Kad bi, osim po uređenju plaža i šarolikosti turističke ponude, primorske gradove ocjenjivali po “normalnosti“ života Fažana bi bila među vodećima.
Poznanike, koji navrate na svježu smokvu i točeno, već pri prvom susretu s ovom bajkovitom slikovnicom, na putu prema Brijunima, obuzme osjećaj ugodnosti. Ništa što bi ličilo „novom vremenu“.
Fažana je kao ukusno odjevena žena zrelih godina.
Koja, s nekakvom sjetom u oku, trajno čuva uspomenu na ono doba. „Stara“ imena ulica, s Titovom i Žrtava fašizma, očuvanim spomenicima iz drugog rata i novopostavljenim za ovog zadnjeg. I dvojezičnim napisima. Na koje nitko mrko ne pogledava. S malom lučicom iz koje, uvijek u isto vrijeme, Brijunka vozi radnike na posao na „Titov“ otok. Kao što se to vazda činilo.
I gdje mnogi radoznali posjetioci iz cijelog svijeta dođu baciti oko i ne krijući simpatije „prošetati“ uspomenom na maršala. Unatoč svim zločestim i primitivnim objedima notornih domaćih umobolnika.
Gdje uvečer, ispred crkve Kuzme i Damjana, šetači i trg, u svojem koloritu, čine besprijekorno isplaniranu scenu iz kakvog Felinijevog filma. Žute, plave i zelene fasade. Tonijeva harmonika na rivi i škljocanje aparata kod kamenih stepenica uz Piazza Grande.
Fažana je mirna i uljuđena. Drugačija. Ona bira svoje goste po nekim načelima koji danas blijede pod kotačima pohlepe i obmane. Nije nalik svom okruženju. Prkosno odolijeva.
Pomalo podsjeća na svog sina, Matu Parlova, kojemu su ovdje podigli spomenik. Postojana, čvrsta i beskompromisna. Koji, kako sam reče, nije pristao na „zaokrete“ je „svjetski prvak“.
Ovdje one silnice, koje u mnogim mjestima mute vodu, nisu ni primirisale upravljanju zadnjih dvadeset i pet. Valjda je i to učinilo razliku. I bez „velike“ politike plaže su ovdje čiste, a travnjaci umiveni jutrom.
Za vidjeti Fažanu dovoljno je sat vremena. Za zaboraviti je nema vremenske jedinice.
Hrvatska bi izgledala puno ljepše da je više Fažana.
