U malom gradu kojim, obzidanim koritom, vijuga planinski potok Vučica pa se čini kako Orahovčani, za ljetnih vrućina imaju podno hlađenje, čest sam gost. Zapravo, i više od gosta. Jer brzo se saživi sa šumom na rubu grada kojeg oplakuju svi okusi darežljive prirode jednako kao i planinska svježina. A još brže s Orahovčanima. Već po prvom dolasku u Orahovicu, a ne bih stavio ruku u vatru da baršunasti trag Silvanca zelenog na nepcu kojeg mi je na kušanje ponudila naša vrhunska enologinja Ivana Nemet, nema udjela u tome, otelo mi se ono Kennedyjevsko, Ich bin ein Orahovčan. Moji ponovni dolasci čine mi se sve više kao povratci. A ljudi koje sam tamo upoznao, prijatelji koji mi, kada ih ne viđam, nedostaju. Ivana, Nikola, Maja, Matija, Renata i Hrvoje.
U samom središtu Slavonije, na jugoistoku Virovitičko-podravske županije, Orahovica počinje ispod prijevoja koji dijeli Papuk od Krndije da bi niz obronke polako sišla u ravnicu. Pogled preko ribogojilišta Grudnjak na nazubljene planinske vrhove slika prizor neočekivan za Panoniju. Da je čitav kraj poseban i da se opire stereotipu, na svoj način svjedoči i Ben Fogleov TV serijal New Lives In The Wild s epizodom iz Hrvatske, o svjetski priznatom atletskom treneru i mom prijatelju koji je svoj novi dom pronašao na Papuku. U Orahovici živi nešto više od 5 000 ljudi. Dovoljno je mala da svatko svakog zna, a dovoljno široka da prihvati i zavoli stranca. Varoš krase prepoznatljivi objekti: crkva, kurija, korzo, vodenica, stari vinski podrum ukopan u zemlji i jedna umirovljena parnjača ahcigerka koja je nekada vukla vagone Gutmannove željeznice. Dol uz potok u središtu grada okružuju perivoj, šetnica i vrtovi.
Nadvisuju ga brežuljci po kojima se redaju obiteljske kuće i voćnjaci. Iza njih nema crte koja dijeli grad od divljine. Kada Orahovačko proljeće dođe i gradski korzo zaživi, razgovjetan žamor iz centra čuje se odmah iza brda u šumi. Orahovica je grad na pola sata hoda od Parka prirode Papuk. Ona je svijet u malome. Samozatajna, kakva slavonska mjesta iz neopravdanog razloga znaju biti, ona ima sve. Polja, planine, jezera, kamen, lozu, usijeve, zaštićenu prirodu, pitku vodu iz potoka, ribnjake, šumarke, biciklističke staze, planinarske putove, prašume, srednjovjekovne gradine, vidikovce, raskošne trpeze, vinske podrume, šetališta, perivoje, kulturne i sportske događaje i jedan od najboljih ljetnih glazbenih festivala u Hrvatskoj. Fali još samo more, primjetio bi možda netko.
Moj odgovor je, ne dolazite u Orahovicu bez kupaćih. Oko stotinjak tisuća posjetitelja pohodi ljeti ovo mjesto zbog kupanja na Orahovačkom jezeru pa ona već dulje vrijeme ima reputaciju slavonske rivijere. “A kada zahladi, neka ponesu i neopren” klimajući potvrdno glavom, govori mi osoba koja je 2019. prva obišla svijet na električnom biciklu. Hrvoje Jurić, nije Orahovčan, no kao i ja, zadnjih godina često je boravoi ovdje. U sklopu svog nedavnog projekta Giant World Tour, kojemu je cilj bio obići globus, kondicijske pripreme provodio je upravo u Orahovici. Usto, cijelim je putem Hrvoja u kamperu pratio mladi snimatelj, Orahovčan Matija Pospihalj, a sam je Giant World Tour 2019. godine službeno krenuo i završio baš ovdje.
Okolica pruža savršene uvjete za sve vrste treninga: plivanje, trčanje, vožnju, planinarenje. No dobar razlog Hrvoje je pronašao i u zabačenom, papučkom selu Kokočak, nedaleko Orahovice. Tamo se skučio naš vrhunski triatlonac i atletski trener, Zaprešićanin Nikola Borić koji, osim što je mnoge sportaše doveo do šampionskih naslova i olimpijskih medalja, pripremao je i Hrvoja za put oko svijeta biciklom. Kada sam prije nekoliko godina upoznao Nikolu, bio je zaokupljen organizacijom prvog izdanja Papuk Extreme Challengea, velikog trodnevnog sportskog događaja kojeg je bio pokrenuo u Orahovici.
Uz natjecanja u maratonskom trčanju, trekkingu, trailu, brdskom biciklizmu, downhillu i daljinskom plivanju, glavni događaj orahovačkog Challengea je Prvenstvo Hrvatske u kros triatlonu koji je i izborna utrka za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Dansku. Na pitanje zašto je svjetske metropole i uspješnu trenersku karijeru zamijenio slavonskom divljinom, Nikola je odgovorio: “Mene je divljina vukla cijelo vrijeme. Skoro devet godina, tražio sam lokaciju. Prema svojim željama sastavio sam popis što sve želim imati. Prošao sam cijeli svijet u potrazi za tim i sve to našao ovdje”. A onda je i poentirao: “Svatko od nas bi s vremena na vrijeme trebao preokrenuti život naglavačke".
Je li orahovački kraj Eldorado za takve promjene? Bit će da jest, jer prošloga ljeta Nikola je bio već u drugom filmu. Držeći već neko vrijeme svinje mangulice na otvorenome, na imanju u Kokočaku, pokrenuo je s lokalnim OPGovcima klaster Made In Papuk te obrt Shumsku farmu za dostavu organski uzgojene hrane. Kako kaže “ Brend je nastao kao prirodan slijed višegodišnjeg uzgoja hrane na potpuno prirodan i ekološki način za vlastite potrebe. Cilj rada je boljitak cjelokupne zajednice malih proizvođača.”
Robinzon s Papuka, kako su mediji nadjenuli ime junaku četvrte epizode 11. serijala New Lives In The Wild, nedavno prikazane na Channel 5, dobar je šlagvort za povijesnu kroniku. Nikola je, naime ime sudbinski vezano uz Orahovicu. Posjed s utvrđenom gradinom, u srednjem vijeku češće nazivan mađarskim imenom Raholca, posjedovali su najprivrženiji kraljevi ljudi, vojvode, banovi, tavernici, palatini. Naklonost ugarskih suverena Ludovika I Anžuvinca i Matije Korvina stjecala se u ratovima kojih u 14. i 15. stoljeću nije nedostajalo. Dva su se Nikole naročito istakla u tome i uzdigla slavu i značaj Orahovice. Prvi je bio Nikola Konth Orahovički, ban Mačve i kralj Bosne, drugi njegov praunuk Nikola Iločki. Pečat svoje moći dvoje su Nikole plemenitih utisnuli u najpoznatiju orahovačku građevinu. Na sat vremena pješačenja od središta Orahovice, među sjevernim obroncima Papuka i Krndije, uz jezero i strmu padinu, nalazi se Ružica, jedan od najvećih srednjovjekovnih gradova Hrvatske. Tko god posjeti Orahovicu, ne odlazi odavde dok se ne uspne do poznatog vidikovca. Premda ruševni, ostaci ispod bršljana crtaju obrise palače, zidina, kula, prolaza, izduženih gotičkih prozora i kontrafora koji kao i brojni ovdje pronađeni predmeti upućuju na visok standard življenja.
Pješačeći u društvu s Renatom, zaobilazim Ružicu. penjući se dalje uz šumovitu padinu. Orahovčanka iz Našica, Renata Sambolec često pješači ili vozi bicikl u prirodi. Njezine zanimljive fotografije Papuka i Krndije koje snima s vidljivim osjećajem zaljubljenice u prirodu, zapele su mi za oko na jednoj društvenoj mreži. Pokazale su mi mnoge skrivene tajne orahovačke okolice koje sam i sam poželio doživjeti. I tako, otkrivajući dalje Orahovicu s Renatom, nisam doslovno zamijenio Nikolu Ružicom no i u tom početnom R ima neke podudarnosti. “Brojne su se tužne legende isplele oko Ružičina imena, ponajviše vezane uz sudbine nesretnih djevojaka na čijim su mjestima stradavanja počeli nicati ružičnjaci“ priča mi Renata dok se starim Rimskim putem penjemo uz greben.
Gusta bukova šuma na uskoj strmini skriva Stari grad, drugu, zagonetnu utvrdu koju historiografija tek treba istražiti. I prekrasne poglede sad već nadomak vrhu. Orahovački planinari redovito vode brigu o stotinjak kilometara staza na području Krndije i Papuka. Uspeli smo se i do vrha Kapovca koji se već nadaleko, sa svih strana iz ravnice, prepoznaje po televizijskom odašiljaču. Od svježeg zraka i pogleda s vrha Krndije, krv udara u glavu.“
Nakon što smo predahnuli i dobrano zakrčili proctor naših memorijskih kartica, krenuli smo natrag, prateći strmu stazu niz padinu koja vodi do četvrtog Nikole. Planinska dolina utisnuta među bukve i četinjače skriva jedan od najljepših pravoslavnih samostana Hrvatske, Manastir Sv. Nikole. Priroda i duh ovdje rezoniraju u timu pa osim vjernika, krijepe svakog tko se do nje spusti.
Ne osjećajući na kraju ni trunka umora, otpješačio sam kroz orahovačke vinograde do obližnjih Crkvara. Tamo se nalazi kapela iz 13. stoljeća za koju se drži da su je podigli vitezovi Križari. Orahovačko srednjovjekovlje, osim iz knjiga i građevina, može se doživjeti i u Viteškom turniru, uzbudljivom i dobro posjećenom kulturnom događaju koji se, zaslugom Reda vitezova Ružice grada iz Orahovice, svake jeseni održava u Park šumi Jankovac
Tko je bio blizak kralju, držao je do svojih podruma. U nasljeđe iz vremena orahovičkog plemstva ide i spravljanje dobrih vina. No Orahovica je danas mjesto zavidne vinske kulture zahvaljujući prvenstveno vinskim stručnjacima. “Vino ne skriva tajne ako umiješ s njime razgovarati. Kada ga kušam, znam je li ga radio on ili ona”. Gusti trag žutozelenog Silvanca kvasi zidove čaše, no mene više opija Ivanina opčinjenost umjetnošću spravljanja vina koja je očita i u potpunoj tišini. Ivani Nemet, priznatoj hrvatskoj enologinji i doskora glavnom stručnjaku za vina PP Orahovice ne treba postavljati pitanja. Ne zbog osobine šutljivog zanesenjaka, već zato što pogađa sva vaša pitanja.
Nekoliko minuta časkanja s njom pri degustaciji proširit će vam horizonte doživljanog svijeta bolje od bilo kojeg eno-priručnika. “Vina su poput ljudi: gruba, harmonična, jaka, bistra, bolesna, defektna, mlada, zrela, zdrava, živahna. Znam priču svakog tanka, pamtim poljubac ispred neke bačve, svađu ispred cisterne i, vjeruj mi, svi se ti događaji kasnije odraze na vino.” Pamtit ću cijelog života da sam u Orahovici doznao da, osim izgleda, mirisa i okusa, vina još i govore. U Orahovačkom vinogorju uzgaja se silvanac zeleni, pinot sivi, rajnski rizling, graševina, frankovka, chardonnay i sauvignon. “Vinu se ne može nametnuti karantena” zaključuje Ivana. Dok svijet stoji, u Orahovici fermentira. Ako ste zbog globalne koronakrize, propustili posjetiti Orahovicu, ne brinite. Vina će strpljivo čekati na vas jer vrijeme se ovdje sprema u bačve.
Prije više od 10 milijuna godina Orahovica je bila na dnu Panonskog mora. U stijenama slavonskog gorja, među obalnim sedimentima, mogu se pronaći razni nalazi koji upućuju na izumrlu faunu miocenskog mora. Bez sumnje najspektakularniji, zubi su Magalodona, goleme morske psine, najveće nemani koja je ikada obitavala u Slavoniji, U njegovoj čeljusti s nekoliko tisuća zubi, moglo se, da ih je tada bilo, zarobiti desetak ljudi. Činjenica da je najveća hrvatska riba nekada davno živjela tamo gdje danas više nema niti mora niti soli, potakla me na razmišljanje o orahovačkim superlativima. PP Orahovica najveći je proizvođač slatkovodne ribe i lješnjaka u Hrvatskoj, Ružica grad jedna od najvećih srednjovjekovnih gradina, Ferragosto Jam najveći je open air festival u istočnoj Hrvatskoj.
Nikada nisam volio jesti šarana. A onda sam, u rano proljeće prije dvije godine došao u Orahovicu i upoznao foodblogericu Maju Božičanin. Maja je umjetnica spravljanja doživljaja trenutka, iznenađenja, kuhanja i birane hrane. “Želim potaknuti druge da probaju novo i drugačije” piše i na Majinom blogu maXYama. Njezin kulinarski identitet je originalan, spoj trenda i bakine kuhinje. Radi se o konceptu secret supper gastronomskog događaja. Za manju skupinu ljudi Maja bira tajnu lokaciju na kojoj će svoje goste iznenaditi vrhunski pripremljanim i dizajniranim sljedovima od svježih, sezonskih namirnica. Ta su mjesta najčešće negdje u prirodi pa bi se sve skupa moglo nazvati i fine dining u šumi. No Majin sam skriveni objed te nedjelje doživio u starom vinskom podrumu iz 1894. godine u Orahovici. I uvjerio se kako je to što ona radi poput pisanja priča. Tema, uvod, zaplet, vrhunac, desert. Osnovna misao i poruka: morate poslije ovog polizati prste i ponovo doći.
Sljedovi su bili u znaku slatkovodne ribe, kako se uoči vazmenog tjedna u Slavoniji i priliči. Salata, tartar i namaz od dimljenog šarana Panona Mare, čips od fileta šarana iz tempure, pire od celera s tostiranim lješnjakom, fiš s domaćim rezancima i glavni zgoditak, Bećar s Grudnjaka. “Šaran u bijelom vinu, špikovan slavonskom slaninom na krumpiru, da zatečeni ne ostanu posve pogubljeni u očekivanju sušene svinjetine” pojašnjava Maja predzadnji slijed. Za kraj Meringue lješnjak torta s jagodama. Sve to savršeno sljubljeno s Ivaninim potpisom, u vinima PP Orahovica. Maja je vrhunski D.J. rafiniranog gastro lounge partyja sa slavonskim flavourom.
Bezbroj je razloga za boravak u Orahovici. Ovdje ima svega za svih. Za bicikliste, planinare, maratonce, ljubitelje adrenalinskog sporta, dobre svirke i Woodstock ambijenta, foodije, gurmane, fotografe, umjetnike. No ono što neko mjesto čini poželjnim i zbog čega se u njega vraćam, jesu prije svega ljudi. A bez obzira koliko malen grad bio, u Orahovici ih ima još mnogo koje bih želio upoznati.
***
Saša Pjanić Rođen 1973. u Virovitici. Osnovnu i srednju školu polazi u Bjelovaru a od 1988., polazeći školu fotografije postaje i aktivni član foto kluba Iris iz Bjelovara. Profesionalno se počinje baviti fotografijom od 1995., surađujući sa brojnim tvrtkama, časopisima i agencijama za oglašavanje. Već slijedeće godine, putovanjem u Turkmenistan započinje i svoje putne i putopisne projekte koje otada kontinuirano objavljuje u hrvatskim, a povremeno i u stranim tiskanim i elektroničkim medijima. Izgrađujući se autorski kroz razna putovanja, usporedo sa različitim profesionalnim angažmanima, udružuje se sa skupinom fotografa koji će zajedno pokrenuti projekt Omnibus World Workshop.
Od 2000. intenzivno putuje Azijom, Afrikom, Europom i Hrvatskom, objavljujući fotografije i priloge u hrvatskim tiskanim (Croatia Airlines, Meridijani, Putovanja/Place2Go) i elektroničkim medijima (T portal, Explore Croatia, Turističke priče, TZ Virovitičko-podravske županije). Sudjeluje na raznim putopisnim i fotografskim projektima udruga Omnibus i World Visual Factory. U suradnji sa Human Synergy Project, osmišljava i sudjeluje na projektu My Life 4 Kids - Budapest Bamako Humanitarian Rally, putujući u više navrata zapadnom Afrikom u razdoblju od 2016. do 2020. godine. Na temelju tog iskustva, piše trenutno svoj putopis pod radnim nazivom Kako sam spojio svoj dnevni boravak i Afriku koji bi trebao biti završen i objavljen u 2023./24. godini. Kao fotograf, 2019. angažiran je na projektu Hrvatske turističke zajednice Slavonija, Puna neispričanih priča u kojoj objavljuje svoje fotografije.
U suradnji sa Savezom društava Naša djeca Hrvatske, 2022. osmišljava i realizira koncept, tekst i fotografije za samostalnu, putujuću izložbu fotografija Djeca OKO nas. Kao član Udruge Virovitička kuturna alternativa ViKA), 2021./22 u sklopu projekta Književna ViKA, financiranog od Ministarstva kulture i medija RH, osmišljava, organizira te kao moderator vodi predstavljanje hrvatskih putopisaca (Hrvoje Ivančić, Maja Klarić, Goran Blažević i Ivan Đogić) pod nazivom Putopisna ViKA-Vikom oko svijeta. Radi kao freelance fotograf i putopisac, specijaliziran na područjima hoteljerstva, turističkog i destinacijskog brandinga, turizma i putovanja.
