Za koordinaciju svih događanja na Fra Ma Fu festivalu zadužen jeIvan Žada, desna ruka direktora festivala Gorana Gazdeka, koji pokreće konce festivala u čiju je organizaciju uključeno nekoliko desetaka ljudi, među kojima su i brojni volonteri. Ivan Žada ima iza sebe veliko medijsko iskustvo i respektabilan staž i u pisanim i u elektronskim medijima. Kao novinar Nove tv osvojio je nagradu HND-a za istraživačko novinarstvo za prilog u kojem je razotkrio pedofilsku mrežu na internetu, a baš kao i svojedobno Fra Ma Fu, za potrebe reportaže jedno vrijeme živio je sa beskućnicima kako bi istražio njihove sudbine. S Ivanom Žadom razgovaramo o razvoju Fra Ma Fu festivala i njegovim novinarskim i životnim iskustvima
Upravo ste u pripremama za treće izdanje Fra Ma Fu festivala. Koji su pokazatelji razvoja festivala od osnivanja 2015. godine do danas?
Festival je prve godine počeo veoma skromno, no već tada nismo sumnjali u njegov potencijal i da će on kroz par godina izrasti u jednu veliku i ozbiljnu priču. Sve što se događalo bilo je mnogo brže od naših očekivanja. Festival je kao mjesto na kojem se njeguje novinarstvo, no i kultura i obrazovanje kroz lik i djelo jednog svestranog čovjeka kakav je bio Franjo Fuis, prepoznat u Hrvatskoj i inozemstvu. I ne samo u novinarskim krugovima. Direktor festivala Goran Gazdek već je nakon prvog izdanja nagrađen uglednom europskom nagradom „Povelja fest“ za originalnu ideju i organizaciju. Želja nam je da već sljedeće godine, u vrijeme trajanja festivala organizirati i Dane hrvatskog novinarstva koji su se do prije desetak godina tradicionalno održavali u Opatiji. Time bi smo u pravom smislu Fra Ma Fu festival zaokružili kao središnje mjesto godišnjeg okupljanja novinara u Hrvatskoj.
* Budući da ste radili na Novoj tv i specijalizirani ste za televizijsko novinarstvo, kako ocjenjujete video potencijale Fra Ma Fu festivala? Koje su mogućnosti za video-novinarstvo otvorene razvojem interneta?
-Internet je video novinarstvo okrenuo naglavačke. Prije interneta imali smo samo analognu televiziju s ograničenim brojem kanala. Tada je emitiranje tv signala zahtijevalo veliko ulaganje u opremu, odašiljače i repetitore kako bi program došao do tv prijemnika. Danas je to uvelike pojednostavljeno. Putem IPTV platformi danas možemo gledati programske pakete bilo gdje u svijetu, na bilo kojem uređaju. Potreban nam je samo priključak na internet, fiksni ili mobilni. Uz to, sami internetski portali nude video sadržaj u visokoj rezoluciji. Tehnički zahtjevi su mnogo manji, oprema jeftinija i dostupnija, te će s vremenom sigurno dovesti do gašenja televizija kakve danas poznajemo.
* I sami ste kao novinar primjenjivali neke od metoda Fra Ma Fua. Radi reportaže boravili ste među beskućnicima, a za raskrinkavanje pedofilske mreže na internetu dodijeljena vam je nagrada HND-a za istraživačko novinarstvo 2007. godine. Koliko je rad Franje Fuisa bio inspiracija za takve hrabre novinarske poduhvate?
- Kao Virovitičanin sam, naravno, bio upoznat s radom Franje Fuisa, iako moram kazati da je on relativno nepoznat u novinarskim krugovima, posebno moje generacije ili među mlađim kolegama. Pa mogu reći da mi je za reportažu o životu s beskućnicima upravo on bio inspiracija. Htio sam gledateljima pokazati svijet očima beskućnika. Kako izgledaju dani čovjeka bez prihoda, bez krova nad glavom, bez gotovo ijednog prijatelja i puno neprijatelja. Kako se prehranjuje, bori s policijom koja ga stalno od negdje tjera, bešćutnošću većine građana koji ih najčešće neće ni pogledati već okrenu glavu na drugu stranu. Fuis je prije osamdesetak godina imao nemjerljivo skromnije tehničke i druge mogućnosti, samo bicikl i foto aparat, dok sam ja za realizaciju svoje priče imao cijelu mašineriju Nove tv što mi je uvelike olakšalo posao.
* Kako ste izabrali novinarstvo kao životni poziv? Je li novinarstvo kao profesija ispunilo Vaša očekivanja? Koliko mladim ljudima novinarstvo danas nudi mogućnosti za profesionalni i osobni razvoj?
- Novinarstvo je nekako izabralo mene. Kao dječarac s petnaest godina počeo sam s još dva prijatelja, Ivanom Borbašem i Vladom Bijukom, raditi emisiju za mlade „Ravno do dna“ na lokalnom radiju u Virovitici. Ubrzo su nam urednici počeli davati da radimo i neke kraće forme u jutarnjem kontakt programu. Dvije-tri godine poslije u Virovitici se počela stvarati Virovitička televizija, pa sam na nagovor susjeda, fotografa i snimatelja Rudija Vanđije došao raditi na televiziju. Usporedo s tim formiralo se i dopisništvo Hrvatske televizije, te sam s ostalim kolegama činio prvi tim novinara u dopisništvu nacionalne televizije. Usporedo sam tezgario i u dopisništvu Večernjeg lista. U to sam se vrijeme više počeo družiti s Goranom Gazdekom i Slavicom Bakić koji su tada pisali kao dopisnici za brojne medije i tada je za mene, da tako kažem, počelo ozbiljno novinarstvo i vrijeme u kojem sam zapravo napravio dobre temelje za moju kasniju novinarsku karijeru. Upravo u to vrijeme, godine 1996. pripremao se izlazak prvog broja Jutarnjeg lista. Goran i Slavica su činili okosnicu virovitičkog dopisništva. Goran mi je, kao dobar mentor, ponudio da počnem pisati za taj novi dnevnik. Bilo je to lijepo vrijeme, puno redakcija, puno novinara, puno novinskih izdanja. Nekoliko godina poslije, kada se ugasila lokalna televizija i dopisništvo HRT-a, otišao sam u Zagreb. Tamo sam počeo raditi za RTL, pa ponovno na HRT-u, no najveći dio karijere sam proveo na Novoj TV. Zbog svega navedenog novinarstvo je uistinu ispunilo moja očekivanja, no smatram da to danas mogu reći tek rijetki mladi kolege. Posla nema, oni koji rade su potplaćeni, mentorstvo više gotovo ni ne postoji što se je odrazilo na kvalitetu novinarstva koje je danas na nikad nižoj razini u svojoj povijesti.
* Zajedno s pokojnim kolegom Ljubom Rubenom Weissom rekonstruirali ste epizodu iz Drugog svjetskog rata u kojoj su sudjelovali Vaš djed i Weissov otac, kada je Žada spasio Weissa u logoru Dachau. Planirate li medijski obraditi priču o dva Virovitičana koji su se prepoznali u logoru smrti?
- Pa moj djed Franjo Žada je kao hrvatski antifašist sredinom drugog svjetskog rata zarobljen nedaleko od Virovitice i transportiran u najstariji njemački koncentracijski logor Dachau. Zadnjih mjeseci rata transportiran je u još nekoliko logora, a oslobođenje od strane američkih savezničkih vojnika dočekao je u logoru Mauthausen. Sve to vrijeme bilježio je događaje u logoru, kao i svoj transport od Virovitice do Dachaua i povratak pješice u Viroviticu nakon oslobođenja. Bilježio je kako su ljudi ubijani, njihova imena, imena egzekutora, saveznička bombardiranja, maltretiranja. Po povratku u Viroviticu sve je to objedinio u dnevniku koji je nazvao „Dionicom života od Dachaua do Mauthausena“. Tu je zapisao i susret s svojim prijateljem iz Virovitice, Ljubinim ocem Markom Weissom. Moj djed mu je prokrijumčario misku (posudu) vode i nešto kruha kako bi preživio, iako se to u logoru kažnjavalo strijeljanjem. Marko Weiss je poslije često isticao kako mu je tada Franjo spasio život riskirajući vlastiti. To je sjajan zapis jednog vremena koji svakako planiram ukoričiti, no kao televizijski novinar želja mi je zapravo snimiti dokumentarni film istog imena i proći put koji je moj djed prošao u vihoru 2. svjetskog rata i nakon njega.
