u svim strukturama, ali ništa se nije promijenilo. Od strane djevojaka i žena na sveučilištu nastali su određeni moralni problemi.”
Na moje opetovano pitanje kakvi su to moralni problemi, dekan ne odgovara direktno, ali sažeto objašnjava odnos prosječnog Afganistanca prema novotarijama.
“Zadnjih dvadeset godina vlada je htjela implementirati zapadnu kulturu u Afganistan, ali to nije naša kultura, to nije afganistanska tradicija. Htjeli su poboljšati ženska prava, ali to se nije dogodilo. Ono što su pokušavali je nametanje zapadne kulture.”
I zaista, tekovine moderniteta, koji podrazumijeva i sekularizam, u Afganistan su dolazile na krilima okupatora. Najdublje su po tom pitanju prodrli Rusi koji su na kraju, baš kao i Britanci prije njih i Amerikanci nakon njih, izvukli deblji kraj. Otpor modernitetu u ovakvim je društvima zapravo otpor zapadnom imperijalizmu. Preko cijelog Bliskog istoka viđamo militantni islam koji se nameće kao čvrsta ukorijenjenost u tradiciji naspram Zapada i zapravo svega što s te strane dolazi. Na kraju imamo nakaradni starozavjetni sustav s ljudima koji drže mobitele u ruci i surfaju internetom.
“Neki ovdje naglašavaju da treba nastaviti s obrazovanjem djevojaka, čak i u talibanskoj vladi, ali zbog problema moralne prirode to nije moguće…” Dekan se sad odlučio razvezati i reći što ga toliko muči, a moralne je prirode: “Jednom sam ušao u razred i vidio sam djevojke kako plešu. Nikad ranije nisam doživio takvo nepoštovanje prema instituciji.”
Ahmad koji je studirao pravo na istom tom fakultetu, ali nije ostao u obrazovnom sustavu jer plaća je u turizmu puno veća, kaže da su za vrijeme republike odnosi bili poremećeni.
“Uzmi naprimjer ovaj slučaj. Profesorica predaje na fakultetu u miješanom razredu, znači da su u školskim klupama i dječaci. Ona sad krene pisati nešto na ploču i svi ti dječaci gledaju u njezinu stražnjicu. To treba izbjeći”, kaže.
Problemi Afganistana nisu samo obrazovanje i vjerski fundamentalizam, već cijeli niz infrastrukturnih nedostataka. U trenutku mojeg boravka strašne su poplave devastirale provinciju Baghlan, a nedostatak sredstava za kupnju osnovnih živežnih namirnica razdire cijelu državu. Vlada po tom pitanju ne radi puno. Talibanski službenici brinu o dosljednosti borbe protiv poroka. Iako su nekad i sami živjeli od prodaje heroina, danas se polja opijumskog maka spaljuju. To rezultira masovnim prosvjedima od kojih se najveći dogodio u pokrajini Badagshan. Tamo se iz dana u dan nanizalo mrtvih, a pojavile su se pukotine i u samom talibanskom pokretu.
Kako su talibani prvenstveno paštunski pokret, a kao takav unutar sebe ima uključen nacionalizam jedne etničke skupine, pojavila su se negodovanja pa čak i oružani sukobi između samih talibana. Nije nezamisliv scenarij raspada. Isto tako, naoružani neprijatelji druge vrste dišu za vratom. Islamska Država postavlja eksplozivne naprave kod šiitskih džamija, optužujući talibane da su izdali đihadistički pokret dok Nacionalni Pokret Otpora, nekadašnji Sjeverni Savez, izvodi gerilske napade na kontrolne točke. Tihi podržavatelji iz inozemstva čekaju pravi trenutak jer Afganistan ništa manje nije strateški bitan sad no što je to bio kroz cijelu svoju povijest. Rusija, Kina, Indija, Pakistan Iran...putovi ovih velikih sila sijeku se upravo u Afganistanu. Sve cestovne i energetske rute koje idu s istoka na zapad ili sa sjevera na jug mogle bi proći kroz Afganistan, bio bi to najbrži put.
Zbog svega toga teško je reći što će se događati na duge staze.
“Volim ovo raditi, volim razgovarati sa strancima i govoriti im o Afganistanu, ali moram toga napraviti čim više u čim kraćem vremenu. Sutra možda sve opet završi u plamenu i neće više biti posla, neće više biti turista”, objašnjava Ahmad svoju situaciju.
Njegov je san kupiti vlastiti automobil i voziti posjetitelje od mjesta do mjesta kako bi bio čim nezavisniji. Zatim mu je plan, ako bog da, oženiti se. Nakon toga bi ženi kupio dvije krave da ima mlijeko i da se osigura ako, ne daj bog, opet dođe do rata.
OBRAZLOŽENJE
Autor je svojom pričom pružio rijetko dubok i nijansiran uvid u kontradiktornu realnost Kabula, grada koji se službeno smatra „sigurnim” te istovremeno domom stanovnika duboko zatomljene nade i straha.
Autor Hrvoje Ivančić izravno s terena donosi dojmljiv prikaz svakodnevice u Afganistanu, prvenstvenu u Kunduzu i Kabulu, pod talibanskom vlašću – bez egzotizacije, senzacionalizma ili ideoloških klišeja. Kroz preciznu naraciju, on bilježi atmosferu straha, rezignacije i neizvjesnosti, ali i fragilne ostatke prkosa i dostojanstva koji preživljavaju u uvjetima represije.
U fokusu nisu političke analize ni statistike, nego iskustva konkretnih ljudi: studenta kojemu su srušeni snovi o budućnosti, umjetnika koji ne može više slikati ono što vidi, žena čiji identitet biva sustavno izbrisan iz javnog prostora. Autor uspijeva uspostaviti odnos povjerenja s akterima koji govore unatoč riziku, čime reportaža zadobiva rijetku dubinu i autentičnost.
Posebno je vrijedno to što reportaža, iako nastala u iznimno zahtjevnim sigurnosnim i logističkim uvjetima, zadržava profesionalnu distancu, novinarsku etičnost i stilsku jasnoću. Ona dokumentira nevidljive posljedice režima, a istovremeno potiče čitatelja na razmišljanje o tome što danas znači sigurnost, sloboda, nada – i tko ih sve ne može uzimati zdravo za gotovo.
Zbog svega navedenog smatram da ova reportaža u potpunosti odgovara kriterijima nagrade koja traži novinarsku izvrsnost, društvenu osjetljivost i originalnost pristupa.
Vladimir Barišić, Večernji list, urednik u Nedjeljnom izdanju
***
Biografija
Hrvoje Ivančić je novinar i pisac, specijaliziran za reportaže socijalne, ratne, političke i kulturne tematike. Izvještavao je iz kriznih i tranzicijskih područja poput Sirije, Ukrajine, Konga, Ugande, Južnog Sudana, Pakistana i Indije, kao i iz brojnih europskih zemalja. Njegov rad odlikuje se spojem terenskog novinarstva, etičkog pripovijedanja i društveno angažiranog pristupa.
Reportaže objavljuje u hrvatskim tiskanim i elektroničkim medijima, uključujući Večernji list, Globus, Lupiga.com, H-alter, T-portal i HRT, gdje je stalni suradnik. Dobitnik je više priznanja za novinarski rad, među kojima su nagrada HND-a "Marija Jurić Zagorka" za pisano novinarstvo (za reportaže iz Ukrajine), nagrada "Fra Ma Fu" za najbolju reportažu 2021. godine, te nagrada Dijana Klarić za rad iz Konga. Nagrađen je i priznanjem "FIJET Tolerancija" za doprinos razumijevanju drugih kultura.
Osim novinarstvom, bavi se i književnošću. Autor je više knjiga, među kojima su: "Dunavski blues" (putopis), "Samsara – put na Istok" (roman), zbirka priča "Za’atar", te putopis "Iza Mjesečevih planina". Piše i za djecu – objavio je slikovnice "Djeca Konga", "Djeca Egipta" i "Amadej". Njegove kratke priče objavljene su u domaćim i inozemnim književnim časopisima.
