Usljed predizborne gungule u Bosni i Hercegovini dobijemo poziv, mama i ja, za gostovanje na Festivalu reportaže i reportera FraMaFu. Ne znajući zapravo o čemu se radi, guglam Fra Ma Fu. Ono što sam pročitala sa stranica festivala i nekih drugih, zaintrigiralo me. Festival je to koji se održava već četiri godine u čast prvog hrvatskog reportera Franje Martina Fuisa. Tek tada mi je bio jasan ovaj kratki naziv. Franjo Fuis je koristio akronim FraMaFu kao potpis na svojim novinarskim reportažama.
Pakujući kofere i ne razmišljam šta nas čeka u dalekoj Istri. Naime, festival se dosada održavao u Virovitici (odakle potiče Franjo) ali od ove godine dobiva novu destinaciju – Fažanu. Ono što mi znamo je da ćemo biti smješteni na Brijunima u hotelu Neptun. Sama pomisao na Istru, Brijune nosi vas u neku drugu dimenziju, totalno drugačiju od realnosti.
Put je prošao brzo. Osam sati vožnje po novom (starom) autoputu u Hrvatskoj doveo nas je do Fažane. Raznolik krajolik usput nas ostavlja bez daha, preko Dalmacije, Like pa u Gorski Kotar mijenjamo nadmorske visine i lakše dišemo spuštajući se prema Fažani. Iako prvi put dolazim u ovo mjesto, imamo sreću jer poznajemo jednog od organizatora Festivala, našeg prijatelja Petra Fehira koji nas je i sasvim slučajno dočekao u restoranu. Petar je višegodišnji suradnik portala tačno.net sa sada već (ne)stalnom adresom u Švedskoj. Jedan dio godine provodi u Fažani. Sašu, Žada, Gazdeka i ostalu ekipu vidim prvi put.
Nakon ljubaznog dočeka odmah kupimo stvari i odlazimo na brod za Brijune. Organizacija je takva da se u roku 15 minuta checkiramo, presvučemo i vratimo brodom u Fažanu na otvaranje Festivala. Dolazak na Brijune izgleda veličanstveno u sumrak. Uplovljavamo u manju luku tog divnog otočića koji je simbol nekadašnje moći i ljepote prirode i društva, koji i dalje isijava nekom posebnom ljepotom. Brzinski smo ostavili stvari u hotel i samo letimično prešli preko njegovog interijera. Zaista, 1970. i neka je još uvijek tu. Sve ono što je tada bilo moderno, danas je hit. Ne dozovljavamo da nam uzdasi oduzimaju vrijeme pa trčimo nazad na brod za Fažanu.
Pošto smo zakasnile na jutarnji program festivala stižemo oko 19:00 u Multimedijalni centar Fažana na dokumentarni film „Šifra Galeb“ Marija Fanellija i Mladena Hanzlovskog o životu Franje Martina Fuisa. Već tu pomalo spoznajem tko je bio Fuis i šta je njegova riječ značila za novinare i reportere u vremenima koja su dolazila. Naime, Franjo je imao divnu karakteristiku prilagođavanja društvu u kojem se nalazio. Dijelom zbog toga je bio izvrstan novinar. Fuis se tako prerušavao među lokalno stanovništvo da bi se približio zajednici i da bi istinski proživio ono o čemu će pisati. Karakteristično za Fuisa je bilo to što je na sva svoja putovanja išao biciklom. Da, zamislite te davne 1936. Fuisa kako piči na biciklu na daleke destinacije, zabačene otoke, nedostižna sela diljem cijele Hrvatske. Svi su ga pamtili po tome. Nakon kratkog filma, na Trgu Kuzme i Damjana upriličeno je i ceremonijalno otvaranje festivala. Naravno, kao i na svim bitnim događajima prisustvuju i lokalni političari. Ali što je u ovom slučaju mene ostavilo paf je tolika sreća i entuzijazam načelnika Radomira Koraća. Znamo kada se neke manifestacije održavaju, pošalju se ljudi iz općine da obave što treba. Međutim u ovom slučaju ne. Načelnik je bio ne samo na zvaničnom otvaranju festivala već je ispratio i neke druge programe. Nešto sasvim novo i neobično za mene.
Kulturno-zabavni program prve večeri festivala je prošao uz skečeve poznatih virovitičkih glumaca i animatora koji su željeli približiti autentičnost virovitičkog kraja i samog Fuisa. Naime, Franjo nikada nije bio u Istri. Proputovao je skoro cijelu Hrvatsku, ali u Istru nikada nije stigao. Na simboličan način glumci su dočarali Fuisov dolazak u Istru i Fažanu. Sudeći prema ozarenim licima lokalaca, tu bi Fuis mogao i ostati.
Vidno umorni od putovanja, odlazimo na brod, u naš hotel diviti se neprolaznoj ljepoti jednog vremena.
Ujutro se budimo uz miris mora, sunce izlazi na istoku i udara baš u naš balkon. Ne želimo propustiti niti jednu zraku, odlazimo iskoristiti dan i provrludati otokom. Nismo odavno ovdje bile.
Veli Brijun je najveći otok u skupini Brijunskih otoka. Samo 2km ga dijeli od Fažane a od Pule čak 6. Nekada je i ovaj otok bio naseljen, ostalo je čak i rimsko naselje iz 1.st. Na Brijunima sam prvi put bila 1998. godine na ekskurziji u 8. razredu O.Š. Tada me baš nije zanimala povijest ovih otoka niti njihova kulturna baština. Danas već na te otoke gledam malo drugačije. Ponovno ulazimo u Galeriju sa stalnom postavkom slika o životu Josipa Broza na Brijunima i divimo se njegovom liku i djelu. Pogladam mamu i vidim suze.
Brijuni su još krajem sezone (kraj 9.mjeseca) puni. Ture s turistima samo dolaze, smjenjuju se jahte parkirane za jednodnevni boravak. Njemački se čuje ponajviše. Grupe starijih ljudi obilaze otok, gledaju fotografije. Smiješe se. Nisu nešto oduševljeni. Možda zbog propagande koja se vrši svih ovih godina o Josipu Brozu. A možda su sjetni. Tko će znat. S velikim entuzijazmom obilazimo onoliko koliko možemo pješice. Žalimo jer su neki dijelovi prazni, napušteni, a vidi se da su tu nekoć boravile egzotične životinje. To nas ne žalosti previše, jer vidimo da se na otoku još uvijek aktivno radi na održavanju prirode. Vidjeli smo lane kako trči, paunove koji slobodno hodaju. Možda se i druge životinje vrate.
Drugi dan festivala počinje nešto kasnije. Večer s Đelom Hadžiselimovićem. Bila je to večer za pamćenje. Prvi put vidim Đelu uživo. Spajam glas i izgled. Đelo je govorio o nabavi, projekcijama i promociji dokumentarnih filmova u Hrvatskoj i regiji. Pričao je o načinu trgovine s dokumentarcima, aktualnim cijenama, o borbi, izboru i utjecaju tih filmova. Đelo je oduševio publiku svojim znanjem i uvjerljivošću za ono čime se bavi. Za nas je odabrao film „The New Gipsy Kings“. Za film mogu samo reći da ga je odabrao Đelo Hadžiselimović, riječi su suvišne. Nakon filma cijelu večer svirali su nam Šajeta i ekipa. Momci koji su svojim šalama protresli i zagrijali publiku u već hladnijim noćima pored mora.
Subota je, predzadnji dan Festivala. Opet se budimo rano, vrijeme se promijenilo. Puše bura. Odlazimo u Fažanu na prvo predavanje profesora, novinara Zlatka Herljevića „Magija reportaže – Putopisne sličice iz Indije i Nepala“. Predavanjima su prisustvovali mladi novinari, studenti kojima su oči bile uprte u prezentaciju profesora Herljevića. Bilo je to njegovo davno putovanje iz 1989. u Indiju i Nepal. Slike i priče o događajima s tog putovanja, toliko živopisne, približile su svima tu daleku, mističnu zemlju. Direktna, praktična priča iz prve ruke o tome kako se radi reportaža, na šta se obraća pažnja, koju svrhu mora imati priča, smisao i način pisanja bili su samo dio onoga o čemu je profesor govorio. Vrlo ohrabrujuće i motivirajuće predavanje s puno važnih činjenica za novinare.
Nakon Indije i Nepala, vraćamo se na teren s klimavim nogama. To su tiskane novine. U sklopu festivala se govorilo i o tom problemu. Na tribini „Novine žive“ predstavnici tiskanih medija iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Slovačke govorili su o problemima s kojima se susreću u svojim medijima i o načinu na koji preživljavaju njihove novine. Tu su bili predstvnici magazina Dimenzije (Slovačka), Start BiH (BiH) i Volim Šibenik (Hrvatska). Uvijek zanimljiva tema financiranja medija je bila neizostavna na ovoj tribini. Informacije koje vas spuštaju na zemlju i vraćaju u stvarnost.
Festival FraMaFu je dao priliku i PRESS film festivalu da predstavi svoj rad. Iako ne baš direktna konkurencija, PRESS festival se održava u Hrvatskoj Kostajnici posvećen je novinarskoj disciplini i profesiji. Po izboru selektora odgledali smo dva kratka dokumentarca. Dokumentarni film u fotografijama fotografa Nikole Šolića „Sljeme danas“ o planskoj sječi šume na Sljemenu i dokumentarac Jasmina Krpana „Saigon“ o vijetnamskim kulturnjacima.
Sam program festivala je bio veoma raznolik pa smo odgledali nekoliko dobrih dokumentaraca. Kraj filmovima nije bio tu. Premijerno su prikazane dvije epizode 2. sezone TV serije „Novine“. Nešto sasvim novo na ovom govornom području. Serija po američkom uzoru jasno prikazuje spletke i umreženost korumpiranih političara te novinare kao glavne aktere u otkrivanju takvih procesa. Tema koja je uvijek aktualna, priče o korupciji koje ne zastarijevaju i uvijek su zanimljive.
Još jedno predavanje koje nam je približilo sam stil pisanja Franje Fuisa bilo je predavanje Marijana Lipovca „Franjo Fuis kao pratitelj nobelovca Lavoslava Ružičke prilikom njegovog posjeta Zagrebu“. Fuis je svojim osvrtima kroz ovo putovanje ostavio iza sebe književno djelo reportaže. Svaka riječ, pomno odabrana zvuči kao poezija a ne kao obična reportaža s nekog putovanja. Fuis je baš takvim svojim pristupom obilježio hrvatsko novinarstvo. Bio je poseban novinar koji je unosio dušu u svoj posao. Živio je svoje reportaže.
Raznovrsni program je uključivao i promoviranje knjiga pa je tako održana promocija knjige Drage Hedla „Vrijeme seksa u doba nevinosti“ jednog od najboljih novinara i književnika u Hrvatskoj. Novinar koji to više ne želi raditi objavio je četvrti roman intrigantnog naslova.
Više od stotinu novinara iz trinaest zemlaja imali su prilku probati istarske specijalitete u restoranima u Fažani. Poseban ugođaj i hrana bili su u restoranu Da Nonna u sklopu hotela Heritage Cheresin u starom dijelu grada Fažane. Tirkizne boje drveta i kamen, tiha muzika uz vino, školjke, srdele, tartufe a na malom trgu ispred restorana mogli smo probati istarski pršut, razna vina… Od poštara koji je sada u mirovini dobili smo i poklone – srca i privjeske od drveta i pluta. Prelijepo.
Kao šlag na tortu u večernjim satima je održana predstava „(Slučajni) perverznjak“ Gradskog kazališta Joza Ivakić iz Vinkovaca. Iskreno, predstava me se nije dojmila. Možda zbog cjelodnevnog programa koji me je nosio u nekom drugom pravcu, zanesenjačkom, Fuisovskom. Otišli smo spavati da zadržimo misli Fuisovog dana i riječi.
Zadnji dan Festivala, budimo se rano, sad već ne tako poletno jer znamo da je to zadnji dan u našem hotelu, Brijunima, Fažani…Pakujemo stvari, odjavljujemo sobu i idemo na zadnje dijelove programa na tribinu o „(ne)solidarnosti među novinarima“. Kao plod cijele ove misije festivala trebala je biti ta novinarska solidarnost, koja se na trenutke učinila nedokučivom. Novinari okupljeni na ovoj tribini složili su se da trebaju iskazivati više solidarnosti prema svojim kolegama te podržavati ih. Iz ugla posmatrača pomislila bih da su svi spremni iskazati poštovanje i solidarnost spram oštećenog u nekom trenutku dok za par sati, dana ništa više ne izgleda tako. Mučka tišina nastaje kada dugogodišnji istraživački novinar Domagoj Margetić govori da već 18. dan štrajka glađu zbog nepodnošljive torture stranačkih kadrova HDZ i HDZ BiH na njegovu obitelj. Muk. Nitko nema riječi jer zapravo nitko nema pojma šta se događa s Domagojem, ili možda zna ali ipak solidarnost je do tada izostala. Svi su obećali po povratku u redakcije pisati o tomu. Hoće li institucije reagirati ili odšutjeti i ovu priču? Hoće li Domagoj izdržati?
Odlazimo s Brijuna, s blagom mučninom priče o solidarnosti. Gledamo more. Valovi su. Brod ostavlja bjeličasti trag i Brijune u izmaglici. Vraćamo se u Fažanu na snimanje Milenijske fotografije Šime Strikomana – svi sudionici festivala svojim tijelima napravili smo lik Mate Parlova, boksačkog šampiona koji je rođen u Fažani, i amfore koja se nalazi u grbu Fažane. A onda pozdravljamo Fuisa, Fažanu, Istru i s ovog prelijepog odmorišta između dva svijeta, vraćamo se Bosni, Mostaru, stvarnosti…
Fotografije Štefica Galić
Izvor: Tačno.net
