Studijski institut za novinarstvo, kulturu i obrazovanje (SINKO), Centar za istraživačko novinarstvo (CIO) i Hrvatsko novinarsko društvo (HND) kao pridruženi član, s „dobrim duhom“, virovitičkim novinarom Goranom Gazdekom, započeli su zanimljiv projekt na tragu pametne i učinkovite poruke „Misli globalno, djeluj lokalno“. Naime, godine 2015. počelo se s Festivalom reportaže i reportera radnoga naslova „Fra Ma Fu“, kako se potpisivao Franjo Martin Fuis (Virovitica, 1908. – Plitvice, 1943.), jedan od najmarljivijih i najutjecajnijih novinara i reportera između dva svjetska rata. Smatraju ga začetnikom turističkog novinarstva (s biciklom među nogama i s kačketom na glavi putovao je uokolo, pišući i fotografirajući), fotoreporterom spremnim na mnogo toga kako bi dobio pravu priču (legendaran je njegov suživot s beskućnicima kako bi istinito i bez predrasuda dočarao njihov život), književnikom sklonom pustolovnim romanima (osim što je puno putovao, rado je maštao o egzotičnim putovanjima) i autorom nadahnutih sadržaja za stripove (u suradnji s vrhunskim crtačem Andrijom Maurovićem).
Rođen u Virovitici i s vremenom postao pomalo zaturen (baš kao i reportaža, žanr odgurnut u stranu zbog prevlasti senzacionalizma, površnosti i estradizacije u većini novina), bio je izvrstan izbor za figuru koja bi simbolizirala povratak pravim novinskim/novinarskim vrijednostima i istovremeno promovirala njegov rodni grad Viroviticu. Naime, mada Virovitica već od 1234. ima status povlaštenog mjesta, u današnje vrijeme ima tek nekoliko općepoznatih komponenata: dvorac obitelji Pejačević (1800./1804., upravo u restauraciji), bogato opremljenu baroknu crkvu svetoga Roka (1746./1758.), intenzivni kazališni život (u sklopu kojeg se pokušava afirmirati pionir kriminalističkog žanra, Milan Nikolić (1924. – 1970.) koji je najveći broj svojih romana napisao upravo u Virovitici) i gospodarski sajam Viroexpo pa je Festival Fra Ma Fu itekako činio Viroviticu vidljivom.
Nakon tri vrlo uspješna Festivala, program seli u Istru („U Virovitici nije bilo mogućnosti za razvoj?!“), tako da se 4. Festival reportaže i reportera „Fra Ma Fu“ održao u Općini Fažana (istoimeni gradić i Nacionalni park Brijuni, 20. – 23. rujna 2018.). Anegdotalan je podatak da sam Fuis, usprkos nebrojenoj kilometraži, nikada nije bio u Istri! U površnoj percepciji, Fažana figurira kao luka za brodić koji vozi na Brijune pa je dolazak spomenutog festivala u ovaj gradić povod da se ispravi ta nepravda.
Osim što je od davnine, zahvaljujući velikom rimskom središtu Puli, bila relevantna u proizvodnji amfora (danas smještene u grbu), Fažana ima nekoliko vrlo vrijednih sakralnih objekata (od crkve svetog Elizije iz 6. stoljeća do župne crkve svetih Kuzme i Damjana iz 15. stoljeća), obalni park skulptura posvećen srdelama te lijepo uređene šetnice i park na čijem ulazu stoji brončani spomenik vrhunskom boksaču Mati Parlovu (1948. – 2008.), rad skulptora Ante Jurkića. Iz rodne Dalmacije, Parlov kao desetogodišnji dječak dolazi u Pulu gdje počinje trenirati, a potom se i amaterski baviti boksom: od 310 borbi izgubio je 13, na Olimpijadi u Münchenu 1972. godine osvojio je u poluteškoj kategoriji zlatnu medalju, a 1974. postao je svjetski prvak. Od 1978. počinje se profesionalno baviti boksom (od 29 borbi pobijedio je u 24) i pobjedom nad Argentincem Miguelom Angelom Cuellom u Milanu (7. siječnja) 1978. postaje svjetski šampion. Osvojo je sve što je mogao i bio je najbolji jugoslavenski (i hrvatski) boksač svih vremena. Karijeru je završio 1984. godine i u središtu Pule, na popularnom šetalištu kolokvijalno poznatom kao Giardini, otvorio kafić „Mate“.
U Fažani je živio od 1971. i tamo mu je u siječnju 2018. postavljen spomenik, četrdeset godina nakon osvajanja naslova svjetskog prvaka (u Puli su iskrsnuli nesporazumi oko lokacije, no tamo postoji Dom sportova nazvan njegovim imenom). Prelaskom Fažanskog kanala dolazi se na otočje Brijuni, ali glavni cilj je Veliki Brijun i Nacionalni park (za razliku od Malog Brijuna i tvrđave Minor na kojoj Kazalište Ulysses u ljetnim mjesecima nudi kazališni program). Nastanjen već u brončano doba, otok čuva ostatke rimske vile u uvali Verige (od 1. stoljeća prije Krista do 6. stoljeća), castruma (1. stoljeća prije Krista), crkve Svete Marije (5./6. stoljeća) i vrlo slikovitih kamenoloma, ali razlozi zbog kojih je otok omiljen svakako su flora i fauna. Naime, kada ga je 1893. kupio austrijski industrijalac Paul Kupelwieser (1843. – 1919.), usprkos ljepoti, otočje nije bilo baš poželjno ljetovalište zbog malarije (komarac šarenih krila Anopheles), ali je 1909. svjetski ugledan znanstvenik Robert Koch (1843. – 1910.) iskorijenio tu opaku boleštinu. Nakon Drugog svjetskog rata otok nije bio dostupan za posjet, što se promijenilo nedugo nakon Titove smrti pa je današnja posjećenost čak pretjerana.
Naime, odmah po uspostavljanju turističkih obilazaka na otoku je bilo obilje zvjeradi u kavezima, krda jelena po livadama i brojne divlje životinje u sklopu takozvanog safarija. Danas su kavezi prazni, jeleni sakriveni u šumskom gustišu i vidljivi pred zoru i u sumrak, a u sklopu safarija, uz nekoliko zebri, ljama, indijskih goveda, boškarina i jednog slona, najbrojnije su koze, ovce i paunovi!
Međutim, postoji jedan dugogodišnji stanovnik Brijuna. U kavezu nedaleko od hotela, gotovo u samoj luci živi kakadu Koki (Cacatua galerita). Prema informacijama, jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito (1892. – 1980.) poklonio je pticu svojoj devetogodišnjoj unuci Saši (1968., kazališna redateljica), no vrlo brzo se Koki vratio na otok i postao omiljeni sugovornik! Njegov repertoar se sastoji od pitanja, vrlo uobičajenih među nepoznatim ljudima: „Kako si?“, „Kako se zoveš?“ te logičnog odgovora „Koki“, budući da mu u pravilu svi na njegovo pitanje „Kako se zoveš?“ odgovaraju svojim imenom i jednakim protupitanjem.
I dodajmo informaciju za one koji se čude da je Koki još uvijek aktivan: može poživjeti 100 godina i sada bi mogao biti na polovici svoga životnog puta (nema prirodnih neprijatelja osim bedastih razgovora s ljudima, ali na to je očito već navikao).
