Ideju za roman Zadnja stanica Vinkovci dobio sam nakon što mi se, igrom slučaja, u rukama našao podebeli svezak pisama od kojih ćete neka moći čitati na stranicama ove knjige. Riječ je o prepiski koja je započela krajem ljeta 1963. i trajala do proljeća 1965. godine između dvoje Vinkovčana, mladića i djevojke u vrijeme koje neposredno prethodi mladićevom odlasku na odsluženje vojnog roka u nekadašnju JNA i tijekom njegovog boravka u JNA i samog povratka. Pisma su dakle, stvarna i s obzirom da ih ima popriličan broj nisam ih sva uvrstio u roman već samo ona koja su mi se učinila najzanimljivijima.
A koja, osim intimne ispovijesti dvoje zaljubljenih, donose i svjedočanstvo tadašnjih društvenih običaja, odgoja i kulture, normi ponašanja, primjene jezika i svega onoga što je tadašnje društvo i pojedince u njemu činilo onakvima kakvi su bili. Meni se osobno ponajviše u pismima svidjela iskrenost i mladića i djevojke koji su se, bez imalo zadrške, jedno drugom emotivno otvarali i priopćavali stvari koje bih ja ili vi, možda izbjegli spomenuti voljenoj osobi. Međutim, oni skrivali i tajili jedno od drugog nisu ništa i to je možda i održalo njihovu vezu koja je, može se iščitati iz pisama, bila mnogo puta na kušnji. Oko tih pisama, pisanih i zanimljivim jezikom koji je u to vrijeme bio u upotrebi u Vinkovcima i okolici, uz često istodobno korištenje i jekavice i ekavice, s vrlo malo ijekavice, izgradio sam donekle izmišljenu radnju pokušavši likovima dati osobnost kakva im je pripadala u stvarnosti.
Tu ponajprije mislim na Zvonimira, Ljubicu i njezinu mamu Tereziju, dok sam si kod ostalih likova dopustio svojevrsnu maštovitost jer su Ivan Matić, Violeta i njezin otac Mijo, blagajnica Dinka i ostale osobe koje se spominju u romanu, izmišljeni likovi. Vjerujem da sam u tome i uspio, barem po onome kako je roman doživjela Ljubica koja je danas na pragu osamdesetih godina života dok nažalost, Zvonimir nije više među živima. Njihova stvarna imena bila su drugačija. Ali je kroz pisma ostala živom sačuvana njihova ljubavna i životna priča u kojoj su neke stvari opet fikcija poput toga da je Ljubica bila novinarka, što u stvarnom životu nije, ali mi je za potrebe radnje i s obzirom da sam i sam novinar, bilo najlakše na taj način upravljati njezinim likom. Izmišljeno je i ime novina u kojima se zaposlila.
Nikada u Vinkovcima nije postojala novina pod imenom Glasnik. Tih 60-ih godina prošloga stoljeća u Vinkovcima su postojale jedino Novosti, današnji Vinkovački list i dakako, Radio Vinkovci. Ono što međutim, nije fikcija su izneseni povijesni podaci i događaji odnosno tereni na koje Ljubica odlazi kao novinarka. Svi događaji vezani uz novinske izvještaje koji se nalaze u romanu u stvarnosti su se i dogodili i tu moram zahvaliti Vinkovačkom listu čija mi je arhiva bila od ogromne pomoći jer predstavlja nepresušan izvor svega što se od 1952. godine događalo i još događa u gradu na Bosutu. Koristio sam se i drugim izvorima te su mi od velike pomoći bili ondašnji turistički vodiči i publikacije o Vinkovcima, kolumna mr.sc. Vladimira Ćirića Vijesti iz povijesti objavljivana u Vinkovačkom listu kao i neposredni razgovori s Vinkovčanima i Vinkovčankama čiju su mladost obilježile upravo 60-e godine prošloga stoljeća.
Pokušao sam, i valjda sam u tome barem donekle i uspio, u romanu dati realnu sliku života u Vinkovcima tih godina 20. stoljeća i približiti ga naraštajima koji nisu iz toga vremena i koji baštine neke druge običaje i navade. Bilo je to vrijeme u kojima su se Vinkovci intenzivno izgrađivali i pretvarali u urbano središte, vrijeme u kojem je svatko tražio svoje mjesto u društvu koje je na ovim prostorima uvijek bilo u nekakvom previranju. U tim složenim društvenim okolnostima u tadašnjoj SFRJ politika je određivala gotovo sve (a i danas nije puno drugačije iako jugoslavenske federacije odavno nema). Ljubica i Zvonimir pokušavaju se u ukalupljenom društvenom okruženju izboriti za pravo na svoj dio plavog neba, još uvijek relativno zaštićeni obiteljima iako je Ljubici u tom pogledu puno teže, ali uvjereni kako će život podrediti svojim planovima. Međutim, ne postoji badava ona izreka „Čovjek snuje, a Bog određuje”.
Tako je nekako bilo i u stvarnom životu ovo dvoje mladih koji su se vjenčali 1966. godine i doživjeli ozbiljne godine bračnog života u kojem su dobili i djecu. Kao i u svakom braku, bilo je i tu povuci, potegni, ali i trenutaka koji su intenzitetom emocija u potpunosti opravdavali sklopljenu bračnu zajednicu. I nakraju, ovo je roman o Vinkovcima i tome je gradu posvećen, gradu u kojem je ponekad najlakše uočiti ono što nije dobro, a nije budemo iskreni, puno toga. Međutim, postoji li savršeno mjesto? Nema ga na kugli zemaljskoj, ali postoje zato ljudi spremni otkloniti sve ono što ne valja i prepreka je ugodnom životu u nekoj sredini. U Vinkovcima takvih je ljudi puno.
Mali su to ljudi, bez razvikanih titula, položaja i funkcija u društvu, ali voljni da svakodnevnim djelima dobrote poput košnje trave ispred obiteljske kuće ili uljudnog pozdrava susjedu ili poznaniku kojega sretnu na ulici, čine velike stvari za grad u kojem žive. Grad koji je meni najljepši, upravo sada u jesen, kada prođu bučne Vinkovačke jeseni i sve pođe ka smiraju pred nadolazeću zimu. U dobroti ljudskih srdaca i spremnosti za žrtvu poradi općeg dobra treba tražiti veličinu svakog grada, sela i države. Koliko je te dobrote u nama samima, trebamo sami procijeniti imajući pri tom na umu uzrečicu da se dobro dobrim vraća. I Gradu i ljudima u njemu.
