U okviru programa Fra Ma Fu festivala u kafiću Pub bit će postavljena izložba reportažnih fotografija Mate Pejića „Mojih 25 godina Oktoberfesta“, koju prati katalog od 70 stranica u kojem su četiri odabrane reportaže s te velike europske pivske priredbe i poduži uvodni tekst, sve bogato ilustrirano fotografijama. Mato Pejić je iskusni novinar i publicist, piše za Jednotu i dosad je objavio četiri knjiga. Strastveni je pivoljubac i pivski znalac već desetljećima ne propušta Oktoberfest, a vodi i stranicu o pivu Pivnica.net. Katalog u kojemu je nekoliko njegovih reportaža s Oktoberfesta također je prilog oživljavanju reportaže u našim medijima.
* Vodite jedinstvenu web stranicu o pivu pivnica.net na kojoj objavljujete zanimljivosti o pivu i imate 20 reportaža s Oktoberfesta. Kako ste odlučili postati pivski znalac?
- Ne samo da nikada nisam donosio nikakvu odluku o tome da postanem pivski znalac, nego ja i nisam pivski znalac. Ja sam pivski novinar, ili još bolje ovako: ja sam zaljubljenik u pivo, koji svoj dar pisanja koristi da drugima približi istinu o dragocjenoj tekućini, a ona glasi: reklame multinacionalnih pivovarskih korporacija vam lažu – pivo ne treba imati takav okus kako oni tvrde. Pivo bi trebalo biti ukusan, privlačan proizvod od zdravih sirovina, i može se skuhati u toliko sjajnih varijanti da biste mogli do kraja života piti svaki put drugo pivo i nijednom ne posegnuti za nekim već isprobanim, zauvijek tražiti svoje omiljeno pivo i nikad ga ne naći, a u svakom silno uživati. Tome služi portal Pivnica.net, na kojem je sada oko četiri tisuće članaka, a uz vijesti, izvještaje, pa i promidžbene tekstove i zanimljivosti, tu je velik broj reportaža, na koje sam naročito ponosan, ali i mnogi prilozi posvećeni odnosu piva i likovne umjetnosti, posebno stripa, koji je moja druga najvažnija preokupacija. Tako je nastala izložba Nacrtaj mi krigl s uvećanim stripovskim kvadratima koji prikazuju junake koji piju pivo. Izložba je obišla Hrvatsku uzduž i poprijeko, a osim kafića i čeških domova vidjela je i niz muzeja i galerija. Tu izložbu prati bogat i podebeo katalog s izborom mojih eseja o pivu u stripu, slično kao što ovu izložbu o Oktoberfestu, prati katalog s izborom reportaža. No, kad je riječ o portalu Pivnica.net, iako ga ja u najvećoj mjeri autorski servisiram, on je zapravo djelo kolege i prijatelja Gorana Gazdeka, koji je pokretač i festivala Fra Ma Fu. Kako je i on pivski fajnšmeker i novinar, više smo puta zajedno putovali u München i on me dugo nagovarao da se upustimo u taj projekt. I eto ga, osam i pol godina svakodnevno objavljujemo nove članke o pivu i uvjeren sam da u Hrvatskoj, ali i u neposrednom okruženju, nema nikoga tko se na neki način bavi pivom da ne zna za našu stranicu.
* Zašto reportaže s Oktoberfesta? Hoće li reportaže biti zanimljive mladoj publici koja reportažu smatra arhaičnom novinarskom formom?
- Zašto ne? Reportaža će biti zanimljiva svakom čitatelju, pa i mladom. Reportaža nije arhaična, nego zanemarena vrsta, ali po mom dubokom uvjerenju nije zanemarena zato što je publika ne želi, nego zato što joj je mediji ne daju prostora. Jasno je i zašto: puno je jednostavnije dati polupismenom novinarskom pikzibneru da surfa internetom i traži zgodne prispodobe, nego vješta autora poslati na teren da prikuplja materijal za dobru priču. Kad bilo čemu pokupljenom u bespućima virtualne zbiljnosti date opremu tipa: Nećete vjerovati što se dogodilo atraktivnoj plavuši kad se vratila u provaljeni stan. Bogata fotogalerija – petnaesta fotografija će vas rasplakati, zapravo ne morate imati ništa, jer dok ljudi shvate da je to potpuno bezvezna banalna bedastoća, koja zapravo nikoga ne zanima, a fotografije da su amaterske i u slaboj rezoluciji, objava već ima na tisuće lajkova, a rejting medija narastao je u nebo, jer se određuje brojem klikova. I praktično ništa ne košta. A da biste objavili dobru reportažu, morate imati kvalitetnog novinara i dobrog fotografa sa skupom opremom, i oni moraju putovati, a to traje i nije jeftino. Onda je isplativije uvjeriti ljude da oni zapravo ne žele reportaže, nego senzacije i spektakle, najbolje ako ima puno krvi i golih žena, a nije na odmet ni zrno šovinizma…
Isto tako, može se činiti da reportaža dijeli sudbinu tiskanih medija, koji gube u utrci s internetom, ali ni to nije istina, reportaža je žanr, koji je primjeren svim medijima, i televiziji, i internetu, koji dapače, može objaviti puno više fotografija, nego novine, a istovremeno reportaža je i radijska vrsta, iako tamo uopće nema fotografija. Svaki medij ima svoje draži i prednosti, a reportaža bi se u svakom podjednako dobro osjećala, samo da joj damo šansu. To je žanr koji treba rehabilitirati, a baš to i jest cilj i misija Fra Ma Fu festivala.
* Najnovija knjiga koju ste objavili 2013. godine je fotomonografija „Daruvar, jučer, danas, zauvijek“. Postoji li u Daruvaru interes da se knjiga objavi na češkom jeziku, a ova zbirka reportaža o Oktoberfestu, na primjer, na njemačkom?
- Moja monografija o Daruvaru najuspješnija je knjiga u tom gradu ikada. Tiskano je 2500 primjeraka u dva izdanja i gotovo je potpuno rasprodana, no da nije bilo spremnosti gradske uprave da je financira, nikad ne bi izašla, jer naprosto nema izdavača, koji bi to učinio. Knjiga je prevedena na engleski jezik, a razgovaralo se i o češkom, međutim, još nije tiskana, iako je zapravo lijep i pristupačan suvenir, koji bi sve brojniji daruvarski turisti sigurno kupovali. Dakle, knjigama je teško, čak i onima koje se potvrde i uspiju kod čitatelja i kupaca, a kamoli ostalima. Stoga nema nikakvog razloga da se razmišlja o prijevodu pivskih reportaža s Okoberfesta na bilo koji jezik.
* Kao poznavatelj Oktoberfesta, kako komentirate sigurnosne mjere koje se ove godine provode na tom velikom europskom pivskom okupljanju? Idete li na Oktoberfest i ove godine?
- To bih veoma nerado komentirao i predlažem svima koji eventualno zbog vijesti o rigoroznim mjerama važu svoju odluku da pođu u München, da se time ne zamaraju, jer nema nikakvog razloga sumnjati u to da će organizatori učiniti sve da fešta prođe u najboljem redu, te da su to kadri napraviti. Prema sadašnjem stanju stvari sigurno je da se u prostor Oktoberfesta neće moći unositi ruksaci, no još su tri tjedna do početka manifestacije, pa je teško reći što će još biti. Podsjetio bih da je novovjeki Oktoberfest najbliže otkazivanju bio 2001. nakon američkih napada 11. rujna, koji su se dakle desili neposredno pred početak bavarskog festivala piva, ali i tada je gradsko vijeće, koje o tome odlučuje, zaključilo da ga ne treba otkazivati. Bio sam tada tamo i moram priznati da se primijetilo da je osiguranje jače, ali nije bilo nikakve nelagode. Istina je također da je Oktoberfest doživio jedan teroristički napad, 1980. godine, kada je u eksploziji paklene naprave poginulo trinaest ljudi, a dvije stotine je ranjeno, što nas podsjeća da terorizam nije od jučer, a ne zaboravimo ni da je na Olimpijskim igrama što su u Münchenu održane 1972. godine sedamnaest ljudi, od kojih većina izraelskih sportaša, poginulo u obračunu nakon otmice. Naravno da je strah od putovanja na mjesto gdje se dogodio teroristički napad sasvim normalna, prirodna reakcija, ali… tako nitko nikamo ne bi putovao jer je svaki kutak zemaljske kugle potencijalna je meta. Život ide dalje i moj je odgovor – da, idem na Oktoberfest ove godine.
* Katalog s izborom reportaža nastao je nakon nekoliko vaših knjiga. Pisali ste o foto klubu, o Daruvaru, sada o Oktoberfestu. Koji je sljedeći projekt?
- Pisao sam ja o puno više toga i u tome se u punoj mjeri odražava moj posao lokalnog novinara, dakle onog koji se ne može specijalizirati, nego mora ponešto znati o svakoj temi, te postati, kako se često posprdno i s pravom kaže – univerzalni neznalica. Prve dvije moje knjige – Sve bilo je muzika 2000. i Pjenušave vedute 2003. bile su zapravo zbirke radijskih kolumni i novinskih tekstova. U prvoj su bili „fenomenološki eseji o malim i nevažnim tvarima koje život znače“, a u drugoj priče o pivu. Onda je 2010. objavljena monografija o 70 godina foto-film kluba Daruvar Začarani svjetlopisom, ali valja znati da sam radio na još dvadesetak naslova, u čijem sam nastajanju sudjelovao kao koautor, urednik, lektor, korektor i prevoditelj s češkog jezika, i to većinom u okviru svoga posla novinara i urednika u novinsko izdavačkoj ustanovi češke manjine Jednota.
Sljedeći projekt, ne računajući knjige koje izdaje Jednota, trebao bi biti moj prijevod jedinstvene monografije o povijesti pivovara u Češkoj Republici autora Zdeněka Suse, Velika češka pivska knjiga, no iako sam nakon dugogodišnjeg bezuspješnog traganja pronašao izdavača, još nije sigurno da će ta knjiga ikada izaći, i tu čak ne pomaže ni činjenica da ja ne tražim nikakav honorar za svoj prijevod i da sam osobno osigurao originalnu grafičku pripremu za tisak, što umnogome pojeftinjuje projekt. U tom svjetlu jasno je da je suludo bilo što planirati, no kad bi pivnica.net ostvarivala neke prihode, sve bismo uložili u knjižna izdanja pivskih priča s portala.
