Osim što se rimuje s batanom uz fažanski se povijesni mol vežu i mnoge druge zanimljivosti. Jedna od njih je svakako i proizvodnja glinenih posuda, koje su još od vremena Rima korištene za skladištenje i transport zelenog zlata.
Prve fažanske amfore su se proizvodile u figlini, keramičarskoj radionici, koja se spominje već u prvom stoljeću, kada je bila je u vlasništvu senatorske obitelji Lekanija. To potvrđuju i nalazi žigova prikupljeni u tri kampanje istraživanja, provedenog u Fažani između 2007 – 2009. godine.
Zeleno zlato, maslinovo ulje, koje je od pamtivijeka krasilo trpezu prekomorskih nam susjeda, u Fažani ima tisućljetnu tradiciju. Po svom ukusu i kvalitetnim svojstvima je jedno od najboljih na ovoj našoj šćinki od planete.
A šćinka je opet zaslužna za drugi omiljeni specijalitet – pašaretu. Boce ovog slatkastog napitka, kao i dvolitrenke sode, zatvarane su upravo patentom kojima je ova staklena pikula čuvala svježinu.
Nakon upotrebe, šćinka je, kao i metalna kuglica rashodovanog kuglagera i one rijetke, kamene, koje su vrijedil dva punta, služila djeci za igru.
”Bi se načenila škulja u zemlji tzv. koka u kuju si rabija hititi svoju šćinku. Ni bilo lako jer škulja ni bila jako blizu, biš rabija hititi po par puti. Pomalon biš se spuštija do zemlje i nacilja, kad biš bija siguran biš hitija po zemlji. Uni ki bi najprije doša u koku bi čepa jedan punat i igra bi pošla naprid. Na kraju ki je ima već punti je bija pobjednik. Neke pute bi se igralo za šćinku, a neke pute samo za se zabavit.” (Stela Đujić, Stare hrvatske igre i igračke).
Fažanska je pašareta odavno doživjela stotu, a počela se proizvoditi u punionici mineralne vode, na staroj rivi, vlasništvo Vittorija Privileggia.
I nakon drugog rata, unatoč promjeni vlasništva, sačuvala se stara receptura i ponosno isticala ”ex Marincovich” na novim etiketama.
Pašareta i danas, zajedno s odabranim društvom; maneštrom, fužima, šparogama, pljukancima, tartufima, teranom i malvazijom, spada u seniorsku reprezentaciju fažanskih delicija.
