Pokušajte se sjetiti svih osvajačkih naroda koji su tijekom poslijednjih nekoliko tisućljeća harali Mediteranom: Turci, Englezi, Grci, Tatari (ne, oni tu ne spadaju), Rusi (a oni još manje), hm... amnezija? Pa da, imali ste tek klimavu dvojku iz povijesti! Onda nazovite razrednog odlikaša koji je iz povijesti imao čvrstu peticu, a poslije je u vašem gradu postao najtraženiji „jocker zovi“, za pomoć u onom poznatom televizijskom kvizu. Štreberko će vam kao iz rukava (navikao je da odgovor mora sažeti u otprilike 25 sekundi) izverglati: Francuzi, Bizantinci, Kartažani, Normani, Goti, Vandali, Anžuvinci, Aragonci, Aglabidi, Fatimidi, Hohenstaufeni, Mussolinijevci (to nije bila dinastija nego karikatura od diktature), i još poneki! E, pa svi su oni bili na Malti! Osvajali su ju i po tom vladali njome. Neki tek nekoliko desetljeća, a neki i po nekoliko stoljeća! I premda se po tisućljetnom principu „pobjednika koji pišu povijest“ svaka nova vlast zdušno trudila da satre i pretvori u prah i pepeo i najmanje tragove svega što su njezini prethodnici ostavili za sobom.
Malta na svakom koraku naprosto odiše bogatom prošlošću. Pogledajte samo živopisne autobuse koji su još pred nekoliko desetljeća paradirali otokom, za razliku od unificiranih i bezličnih, kakvi su vozili ostatkom kontinenta. Svaki je taj autobus bio unikatan, jedinstven, i vraćao nas je nostalgično u atmosferu otoka gordog Albiona pedesetih godina prošlog stoljeća. Pa se i putnik u takvom vozilu osjeća nekako posebno, oldtajmerski, rekli bismo. Imali smo sreću, pa smo uspjeli uživati u vožnji gradovima Malte u jednom takvom mastodontu. Provezli smo se obalama dvaju zaljeva koji oplakuju poluotok na kojemu je stara gradska jezgra. Valja pritom primijeniti onu staru, mudru maksimu, koju danas često smetnemo s uma: „put je cilj“! Nekoliko gradova i gradića spojeno je u pravi megapolis.
Čitav otok danas broji preko 530 000 stanovnika! La Valletta, Sliema, St. Julians... danas izgledaju kao kvartovi velegrada, premda se međusobno itekako razlikuju. Sliema, na primjer, nekadašnje ribarsko selo, prepuna je modrenih hotela, restorana i luksuznih trgovina. To je ujedno i rezidencijalna četvrt. Kvart zvan Paceville, naprotiv, tijekom čitavog dana drijema, da bi se navečer pretvorio u ludnicu poznatu kao „malteški nighlife“ centar noćnog života cijelog otoka. Sve vrvi od kafića, barova i disco-klubova. Gotovo sve što se noću može doživjeti na Malti je tamo. Takva vrsta getoizacije ne mora nužno biti loše rješenje, i to iz nekoliko praktičnih razloga: policiji je lakše držati situaciju pod kontrolom, nesnosna buka do ranih jutarnjih sati ne razliježe se posvuda, a javni je prijevoz tijekom čitave noći tako savršeno organiziran da se i domaći i turisti mogu bez straha uništavati alkoholom. Autobus ili taksi dovest će ih pred njihova kućna vrata ili pred hotel bez ikakvih kolateralnih šteta. I to je civilizacija, zar ne?
Preživjeli smo pacevillsku (koje li ironije, najluđi dio grada u imenu sadrži talijansku riječ „pace“ što znači mir) noć, te nakon improvizirane terapije protiv mamurluka i intenzivne rehidracije krećemo ponovno u prošlost, koju je na Malti ionako nemoguće izbjeći. Izabrali smo Mdinu, nekadašnju prijestolnicu. U srednji vijek ulazimo preko kamenog mosta, pa kroz monumentalna kamena vrata (automobili osim interventnih ili svatovskih onamo nemaju pristup). Zar već i ime gradonačelnika koji stoluje ovim gradićem ne miriše na neka davna vremena: Peter Dei Conti Sant Manduca? U vrijeme Rimskog carstva, dok je Malta bila rimski Municipium, rimski guverner dao je na ovoj strateški važnoj točki otoka sagraditi svoj „palac“. Ipak, većina zgrada unutar zidina potječe iz perioda vladavine Fatimida i Normana iz VIII i IX stoljeća. Barokna katedrala Sv. Pavla na glavnom gradskom trgu izgleda tako impresivno da gotovo nevjerojatno zvuči podatak da Mdina ima samo 230 stanovnika. Malteški Hum, mogli bismo se našaliti. Kad smo već kod Sv. Pavla, legenda kaže da je upravo on, kad se njegov brod 70. godine nasukao na obale malteškog arhipelaga ovamo donio kršćansku vjeru. Kršćanstvo se, svim osvajanjima usprkos, održalo do dana današnjeg.
Napuštamo „Silent City“ kako ovdje nazivaju ovaj dragulj srednjovjekovne arhitekture, koji je ujedno bio i naša jedina „kontinentalna“ destinacija na Malti, i krećemo prema jugu otoka. Ponovno smo na obali. Bizarna (bar za naše uši) imena koja nose naselja na Malti: Mtarfa, Mgarr, Mqabba ili Ghaxaq, na primjer, još su jedan dokaz o tome koliko se različitih kultura ovdje vjekovima ispreplitalo. Tako se ova pitoreskna ribarska luka, prepuna raznobojnih plovila, ujedno jedna od najpoznatijih malteških vizura, zove Marsaxlokk. Prizor koji nas je dočekao „eldorado“ je za svakog fotografa početnika, a veliki izazov za nas koji u fotografiji već imamo stanovitog iskustva. Statistička vjerojatnost da će vas pritom iznad luke dočekati plavo nebo velika je, broj sunčanih sati na Malti je 2961. Godišnje! Usput, najniža ikada registrirana temperatura je, zamislite, plus 1,2 stupnja celziusa!
Ako niste, poput autora ovih redaka, lokalpatriotski toliko vezani uz okus jadranske ribe (bez konkurencije najslađe na svijetu), pa vam se većina riblje ponude u restoranima diljem svijeta čini uglavnom bezukusnom, onda se u ovom portu kompliciranog imena, u nekoj od pitoreskno uređenih gostionica na rivi možete najesti lokalnih ribljih delicija za pristojnu cijenu.
Lutajući Maltom upoznali smo i pravog Malteškog viteza. Nikad ga, vjerujte, ne biste razlikovali od nekog uspješnog biznismena u najboljim godinama. To gospodin Tonio Portughese, ugledni malteški, kako se to kod nas lijepo kaže: gospodarstvenik i dužnosnik, i jest. Malteški vitez je danas, za razliku od onih davnih vremena, počasna titula. Tada su Malteški vitezovi postali heroji jedne od najpoznatijih opsada u povijesti. Protjerani s Rodosa, uspjeli su, ruku pod ruku s Maltežanima izdržati veliku osmanlijsku opsadu 1565. godine. Za njihove vladavine, priča nam vitez Portughese, Malta doživljava procvat u svakom smislu. Valletta postaje glavni grad, a vlast im je tek nakon dva stoljeća oduzeo Napoleon, i to na sebi svojstven, perfidan način. Naime, na svom pohodu prema Egiptu zatražio je od Maltežana da prime njegovu mornaricu u svoju sigurnu luku da bi se opskrbili potrebnim namirnicama. Čim je flota uplovila okrenuo je oružje prema svojim gostoljubivim domaćinima, napao ih i osvojio otok! U svega par dana njegovi su ga vojnici devastirali!
Posljednja dva stoljeća, točnije do osamostaljenja 1964, Malta je bila u sastavu Britanskog imperija. Do 1980 ostala je članicom Commonwealtha, a od tada je samostalna država. 2004 Malta postaje članica EU, a 2008 nacionalnu valutu zamijenio je euro. Drugi najpoznatiji malteški brend, malteški križ, simbol je plemenitosti, odanosti, viteštva, hrabrosti, požrtvovnosti, zaštite slabih, milosrđa prema prijatelju ali i prema neprijatelju. Vitezovi malteškog križa nastali su u Jeruzalemu 1080 godine, kao vitezovi bolničari koji štite i liječe hodočasnike. Tijekom svojih selidbi kroz povijest postali su i prvi vatrogasci u doba kada su Saraceni počeli upotrebljavati strašno novo oružje, vatru!
Na Maltu su stigli milošću Španjolskog kralja Karla V, koji im je u 16. stoljeću, nakon što su prognani iz Svete zemlje, te neko vrijeme, kako rekosmo, djelovali na Rodosu, ustupio otok. Oni ga oplemenjuju kulturom i umjetnošću. I danas je simbol vatrogasaca diljem svijeta upravo malteški križ. Izgovorio nam je gospodin Portughese i nekoliko rečenica na egzotičnom malteškom jeziku koji je, uz Engleski, službeni jezik na Malti. Dovoljno da i u tom jeziku prepoznamo utjecaj nedaleke Afrike, odnosno Arapskog jezika. Rekao nam je da i danas na arhipelagu postoji neslužbena podjela na anglofile i talijanofile, da ovih potonjih najviše ima na drugom po veličini otoku Gozo, te da svaka od tih dviju zajednica itekako zdušno radi na očuvanju svog kulturnog identiteta. Ipak, i jedni i drugi u jednom se bezrezervno slažu: na temperaturi od 36 stupnjeva talijanski sladoled je jedino rješenje!
