Sad, kad ti se život razbio kao barka
U strastvenoj buri divljih bakanala,
Ti sa čežnjom snivaš jedan novi život,
Koji prije nikad, nikad nisi znala...
Sad, kad Tvoje usne pod pečatom boli
Još prijesno ćute buru lude strasti
Ti bi htjela opet živjeti iznova
Pod koprenom bijelom ponosa i časti...
Sad, kada srce Tvoje zgaženo životom,
Odbačeno od svih izlomljeno lež,
Ti se gorko kaješ... I duša Ti možda
Za nečime lijepim, uzvišenim teži...
Sad kad je kasno, Ti tražiš svoj spokoj,
Smiruješ se tiho ko jedro u luci
I ispaštaš gorku pečal svojih grijeha
S kapucom na glavi i krstom u ruci...
