Lišeni pokvarenosti, mladi, iskreni, samozatajni i probojni. Tko zna što je bio Val, zna, a onom što ne zna neće pomoći mitovi, legende, seoska naklapanja ni rintanja u periodici sveučilišne biblioteke. I gubljenje vremena pretvoreno je u kult. Petnaestogodišnje stvaranje malih bespotrebnih remek-djela u gradu koji se još uvijek poput lijene mačke proteže na kvarnerskom suncu. Može se sve racionalizirati, kritički preispitivati sve crno-bijele nijanse, ali Val je naprosto aritmija srca.
Ovaj citat Gorana Ježića kojim Edi Jurković, autor knjige „Kad je život bio novi val (Omladinski list Val 1975. – 1990.)“, završava svoj uvodnik, a koji izdavač Dragan Ogurlić (Naklada Val, Rijeka, 2021.) s pravom ističe na reversu tvrdoukoričene, impozantne knjige na 392 stranice, nameće se nakon prelistavanja i čitanja te monografije koja tematizira fosilizirane ostatke nečeg izumrlog, omladinske štampe, kao najsuvisliji rezime onog što je blagopočivajući „Val“ bio i predstavljao. Do nekog novog iščitavanja, ili barem prelistavanja, ove 1580 grama fizički teške knjige. Ježu valja vjerovati jer je i sam aktivno prošao kroz nekoliko razdoblja i faza Vala kao autor prije svega kolumne „Pogled kroz prozor“ – gotovo napisah kultne, ali to bi se, prema autoru samom, moglo shvatiti kao da je i čitanje tih njegovih tekstova bilo gubljenje vremena, a nije.
Odmah valja istaknuti da je ova monografija kapitalni izdavački poduhvat, jer je kao takva prepoznata od Ministarstva kulture i medija odnosno HDZ-ove ministrice Nine Obuljen-Koržinek, koji niti jedan jedini primjerak nisu otkupili iz kolektivnog fonda namijenjenog popuni hrvatskih knjižnica! Gdje ćeš većeg priznanja za knjigu nego kad te hrvatsko Ministarstvo kulture ne pripusti u državne biblioteke, gdje ćeš većeg dokaza da si pisac nego kad te hrvatska ministrica kulture ispiše iz srednjoškolske literature Lijepe naše, kao što se to nedavno dogodilo Semezdinu Mehmedinoviću i njegovom romanu „Me’med, crvena bandana i pahuljica“, čije je već treće izdanje u Hrvatskoj objavio jedan od naših najuglednijih izdavača, Fraktura.
Što se tiče povijesti „Vala“, financijske peripetije nisu ništa novo, svih petnaest godina izlaženja tog omladinskog dvotjednika bile su najveći kamen oko vrata onih koji su ga pisali, uređivali, tiskali i distribuirali. Stoga bi se bilo kakvo mecenstvo ili novčana pomoć u suverenoj, samostalnoj i demokratskoj Hrvatskoj nakon jugoslavenskog jednopartijskog drila mogla smatrati samo protuprirodnim bludom na koji Valovci nisu navikli. Zato, suprotno klišeju ovakvih prikaza, kao najzaslužnijeg za to što ovu reprezentativnu monografiju držimo u rukama, valja istaknuti izdavača, Dragana Ogurlića, koji je upogonio sve ostale na našu opću radost. Ovom prilikom ne skidam mu šešir samo zbog toga što je od zaborava spasio jedan dio naše mladosti, jedan projekt za koji je i osobno bio vezan, jednu novinu koja to i zaslužuje, već zato što je ovo već njegova treća knjiga u nepuno desetljeće koja tematizira dosege i uzaludnosti ove naše profesije u izumiranju.
Sve je počelo monografijom „Smijeh slobode – Uvod u Feral Tribune“ koja se 6. prosinca 2014. godine pojavila negdje oko podneva u prodaji na štandu u središtu Rijeke i čija je naklada rasprodana dva mjeseca kasnije. Dragan Ogurlić, kao urednik i izdavač, tada u „Adamiću“, imao je, osim globalno zanimljive teme svim postjugoslavenskim raseljenim antifašistima, antišovinistima i antinacionalistima, i sreću da mu se kao autor ponudio minuciozni i vrijedni istraživač starih novinskih tekstova, i sam izvanserijski novinar, Boris Pavelić, te je, uz potporu Novog lista, izdao neponovljivu knjigu takve tematike koja je dobacila do svjetski prestižnog Sajma knjiga u Frankfurtu. To je bio okidač da se u „Adamićevoj“ Biblioteci Monografije sljedeće godine, u studenom 2015. godine, pojavi „Igraonica za odrasle: Polet 1976. – 1990.“ Željka Krušelja, još jednog omladinskog lista koji je stekao „kultni status“, a na predstavljanju te knjige u riječkom Ex Librisu, kada je Dragan Ogurlić najavio početak rada na knjizi o „Valu“, uslijedio je buran aplauz. I evo je, šest godina kasnije, kao dio svojevrsne trilogije kojoj nema uzora ni premca u hrvatskom izdavaštvu, ovog puta u izdanju njegove vlastite izdavačke kuće „Val“, jer je za sve svoje zasluge, iz Novog lista prognan, kao i Boris Pavelić i mnogi drugi kojima više nije bilo mjesta u novini kojoj već sada treba početi pisati nekrolog.
Ali, o tome nešto kasnije, vratimo se mi na knjigu o Valu čiji autor Edi Jurković već u uvodniku ističe činjenicu da je njegov „prvi broj izašao godinu dana prije prvog broja Poleta, u studenom 1975., a da je posljednji broj izašao tri mjeseca nakon što je „Polet“ prestao izlaziti, odnosno u lipnju 1990.“ Jurković citira i ocjenu jednog od tvoraca Ferala, Viktora Ivančića, koji je, govoreći o nekadašnjoj omladinskoj štampi, rekao kako je „Polet bio razvikan, ali Val je bio zanimljiviji, žešći, žustriji.“ Posve točno autor ove monografije kaže kako se „mit o Poletu godinama gradio kroz zagrebačke mainstream medije, filmove i TV serije, dok je Val nepravedno ostao zaboravljen.“ Da je Kad je život bio novi val samo to učinio, spasio od zaborava požutjele listove slabokvalitetnog novinskog papira, uglavnom tiskane packavom, prapovijesnom olovnom tehnologijom, čiji cijeli 15-godišnji komplet ne postoji niti u državnim institucijama koje su ga po zakonu o arhivskoj građi dužne čuvati, bio bi to poduhvat vrijedan čestitki. Jurković je, pokušavajući dati odgovore na pitanja koja i njega kao jednog od aktera Valove odiseje danas zanimaju, otvorio mnoga pitanja o kojima valja raspravljati u kontekstu vremena u kojima se to putovanje odvijalo.
Redakcija Vala s drugom TitomSasvim legalno i legitimno je neke od tih (mnogih) dilema postaviti, ne dovodeći u pitanje samu strukturu i kompetentnost knjige koja je, upravo po uzoru na Borisa Pavelića, sizifovskim iščitavanjem te petnaestogodišnje periodike svakom broju tekstualno posvetila određenu pažnju, dokumentirajući to svim objavljenim naslovnicama i ilustrirajući cijeli sadržaj bogatim fotografskim, stripovskim, crtačkim materijalom, kao i preslikama objavljivanih tekstova. Taj trud i napor čini ovu knjigu cjelovitim pokušajem rekonstrukcije ne samo jednih novina već i vremena u kojemu smo živjeli te će ova knjiga Edija Jurkovića biti nezaobilazna i referencijalna odrednica svakome onome tko će se u budućnosti uhvatiti nezavidnog posla pisanja povijesti jednog grada kao što je Rijeka s kraja prošlog stoljeća.
Na stranu sada književnopovijesni rakurs iz kojeg će se ocjenjivati ova monografija, čiji je autor bio svjestan svog glavnog hendikepa, da je i sam u jednom razdoblju te priče aktivno sudjelovao u cijeloj priči i da mu je ono svakako najbliže, najpoznatije, a samim time i emocionalno najbitnije, te se uglavnom pokušavao suzdržavati od komentara i osobnih ocjena, dajući ih tek sporadično i u naznakama. Vidljivo je, dakle, ono što je normalno i razumljivo, da su Jurkoviću njegova era i njegova ekipa njegov generacijski i novinarski kod, njegov Val. To je ta aritmija srca koju je nepogrešivo dijagnosticirao Goran Ježić koja bubnja u grudima svih onih kojima „Val“ u životu nešto znači, pisali ga oni svojedobno ili tek čitali, svejedno. Sve su ostalo crno-bijele nijanse.
Uostalom, kao što to detektira u pogovoru monografije jedan od bivših glodura Bojan Mušćet, u svojih 15 godina „Val“ je prošao više faza, „svakako se isticao drukčijom koncepcijom, izgledom, pristupom temama od ostalih omladinskih listova“, ali ipak „svoju unikatnu poziciju na jugoslavenskom novinskom tržištu počinje zadobivati od sredine osamdesetih“. Upravo to razdoblje počinje s Edijem Jurkovićem i nastavlja se sve do samog kraja u lipnju 1990. i posljednjeg broja koji potpisuje Goran Ogurlić. „Nismo bili samo Val. Bili smo tsunami, udarit će posljednju točku na ovu knjigu Bojan Mušćet ne skrivajući „narcistički kult uredništva Vala s nemalim žarom građen generacijama“, koji je još na 37. stranici ove knjige priznao njezin autor Edi Jurković, samoironično i posprdno, u najboljem duhu mladovalovaca, ocijenivši vlastito djelo i njezin doprinos toj samoljubivosti: „Zaključno s knjigom koju držite u ruci“.
Bojan MušćetDobro, možda je Bojanov tsunami stigao iz Potpićnja, naplavivši uglavnom obalu i zaleđe Kvarnera, ali mnoge njegove kapljice raspršile su se diljem svijeta šireći taj virus i množeći ga u sredinama u kojima su potomci boga Vala nastavili svoje profesionalne i životne puteve. Nema i ne može biti ovakve knjige čije je autor insider, i sam jedan od glavnih junaka cijele priče, a da pristup njezinom sadržaju bude „objektivan“, baš kao što to plitkoumni traže i dan-danas kao praksu novinarstva. Uostalom, i sam autor odriče se bilo kakvih znanstvenih primisli, jer to inače ni ne bi bio posao za njega, pa su emocionalnost, nostalgičnost, čak i narcizam ne samo razumljivi već opravdani i dozvoljeni. Daleko od toga da je Edi Jurković pao u afan pa na ovih gotovo 400 stranica A4 formata glanca spomenik sebi, svojim prethodnicima i nasljednicima ili ispisuje hagiografiju svecima bez premca. Autor nije preskočio niti jedan broj, niti jednu naslovnicu, što je najvažnije nije zaboravio niti jednog suradnika popisavši ih abecednim redom na kraju knjige, što dovoljno govori o dokumentarističkom pristupu ovom projektu, u skladu s onim što knjiga koja želi biti monografijom i zahtijeva.
Njegov odabir tekstova iz svakog pojedinog broja na koje će se referirati, kao i izbor ilustracija, fotografija, preslika, vjerujem uz nesebičnu pomoć urednika s iskustvom na takvim projektima, njegovo je autorsko pravo s kojim se netko može slagati ili ne, ali koje mu nitko ne može osporiti. Premise i zaključci o ulozi i značenju „Vala“, o vremenu i kontekstu u kojem je nastajao i egzistirao, kao i o pojedinim događajima razumljivo su subjektivne i kao takve svakome dobronamjernom čitatelju dobrodošle za otvaranje šire rasprave, tribine, okruglog stola, kako god to koncipirali i nazvali koje bi izdavač Dragan Ogurlić mogao organizirati u nekim postpandemijskim vremenima.
I ekstenzija ovoj monografiji, Val broj 289 koji je 15. lipnja 2021. godine tiskan kao poseban prilog Jutarnjeg lista, svojim tekstovima starih i novih autora govori u prilog tome da o „Valu“ i vremenu u kojem je izlazio, kao i onom što je uslijedilo poslije njega, nije rečena posljednja. U tom pogledu posebno je inspiritivan tekst Ivana Moleka „Štetne pojave koje kvare mlade ljude – Krš i lom, punk i alternativa“, u kojem na svoj intrigantan autorski način piše o projektu u kojem je i sam sudjelovao: „Uvriježeni dojam zamišljenog početka znade voditi u posve suprotnom smjeru. „Baš dobro, svijet počinje sa mnom! I wanna be adored“, danas je maksima. Zaborav, neznanje i taština, kao tri dobra, složna i nerazdvojna druga.“
Kakva je bila uloga omladinske štampe u svjetskoj revoluciji, odnosno barem u ovdašnjim previranjima koja su na ovim našim prostorima počela padom Berlinskog zida i neslavno završila, pitanje je koje se učestalo ponavlja i koje još uvijek traži slojevite odgovore. Kao motive pisanja ove knjige Edi Jurković ističe povratak korijenima, razmišljanje o Valu „i potrebi da se istakne njegovo mjesto i uloga u novijoj riječkoj i hrvatskoj povijesti. Jer Val je na svoj način nezaobilazan u istraživanju alternativne povijesti Rijeke na prijelazu iz jednopartijskog režima u demokraciju.“ Nije Jurković jedini akter omladinskog novinarstva koji iz današnje perspektive vidi njegove zasluge i ulogu u rušenju jugoslavenskog komunističkog režima. Željko Krušelj u predgovoru svojoj knjizi „Igraonica za odrasle“ još je izričitiji: „…doprinos Poleta demokratizaciji na jednostranačju i jednoumlju zasnovane političke i društvene scene, kao i podizanju zanatske razine hrvatskog novinarstva, nikome nije bio upitan.“
Nema sumnje da je bunt i javno iskazivanje protesta protiv učmale svakodnevice, rušenje stereotipa i okova režima, njegovo demistificiranje i izrugivanje istom svakako jedna od poluga koje je korisno upotrijebiti u demontiranju petrificiranih struktura. Ali, mladenački adrenalin svojstven je svim generacijama pa bismo se mogli s razlogom upitati zašto bi jedan partijsko-vojni aparat dugoročno radio na svome samoubojstvu financiravši medijske projekte koji će mu jednoga dana doći glave? Nisu ni tadašnje komitetlije bile baš sve redom bandoglavi balvani pa su im omladinski mediji bili najefikasniji način da mladenačke hormone i buntovništvo urođeno u tim godinama kanaliziraju u navodne prostore slobode, a da se ne moraju bojati za budućnost naroda i narodnosti koji imaju takvu omladinu. Tom metodom uzice Stari su držali Mlade u svojoj blizini, uostalom i Savez socijalističke omladine kao zakonski izdavač putem kojeg su financirali omladinsku štampu, bio je sastavni dio vladajućeg političkog sustava, baš poput SSRN-a kojem je povjerena uloga izdavača tadašnjih mainstream novina.
Na svu sreću Stare nisu zanimali kultura i umjetnost, pa su tako Mladi dobili priliku artikulirati svoje glazbene ukuse i estetiku bez ikakve zadrške. Stoga je Val postao nezaobilazna poveznica s novim valom odnosno punkom koji je, neobjašnjivo, baš ovdje u procijepu ni socijalizma ni kapitalizma, rođen kao mlađi brat UK prvorođenca. Pri tome nikako ne treba zaboraviti da je „Val“ imao tu sreću da je u svojoj ekipi kao autora imao jednog giganta kao što je Goran Lisica Fox, u svakom pogledu najvažnijeg imena i glavnog pokretača svega što se tiče glazbenih i umjetničkih stremljenja u posljednjih pola stoljeća na ovim prostorima.
Nove estetike utjecale su i na nove načine razmišljanja pa su sigurno posredno utjecale i na bušenje rupa i podrivanje temelja nečeg što je u epicentru rezultiralo rušenjem Berlinskog zida, a onda zatreslo i cijelu istočnu Europu. No teško bi se, da ne kažemo nemoguće, moglo govoriti o nekom osmišljenom, sustavnom i samim time efikasnom političkom projektu koji se teorijski sa stranica Vala, a pogotovo ne Poleta, pretvarao u praksu rušenja „na jednostranačju i jednoumlju zasnovane političke i društvene scene“. Od tadašnje omladinske štampe jedino se ljubljanska Mladina u svojoj uređivačkoj politici osmišljeno i dosljedno bavila tadašnjom političkom situacijom i promjenama, što je kulminiralo javnim protestima koji su uslijedili 1988. kada se zbog veleizdaje na vojnom sudu u Ljubljani sudilo urednicima lista Davidu Tasiču i Franciju Zavrlu te tadašnjem dopisniku i suradniku Janezu Janši, kao i zastavniku JNA Ivanu Borštneru, u čuvenom procesu akronimom nazvanom JBTZ. Ne treba zaboraviti da je godinu dana ranije šesnaestero slovenskih disidenata i antikomunističkih intelektualaca u danas legendarnom broju 57 Nove revije objavilo svoje „Priloge slovenskom nacionalnom programu“.
Nešto od toga prelilo se i u hrvatsku omladinsku štampu, pa i u Val, ali čak ni zabrana broja 268 zbog nekoliko politički nepodobnih tekstova 1989. godine, „posljednja zabrana lista u bivšoj SFRJ“, kako sada s ponosom mogu reći Valovci, nije bila rezultat osmišljenog političkog projekta već više gluposti režima u raspadanju, koji više nije znao kako zaustaviti lavinu koja se već zakotrljala pa je tom uzaludnom zabranom jedino ubrzao njezino survavanje. Zato se valja prikloniti Ivanu Moleku kada kaže kako je na djelu bila „prije pobuna bubuljica negoli politika kadra ozbiljno ugroziti koju poziciju u poretku.“
Iako Val ne bi bio začet bez Novog lista, niti bi ugledao svjetlo dana bez njegove rotacije, taj je odnos oca i (ne)željenog djeteta oduvijek bio ambivalentan. Sigurno da je „Val“ najviše čedo Miše Cvijanovića-Cvije koji ga nije samo uređivao u pelenama i obilježio svojim karikaturama, već bio učitelj i mentor gotovo svima koji su to činili poslije njega. Iz Popisa suradnika Vala koji, kao 23. poglavlje, završava ovu monografiju vidljivo je da su mnogi novolistovci barem jedan tekst objavili u „Valu“, no među onima koji su zaorali dublju brazdu valja istaknuti Miljenka Marina, čija je ljubav prema stripu svakako utjecala i na stripovsko opredjeljenje Vala, kao i pokojnog grafičkog urednika i strip crtača Davora Katunara-Davorića koji je zajedno s Miloradom Stojevićem kalio „Val“ u crtežu i riječi. Nažalost, ono što je „Val“ u startu trebao biti, inkubatorom za buduće novinare Novog lista, nikada nije ostvareno odnosno premalo je valovaca završilo na kraju u Kući štampe, a najmanju krivicu za to snose omladinci.
– Nama u Valu uvijek je bio cilj napraviti nešto bolje nego Novi list, premda je to bio dijalektički proces: ponekad bismo uspjeli, ponekad ne, a istodobno su mnogi od nas i pisali za Novi list. Štoviše, tu se krio i jedan paradoks: dio urednika pisao je i za Novi list, dok je većina stalnih i vanjskih suradnika bila vezana isključivo za Val. Unatoč činjenici da je iz Vala Novi list mogao dobiti profiliran urednički kadar, urednici Vala gotovo su u pravilu karijere nastavili izvan okrilja dominantnog riječkog medija, taj će odnos sažeti Bojan Mušćet.
Redakcija Vala u emisiji BuraSam autor monografije Edi Jurković drži da je „sreća i nesreća Vala bila što je osamdesetih uz sebe imao izrazito tromi Novi list koji je sve do dolaska višestranačja i ere Veljka Vičevića bio prava utvrda režimskog novinarstva“, spomenuvši „uvriježeno mišljenje da je druga polovica osamdesetih bila najbolje doba za novinarstvo“. Da, teško da će se tako nešto ponoviti, ali svoj prostor slobode u novinarstvu kraja osamdesetih nisu tada izborili samo akteri omladinske štampe. Prije toga i Val bi se mogao tretirati režimskim o čemu svjedoče i naslovnice svih u to doba breaking news događaja, poput Titove i Kardeljeve smrti, koje se jedino po glavi razlikuju od onih Novog lista. Također, zasluge koje si „Val“ pripisuje za „aferu Agrokomerc“ čije je izbijanje u Rijeci dovelo i do velikih političkih promjena, makar u kadrovskom pogledu, nisu usporedive s onim upravo Novog lista i Veljka Vičevića koji je bio glavni autor tekstova i komentara na tu temu. Iako bi najpoštenije bilo reći da Bastilla nije srušena, samo su mladoturci odsjekli stare komitetske vezire pridobivši novine na svoju stranu.
Baš kao što nije samo Srđan Vrančić iz „Vala“ otišao na uzavrelo Kosovo, i sam sam kao tada najmlađi u redakciji Novog lista barem tri-četiri puta izvještavao s lica mjesta, prošavši uzduž i poprijeko Autonomnu pokrajinu koja se htjela zvati Republikom, a reporterske ekipe Novog lista redovito su u to doba odlazile na lice mjesta. Uz fotoreportera Silvana Ježinu činili su ih Nela Vlašić, Veljko Vičević, Edo Stojčić, Goran Kukić, Ico Mikuličić… Bio je to veliki iskorak za onda isključivo regionalnu novinu koja više nije imala povjerenje u izvještaje državne novinske agencije Tanjug, pa je odlučila Miloševićevu antibirokratsku revoluciju pratiti vlastitim kadrovima. Tada „režim“ u tom rigidnom smislu u Hrvatskoj nije ni postojao, odnosno bio je potpuno pogubljen, o čemu svjedoči i suluda zabrana „Vala“ 268, pa je ideološki pristup aktualnim temama udarao uglavnom tjednik „Danas“.
Ono što želim reći je da se Vičević nije pojavio u novinarstvu devedesete s višestranačjem, jer je to nemoguće, baš kao što i Novi list nije u tri-četiri godine od režimskog mogao postati demokratskom novinom! Štoviše, Novi list se ubrzo nakon višestranačkih izbora našao na udaru Tuđmanovog režima koji je gotovo sve medije stavio pod svoju kontrolu i pretvorio ih u propagandni stroj. U tim vunenim vremenima Novi list je jedini s Feral Tribuneom branio čast hrvatskog novinarstva, a HDZ-ov režim, nakon što nije uspio iznutra „zdravim snagama“ srušiti Vičevićevu redakciju, pokušao je financijski uništiti poduzeće u vlasništvu zaposlenika nametanjem plaćanja enormno visoke carine na novu tiskaru koja je bila dar Republike Italije. S druge strane, Tuđmanov „gubernator“ za ovaj kraj, Hrvoje Šarinić, pokrenuo je „Primorsko-goranski dnevnik“, tiskovinu koja je „okupila čak i niz respektabilnih riječkih novinarskih imena“, kao što je povodom Šarinićeve smrti napisala kolegica Tihana Tomičić, a čiji je jedini cilj bio pod svaku cijenu srušiti Novi list koji je igrao „iznimno važnu ulogu u razvoju demokratskih sloboda i slobodnih medija“.
Nije cilj ovog podsjećanja relativizirati uloge režima na našu medijsku sliku i priliku, pogotovo ne nekoga oprati i opravdati, a drugoga uvaljati u blato. No kontekst je ono što daje smisao ne samo činjenicama u novinarskom tekstu već i ulozi naših obitelji u svjetskoj revoluciji. Zato, oprezno s premisama, još više s konkluzijama, pogotovo kad je novinarstvo u pitanju. Naravno da je važno što se zbivalo od 1975. do 1990. godine, ali nije nevažno ni ono što se u cjelokupnom medijskom kontekstu događalo svo ovo vrijeme, kao i danas, 30 godina kasnije. Nije svaka samohvala pohvala, niti joj treba reći hvala. Recimo, kada autor monografije pokušava argumentirati tezu kako su „Valovi urednici s vremenom dogurali do vrha hrvatskog novinarstva“ te navodi primjer Nenada Hlače koji je 2014. godine postao v. d. glavni urednik Novog lista, onda svjesno ili nesvjesno zaboravlja da su prvi Hlačini potezi na toj funkciji bili otkazi uglednim kolumnistima i uvođenje cenzure!
(https://www.balcanicaucaso.org/bhs/zone/Hrvatska/Nestanak-Novog-lista-kakvog-smo-poznavali-171360)
Možda se ne uklapa u cijelu priču oko Vala i revolucionarnog duha omladinske štampe da je netko u mladosti čitateljima, doduše bez potpisa, otkrivao Božić, a onda četvrt stoljeća kasnije, bez komunističkog režima, bez Komiteta i Jože Perića, bez javnog tužitelja Đoke Roganovića, bez zakona o zaštiti države i poretka, u višestranačju i demokraciji slobodne i nezavisne Republike Hrvatske, na jedan telefonski poziv Gazde, zabranjivao tekstove uglednih novinara i dijelio otkaze. I tako cijelom slučaju Vala broj 268, posljednje zabranjene novine u povijesti SFRJ, dao potpunu novu dimenziju, a u Novom listu dokinuo sve ono za što je Vičević dao život u 44. godini, pretvorivši ga ponovno u režimsko glasilo kojem, eto, ostaje tek nekrolog za napisati. Jedno je biti Narcis, drugo Zlatousti. Nije bitno jesmo li vlastite novinarske karijere počinjali izvještajima s place ili pak mladenačkim revolucionarnim pamfletima protiv svega postojećeg, presudno je samo kako smo ih završavali, kao cenzori ili kao cenzurirani.
Što se tiče „Vala“, njegova je uloga u povijesti novinarstva i životu ovog grada neupitna, a najbolji svjedok tome je ova knjiga koja se može čitati i kao „urnebesno štivo“ i fikcija, ali i kao fakcija na kojoj će se temeljiti promišljanja nekih budućih knjige. Do njihovog izlaska, završimo kao što smo i počeli, „Pogledom kroz prozor“ Gorana Ježića iz „Vala“ broj 289:
ZA KRAJ
Ni jedna stranka, ni jedna partija, ni jedna religija, ni jedna vjera, ni jedno božanstvo, ni jedna zemlja, ni jedna vlast, ni jedna revolucija, ni jedna domovina, ni jedna otadžbina, ni jedna mjesna zajednica nisu vrijedne jedne jedine kapi ljudske krvi
