Ako je Hrvatska puna života, kako ambiciozno tvrdi slogan naše Turističke zajednice, tada bismo Napulj, po elementarnoj pravdi, morali opisati kao grad u kojem život vrije. U svakom pogledu i svugdje. S izrazitim elementima kaosa koji je sveprisutan, ali ne i destruktivan. Štoviše, taj kaotičan ritam disanja grada istodobno je i začuđujuće funkcionalan.
Stoga, nakon prvotne zbunjenosti i neshvaćanja onoga što se oko njih događa, strancima postaje nekako simpatičan. Usisa ih u svoj otkačeni nered, pa uskoro i sami počinju pružati ruku s podignutim dlanom prema vrevi automobila i motorkotača koji jure prema njima dok preko crvenog svjetla prelaze ulicu. Jer na te se dosadne svjetlosne izmjene nitko u Napulju ne obazire.
Promet teče stalno, malo zastajkuju i viču pješaci, malo koče i bučno psuju vozači, ali sve to funkcionira bez težih posljedica. Svi znaju pravila igre, odnosno da pravila nema, pa se naguravanje po kolniku u ritmu “malo oni, malo mi” odvija nekako prirodno kaotično. Baš kako Napulju i priliči.
A policajci? Ne trzaju uopće na svu tu gungulu, jer prometna je gužva toliko velika, a ignoriranje prometnih pravila tako masovno, da im se uopće ne isplati trošiti vrijeme na nemoguću misiju uvođenja reda. Valjda i oni svako malo pomisle kako je taj njihov Napulj baš neki poseban grad. I da je baš fora.
Bogami i jest. Velika fora. I to na mnogo načina. Fora je poput onog odbjeglog luđaka iz vica kojeg su u potrazi opisali kao visokog i niskog, crne i plave kose, debelog i mršavog, a na upit kako sve to može biti odjednom, odgovor je bio – jesmo li vam rekli da je lud. E pa upravo takav je i Napulj. Pun dijametralnih kontrasta, često zbijenih na malom prostoru. Prekrasan i ružan, čist i prljav, iskren do boli u prikazima svoga svakodnevnog života koji neobuzdano pulsira njegovim ulicama. Grad šušura, prometne buke, uličnog žamora, pjesme, zabave, dobre hrane, ljepota i šokova, iznenađenja na svakom koraku.
Oduvijek je bio na popisu gradova koje smo željeli posjetiti. Jug Italije, kontroverze, mafija, Pompeji, još uvijek živi Vezuv koji nad Napuljem već dugo stražari u miru... I onda, bingo. Easyjet je nedavno uveo jeftini direktni let Split – Napulj. Idemo!
Let traje manje od sata, i eto vas na odredištu. Avion slijeće među zgrade, jer zračnu je luku odavno progutao grad koji se raširio u svim pravcima i dogurao do milijun stanovnika. Pripremajući se za put, pročitali smo da umjesto taksija, koji zna biti vrlo skup i namjerno spor ako loše odaberete (baš kao i u Splitu), treba izabrati brzu i jeftinu autobusnu liniju od zračne luke do Trga Garibaldi. Vozi je tvrtka Alibus, a polazi svakih petnaestak minuta.
Tako je i bilo. Karta na automatu u zračnoj luci košta pet eura po osobi, a u bus smo se praktički odmah ukrcali. Za dvadesetak minuta bili smo na Piazzi Garibaldi. A onda, prvo iznenađenje. Spuštamo se pokretnim stepenicama u metro. I zinemo. Sve moderno, čisto, uredno, odlično označeno, metro kakav bismo zamislili u nekom njemačkom gradu, a ne u Napulju. Cijena? Jedna vožnja 1,10 eura. Splitskom “Prometu” na znanje. Ne i ravnanje, jer kod nas se sve ravna samo naviše.
A onda još jedno, mislim iznenađenje. Prvi dan je lipnja, a praktički svi nose maske FFP2. Mladi i stari, s ležernom mirnoćom. Još uvijek su obvezne u javnom prijevozu. Hm, ne poštuju prometne propise, motociklisti vrlo rijetko nose kacige, puno toga čini se kaotično, a maske nose praktički svi. Kako to, pitao bi Vojko V.? Vrag bi ga znao.
Juri tako metro i uskoro vani piše Materdei. Naša stanica. Opet na pokretne stepenice i izlazimo na ulicu. Krećemo prema obližnjem apartmanu, a kontrasti se počinju smjenjivati. Ovdje slatki mali trg s fontanom ili kipom, a već dvadesetak metara dalje bočne ulice iz Fellinijevih filmova.
Uske, pomalo mračne, s trakom plavoga neba u visokom procjepu između zbijenih zgrada bez prekida. Rastegnuti tiramoli, košulje i hlače uredno vise, poneka bakica sjedi na hoklici ispred portuna, motocikli neprestano odnekud izviru i prolaze gurkajući nas u stranu, mali trgovci nude voće i povrće (jeftinije od našeg), muškarci piju pivo na štekatima i žustro pričaju, male ribarnice s odličnom ponudom ribe i školjaka (jeftinijih od naših), žamor na dijalektu. Okus siromašnog i napornog života. Mediteran kakav je nekad bio. I ostao!
Stižemo do portuna s oguljenom bojom, ali se potom vrlo urednim stubištem penjemo do moderno uređenog studio apartmana. Sve je za pet, no nismo zato došli. Ostavljamo torbe i idemo vani. Prava avantura počinje.
Trajala je tri dana, a napunila nas je doživljajima za više godina. Neobičnim slikama, zvukovima, bojama...
Najviše ih je zbijeno u dvjema četvrtima, Centro Storico i Quartieri Spagnoli, koje su srce starog Napulja i meka nebrojenih turista. Tu su locirane brojne crkve, povijesne zgrade, spomenici, galerije, ali i ulaz u podzemnu mrežu tunela i katakombi poznatu kao Napoli Sotterranea. Mreža uskih ulica puna je malih trgovina svega i svačega, od knjiga i suvenira, preko antikviteta, modne odjeće i cipela, zlata, srebra, do elektroničkih drangulija svake vrste.
Naravno, uz jednako brojne pizzerije, oštarije, tratorije, restorane i barove, jer rijeku ljudi koja tuda stalno teče treba nahraniti. Pritom je pravilo, koliko god ulica bila uska i puna ljudi, nije zatvorena za automobile i motocikle, barem ne u stvarnosti. Čak i u tom carstvu turista pješaka svako malo morate se priljubiti uz jednu stranu dok neko motorno prometalo trubeći prođe. Jedino zabrane ne prolaze.
Odasvud vas zovu na ručak ili večeru, guraju vam jelovnike u ruke dok hodate, nude besplatno kušanje sireva, maslina, salamina, vina..., samo da izaberete njihov štekat ili konobu. Cijene su u eurima, njihove plaće veće od naših također, ali kuna na našoj obali jače “grize” džep. Doista vrhunsku pizzu napoletanu pojeli smo za sedam eura, pri čemu im se cijena kreće od pet i pol do devet eura. Manistre na razne načine za prste polizat’ su od osam do 11 eura, ovisno o sastojcima, a čak i solidni “secondi piatti” vrte se od devet do 13 eura. Malo flaširano bijelo vino od 3,75 deci stoji tri i pol eura, a na čaše je i jeftinije. Valjda su navikli raditi i zarađivati na zeru dulje staze od naših ugostitelja koji preferiraju “brzo šišanje”.
Dobar primjer je Aperol Spritz koji je na splitskoj Rivi začuđenom turistu bio naplaćen oko 60 kuna, pa je račun proslijedio portalima. Na krasnom štekatu u Centru Storicu platili smo ga četiri i pol eura, dobivši kao prilog kesicu kikirikija, zdjelicu čipsa i narezani hot-dog. Poslije smo vidjeli da mu se cijena kreće od dva i pol do pet eura, ovisno o lokaciji i objektu, uvijek s “prilogom”. Možda nije bitno, ali čovjeka veseli.
I na kraju ovog prehrambenog dijela – sladoled! Ako ikad dođete u Napulj, čim vidite neku od butiga s tablom “Il Gelato Mennella”, sa slikom plave krave na zelenom travnjaku i oznakom “100% naturale”, ni trena ne oklijevajte. Dugo ćete pamtiti taj okus. Neću ga razlagati, kraće je citirati jednu od recenzija na Tripadvisoru: “No words can describe and nothing can compare. Delicious, smooth, soft, tasty, pure heaven in a cup or cone!”
Dok večer pada, sve polako poprima južnjački romantični štih. Lokali i štekati se pune, žamor opuštenih razgovora i povremenog smijeha širi se piazzama, a ulični svirači nostalgičnim notama i pjesmom uvlače vas u dušu grada.
Dan poslije idemo u Pompeje. Vlak “Circumvesuviana”, koji polazi s glavnog kolodvora na Piazzi Garibaldi svakih pola sata, do Pompeja vozi 40 minuta, a povratnu kartu za dvoje plaćamo samo deset eura. Prijevoz im je zbilja javni. A Pompeji su doista fascinantno mjesto. Sve televizijske slike ne mogu vam dočarati veličinu i organiziranost grada s oko 15 tisuća žitelja koji je 79. godine erupcija Vezuva zbrisala s lica zemlje, zakopavši ga duboko ispod vrelog pepela. Time ga je ujedno i konzervirala gotovo dvije tisuće godina, pa njegove ulice, trgove, veliki amfiteatar i dva teatra, nebrojene kuće, javne zgrade, terme možete doživjeti uz jasan i jak osjećaj organiziranog i naprednog gradskog života koji se tu nekad odvijao.
Uz već poznate slike i mozaike, javnu kuću s erotskim motivima i sobicama za “stranke”, vidjeli smo i neke rijetko prikazane eksponate koji vas ostave u čuđenju. Doduše, odneseni su i izloženi u Nacionalnom arheološkom muzeju u Napulju. Gledate tako u vitrini instrumente liječnika iz Pompeja stare dvije tisuće godina. I zinete. Tu su savršeno očuvani brončani skalpeli brojnih veličina, gotovo identični današnjim, razne pincete, posebni instrumenti za ginekološki pregled, brončani kateteri za muškarce...
Jednako je začuđujući i sačuvani pribor zubara, s nizom instrumenata kojima vam i danas prčkaju po ustima, te savršeno izrađenim zakrivljenim zubarskim kliještima. I drugi predmeti iz svakodnevnog života ljudi toga doba fasciniraju: prekrasne staklene čaše i posude, pribor za jelo, krasno ukrašene brončane peći za grijanje koje bismo rado i danas imali u kući, veliki čajnici sa sistemom kuhanja i podgrijavanja...
Gledajući sve to, po glavi vam se vrzma misao o licu i naličju velike tragedije. Vezuv je u trenutku bijesa nemilosrdno ugasio život Pompeja, a ujedno ga sačuvao u vremenskoj kapsuli za neke daleke buduće naraštaje.
Vrativši se u Napulj, nastojimo koracima “izmjeriti” što više kilometara njegovih ulica u svim smjerovima, jer se tako najbolje osjeti i doživi grad. A onda smo ga poželjeli vidjeti i na dlanu. S Piazze Montesanto vlak-uspinjača učas vas odveze u visinu. Do luksuzne četvrti Vomero i nadomak zvjezdaste tvrđave Castel Sant’Elmo iz 14. stoljeća. S vrha njezinih zidina pogled je doista veličanstven. Na Napulj, Vezuv, luku, Napuljski zaljev, otok Ischiu, cijelu okolicu...
Nakon upijanja dojmova, pravimo đir po Vomeru. I opet golem kontrast. Uspinjača kreće iz bučnih, zagušenih i nimalo urednih uličica u kvartu Quartieri Spagnoli, a za par minuta ste u potpuno drugom svijetu. Široke i uredne ulice Vomera, lijepe klasične kuće i vile s visokim stropovima i prozorima, drvoredi, lijepo odjeveni ljudi i žene, krasni restorani, luksuzne trgovine poznatih dizajnerskih brendova s cipelama od 500 eura i ljetnim haljinama od 1200, sve čisto i uredno.
Točnije, sve dobro popločano novcem. On ovdje tako očito i tako definitivno nije problem. U donjim uličicama, bome jest. Također definitivno. Zapravo je uvijek i svuda nekako tako. Oni gore i oni dolje. U Napulju je samo kontrast žešći. Za utjehu, na profinjenom Vomeru turista gotovo i nema. Oni su dolje. Bolja je vibra i ekipa. Addio bella Napoli.
***
Miomir Štrbac, diplomirani politolog rođen 1955. godine, radi u Slobodnoj Dalmaciji kao novinar i urednik od 1990. Počeo je u gradskoj rubrici prateći tvrtke i ekonomiju, a već nakon četiri godine postaje urednik gospodarskog priloga Kuna. Potom više godina uređuje dnevnu rubriku 'Ekonomija' Slobodne Dalmacije, pri čemu stalno piše komentare, intervjue i tematske tekstove iz područja ekonomske politike. Kao veliki zaljubljenik u more i nautiku, povremeno piše i za reviju Otvoreno more izdavačke kuće Slobodna Dalmacija, a od 2009. do 2018. radi kao njezin glavni urednik. Ujedno 2013. inicira i pokretanje ribolovne revije Max fishing, koju također uređuje. Od 2019. je u mirovini, ali nastavlja honorarno raditi kao urednik Max fishinga i stalni suradnik Otvorenog mora, te Slobodne Dalmacije s povremenim ekonomskim temama.
