Čak da reportaža u medijima nije zapostavljena, i među samim se novinarima o reportažama raspravlja manje nego što je njihova važnost u novinarskom izražavanju. Zato je ove godine Fra Ma Fu Festival upotpunjenjen i Radionicom reportaža. Nezaobilazna će tema biti rad Franje Martina Fuisa, a više o četverodnevnoj "školici" i o reportažama uopće govori nam voditelj Radionice, iskusni novinar i predavač dr. sc. Mirko Mlakar.
* Kome je namijenjena Radionica reportaža, novost drugog izdanja festivala Fra Ma Fu?
− Radionica reportaža namijenjena je studenticama i studentima novinarstva i srodnih studija te mladićima i djevojkama koji su počeli surađivati s portalima i drugim medijima. Cilj nam je da radionica u rodnom gradu meštra Fuisa izraste u mjesto gdje će mladi stjecati i razvijati reporterska znanja i vještine, dobivati odgovore na praktična pitanja te biti poticani na razmatranje pitanja koja bi se trebala pojavljivati u vezi s reportažnim novinarstvom, od jezično-izražajnih do etičkih. U tome će im sigurno pomoći susreti s uglednim novinarima koji dolaze na Festival. Razmišljamo o uvođenju gotovo zaboravljene prakse mentorstva starijih novinara.
* Na Radionici se samo priča ili se nešto i radi?
− Program Radionice reportaža manje je standardni novinarski tečaj, odnosno naglašena je uloga interakcija samih polaznika, njihovih raspravai vježbi, sve pod budnim okom i razvezanim jezikom voditelja i drugih suradnika radionice. Među ostalim, svaki će polaznik napraviti reportažu, svojevrsni završni rad, što je, uostalom, opravdanje naziva workshopa. Naravno, dvadesetak sati nastave i vježbi te razgovori ne mogu zamijeniti razmjenu iskustava u drugim prilikama, tijekom cijele godine, i visokoškolske programe.
* Kakav je status reportaže u hrvatskim medijima?
− Reporter je na mjestu događaja, on svjedoči, posreduje svoje izravne spoznaje i utemeljene dojmove. U najboljim je primjerima reportaža riječ o, eto, proživljenim izravnim prijenosima života. Bilo bi profesionalno poželjno da krajni domet nije loviti navodnu ekskluzivu na trgu ispred Sabora. Čini mi se da je status reportaže u velikoj mjeri povezan s tim koliko se medija uopće tiče život. Zapitajmo se što je život po medijima, ali i što je život za primatelje poruka. A onda tome dodajmo posebne interese vlasnika medija i oglašivača, koji bi život bez pitanja, najradije bez životnosti, bez upoznavanja novih mogućnosti i iskustava drugih ljudi.
* Tako visoko mišljenje o reportažiniste pokazali na okrugom stolu koji je u rujnu prošle godine upriličen na prvom Festivalu Fra Ma Fu.
− Doista, tada sam rekao da, za razliku od kolegice Božice Brkan, u reportaži ne vidim novinarsku kraljicu. Naime, moje stajalište nije monarhijsko nego, eto, republikansko. Novinski su žanrovi svojevrsna republika, u kojoj svaki od njih ima svoju ulogu i vrijednost. No, znakovito je da je reportaža podcijenjena. U dnevnom je tisku borba za news izgubljena, ali što je s pričom – story? Ni one novine koje su još pretežno na papiru, naravno, ne mogu bez vijesti, ali svojevrsni je paradoks da se poslovodstva i glavna uredništva tih medija, koji više nisu gotovo monopolistički otkrivači, oblikovatelji i prenositelji vijesti, ne orijentiraju na složenije, najzahtjevnije novinarske vrste, u koje svakako, uz članak, spada reportaža. Zašto kupovati novine ako se njihovi sadržaji vrlo malo razlikuju od onih koje objavljuju i gori portali? Reportaža je malo i u elektroničkim medijima. Zbog cijene? No, koliko bi se reportažnih formi dalo napraviti za novac koji se daje kolumnistima, poglavito autorima tekstova koji mogu biti novinski, ali sigurno nisu novinarski žanr? Osim toga, bilo bi zanimljivo vidjeti koliko sami novinari urednicima nude reportažne forme, oko kojih se u pravilu treba pomučiti.
* Govori se da je reportaža u krizi. Znači li to da joj prijeti izumiranje?
− Kriza je svuda oko nas, i u svakome od nas. Zapravo, riječ je o krizama različitih uzroka i samim time mogućih ishoda, koji ne moraju biti poželjna rješenja. Za sudbinu reportaže se ne bojim. Da reportaža nije umrla pokazuju, primjerice, simpatični terenski radovi Krešimira Dujmovića koje objavljuje tportal. Kao što je na smjeni tisućljeća izgledalo da je dokumentarni film spao na koju stotinu ili tisuću zaljubljenika, a onda doživio boom, tako će i reportaža stići i prestići sebe u dosadašnjim najboljim danima. Skromni doprinos obnovi trebala bi dati Radionica reportaže i slična druženja, ako budu kreativna.
* Koliko danas, u doba elektroničkog novinarstva, interneta i videa, vrijede pravila zanata koja su vrijedila u doba Fra Ma Fua?
− Fuis je bio daroviti pisac i pustolov koji je zalazio, uglavnom dobro pripremljen, tamo gdje drugi nisu. Glavna pravila nekog zanata ili struke načelno vrijede dok postoji ta djelatnost, pa bi vjerojatno svaki novinar koji koristi "formulu" Fuisa i drugih rasnih reportera bio u najmanju ruku dobar reporter. Tehnologija olakšava svaki posao, pa i novinarski, ali i postavlja nove izazove. Prije je redakcija bila u mogućnosti da ne objavi ispravak, da sakrije propust ili glupost koju je novinar napravio, a sad reakcija može biti objavljena odmah. Nekad, kad je dostupnost stranih medija bila ograničena, bilo je lakše steći status novinarske veličine, a sad se lako otkrije i po Facebooku širi da se pod navodno ekskluzivnim pričama nude nerijetko loše prevedene prepisivačine iz Huffington Posta i sličnih izvora.
* Kaže se da novinari najbolje uče kad ih se baci u vatru. Je li to točno?
− Ni vatrogasci ili vojnici se ne uče najbolje ako ih se "baci u vatru". Ako se u ikojoj profesiji može ljude bacati u vatru bez pripreme, to govori o njenoj neizgrađenosti ili o gorećem dobu. Prije pravog "bacanja u vatru", odnosno obavljanja zadatka, treba mnogo vježbe, učenja, simulacija raznih situacija. Bio sam prva ili druga godina fakulteta kad mi je urednik Poletapet puta vraćao tekst prepun predugih, baroknih rečenica. Postao sam relativno perspektivan kad mi je tekst na doradu odnosno kraćenje vraćao samo dva puta. Poslije, kad dođeš na urbinski Istituto per la Formazione al Giornalismo, vidiš kako ljudi sa završenim fakultetom moraju učiti novinarski zanat, ne samo teorijski nego i praktično, među ostalim praveći lokalne novine Il Ducato. Uostalom, i izdavačka kuća Vjesnik imala je Centar za izobrazbu novinarskih kadrova. Uspjeh Radionice reportaža bit će ako polaznice i polaznici ostvare što manje grešaka. Ili da, kad ih naprave i uoče, mogu reći: E, vidiš, na to su me upozorili na Radionici reportaža.
Još ima mjesta
Radionica reportaža, koja počinje 1. rujna 2016. (četvrtak), održava se u Palači Pejačević i na terenu. Smještaj za polaznike i polaznice (izvan Virovitice) je osiguran. Studenti i novinari na početku karijere još se mogu prijaviti slanjem životopisa i neke svoje reportaže ili kraćeg razmišljanja o reportaži na mvmlakar@gmail.com do 29. kolovoza (ponedjeljak).
