"U pedeset godina rada još nisam naišao na ovakvog vučinu. Od straha su i psi pobjegli", i dalje šokiran priča pastir Luka Bikić iz Biokovskog Sela u općini Zagvozd.
Nemili događaj o kojem zadnjih nekoliko dana bruji cijela Imotska krajina zbio se na lokalitetu Golo Brdo između Zagvozda i Imotskih Poljica gdje je predator usred bijela dana napao Bikića koji je kao i svakog drugog dana čuvao stado od tridesetak krava po uzavrlom zabiokovskom kamenjaru.
"Bilo je to oko deset sati ujutro. Jednostavno se stvorio među kravama. Ja za kamen, on malo natrag, pa opet prema meni. Čim mu okrenem leđa kesi zube i sve gleda kako da me se maši. Ne smiš mu leđa okrenit. Uvatijo me neki strah, ne mogu vam opisat taj osjećaj", kaže navodeći da je bio sam u planini sa trideset krava i "vučinom od brat bratu pedesetak kila".
"Nigdi nikoga. Međutim, to nije jedini problem. Popeo bih se ja na drvo, ali nemam na što. Sve niska jasenovina i grabovina", još u strahu prepričava svoj bliski susret s nemani kakvu još u životu nije vidio.
Strah, ali i slike, kako kaže, razvaljenih ralja, ni danas nekoliko dana kasnije, nikako mu ne izlaze iz glave.
"Nije to lako zaboraviti. Zamislite situaciju u kojoj pred vama u pustoši bez igdje ikoga stoji ogromna vučina gabarita koje u svojih pola stoljeća čuvanja stoke po biokovskim vrletima, moje oko nije vidilo, a vidio sam svašta. Svakakvih beštija, najviše vukova. Ali tako šta nikada", kazuje navodeći da su od straha i psi pobjegli.
"Glasno zacvilili i put pod noge, a ti se Luka bori. Sam Bog me je spasio", kaže. Cijelo to vrijeme, tih nekoliko minuta koje su mu trajale vječnost, imao je štap ispod ruke. Nije mu palo na pamet da s njim u ruci jurne prema predatoru.
"Branio sam se kamenjem jer njih hvala Bogu ima napretek. Vidim da od toga nema vajde. Sitim se štapine i počnem mahati. Ma jok, ni makac. Ne obazire se toliko na krave koliko na mene", opisuje naglašavajući da je bilo slučajeva da vukovi napadaju ljude u zaštiti mladunaca, čopora, ali nikad ovako.
"Sve mi je u tih par minuta prošlo kroz glavu, cili moj život. Straj me obuzeo, noge se odsikle, svaka dlaka mi se naježurila, a ladni znoj probio na svaku poru. Vani na suncu četrdeset, a ja dršćem k'o prut", opisuje nemilu situaciju.
Skupio je ipak hrabrost i krenuo "tih par presudnih koraka naprijed" prema njemu mašući štapom. "Na prvu se čak nije ni pomaka, a onda onako nonšalantno odšetao prema Golom Brdu", još su svježa sjećanja Luke Bikića na bliski susret o kojem bi se, tvrdi, mogao film snimati.
Nije ovo prvi put da su vukovi napali šezdesetčetverogodišnjeg pastira s Biokova. Prije nekoliko godina slična situacija se zbila nešto istočnije u Župi pod biokovskim klisurama gdje je tada naš sugovornik spas potražio na stablu. Tada je, međutim, znao razloge napada. Na njega je navodno nasrnula vučica zabrinuta za mladunčad.
Nekoć su stanovnici Dalmatinske zagore doista imali razloga za strah od vučje zajednice, pogotovo zimi kada su se, prema narodnoj predaji vukovi spuštali sa planine i napadali ljude i stoku. No čovjek ih je nemilosrdno istrebljivao pa su, prema toj istoj navadi, vukovi čim bi namirisali čovjeka panično bježali u skrovite šumske brloge.
"Može biti da je tako. Ali vukova ima više nego ikada. Ja sam četvrta generacija svoje obitelji koja se bavi čuvanjem blaga. To je radio moj pradjed, djed, otac i sada ja. Na paši sam svaki dan već pedesetak godina. Nikada nisam čuo da su vukovi napali čovika koliko u zadnjih par godina. Istina, viđali smo ih", priča dalje navodeći da ne zna što se događa i radi čega su promijenili dosadašnje navike, ali zna da država radi krivo.
"Osokolile su se beštije. Znaju i oni da ih država štiti. Aj ti sada ubij vuka. Boge mi, ne gine ti tri miseca robije i četrdeset ijada kuna kazne. Nu šta ću ti još reć? Šta ne otmu vukovi, oće zmije poskoci. I njih da Bog očuva. Nakotilo se svakakve gamadi, samo je ljudi sve manje", revoltiran je.
Radi svih tih nemani, otkriva, unatrag koju godinu riješio se stada burskih koza. "Svaki misec jedna ili dvi manje i šta onda, ode ti cila godišnja zarada. Ovako radim za drugoga i najmirniji sam. Učuvaj Bože šta se događa. Strah me je sada i otić u planinu. A opet znaš i sam moraš živit", govori Luka Bikić.
Na žalost brojnih stočara i pastira, kaže, naša je država posložila čudna pravila igre zbog kojih se i sa poticajima odustaje od stočarstva. Zaštitila je vuka. Lovac koji je u bajci spasio Crvenkapicu danas bi imao ozbiljnih problema sa zakonom.
To znaju i u susjednoj Šibensko-kninskoj županiji gdje su napadi vukova na stoku, a u zadnje vrijeme i na ljude, postali svakodnevnica. Samo u toj županiji mjesečno usmrte preko sto grla stoke, a prije dva tjedna nasrnuli su i na Sašu Štrbca iz Kistanja. Dok su nekoliko njih napali Štrbca drugi dio čopora intervenirao je u staji ostavivši kistanjskog pastira bez trećine koza. Par dana kasnije i koji kilometar dalje napali su staricu i njezine ovce. Ukupno šest napada samo u Kistanjama.
Lovci imaju objašnjenje za ovakve događaje. Predsjednik LU "Svilaja" iz Vrlike Ivan Žeravica tvrdi kako nikada nije zabilježeno, bar u novijoj lovačkoj povijesti, da vuk napada ljude.
"Bez sumnje radi se o vukopsima, agresivnim križancima koji su u posljednjih nekoliko godina preplavila naša lovišta. Vuk, između ostalog ne reži. On kada vidi čovjeka, u pravilu podvije rep i nestane, dok vukopsi genetski imaju ubilačku narav. Stoga imamo i znatne štete u lovištima, a i sve učestalije napade na ljude", objašnjava dodajući da se ne boje jer imaju pseće gene i vučju narav.
Upozorava da će širenje bastarda dogoročno izazvati ozbiljne posljedice kako na ljude tako i na životinje. "Vi imate i u našoj bližoj okolici ljude koji križaju pse sa vukovima kako bi dobili krvoločnu zvijer za dogovorene borbe pasa. Također, u ništa manjem obimu isti dolaze i preko granice iz susjedne BiH. Zašto na koncu završe u prirodi uopće nije teško odgonetnuti", precizan je prvi lovac vrličke "Svilaje" napominjući da nakon što više nisu za borbu zbog ozljeda ili starosti, njihovi dojučerašnji vlasnici križance ispuštaju u šumu.
"I onda imamo to što imamo. To je svakako ozbiljan problem oko kojeg se svi zajedno moramo pozabaviti, ako već nije kasno", oprezan je Ivan Žeravica, ističući podatak od prije desetak godina kada je na par dana bio dozvoljen izlov vuka na Biokovu kada je od šest ili sedam odstreljenih jedinki, njih pola bilo genetski poremećeno.
Struka još nije decidirano potvrdila mogućnost napada vukova na ljude.
Prof dr. sc Đuro Huber s Veterinarskog fakulteta u Zagrebu kazao nam je da je mogućnost napada vukova na čovjeka vrlo mala. U pravilu takvih slučajeva je bilo, ali ne i kod nas.
Ne isključuje mogućnost nasrtaja pasa ili vukopasa, ali tako što ne može i potvrditi. U rujnu kreće akcija jednogodišnjeg monitoringa vukova kada će se uzimanjem uzoraka iz izmeta moći sa sigurnošću kazati koliko ih u Hrvatskoj imamo je li ta populacija i u kolikoj mjeri "zagađena“ križanjem pasa i vukova.
"Imamo različita stajališta po tom pitanju", dodaje pojašnjavajući da su u mnogim slučajevima do sada genetskim analizama pojedinih jedinki došli do zanimljivih rezultata.
Kod životinja koje su po vanjskim karakteristikama definitivno odavale da se radi o pravim vukovima, analizom su potvrdili da su to križanci, a paralelno na prvi pogled bastardi, bili su u pravilu pravi vukovi. Tako da je teško bez analize sa sigurnošću kazati tko je tko.
"Isto i u ovom slučaju iz Zagvozda i Kistanja, za koje prvi put čujem, ne možemo kazati tko su pravi predatori koji su napali tamošnje pastire i ovčare", kaže dr.sc. Huber.
