Samo da se digne magla, samo da se digne magla, mantrali smo na putu do Kopačkog rita, nas devetero nakon što nas je u Osijeku "pokupio" kombi s putnicima iz Zagreba, a sve kako bismo vidjeli, doživjeli i okusili Podunavlje.
Dok smo čekali da se sunce probije, obišli smo prijemni centar Kopačkog rita, odgledali i kratak film o ovom parku prirode - baranjskom, hrvatskom, ali i europskom biseru kada je riječ o očuvanosti njegove flore i faune, upoznali se sa svim mogućnostima kojima posjetitelji mogu doći do njega, planovima i željama, provozali se električnim biciklima... No, magla je i dalje bila zalijepljena za močvaru.
To nas ipak nije spriječilo da se provozamo električnim čamcima kroz kanal Čonakut prema Kopačkom jezeru. Otpratili su nas kormorani sjedeći na golim, sasušenim granama. Čitav bi ambijent izgledao zlokobno da čamcem nije upravljao Oliver Krištof, inače zapovjednik turističkog broda.
Kakvih sve riba ima u Ritu (od kojih on pravi kobasice, op.a.), kako izgleda vidrina, a kako dabrova rupa, zbog čega su se grane na kojima sjede kormorani osušile (od njihovog izmeta, odmah ću vam otkriti), je li područje označeno tablama "Oprez mine" zaista minirano, gdje su bili "naši položaji" za vrijeme Domovinskog rata, kada se može čuti ljubavni zov, poznatiji kao rika jelena, a kada se bucaju, odnosno pare divlje svinje.
Dok smo ga slušali promatrajući mirni, memljivi rit, nisu nam smetale ni hladnoća ni vlaga tog kasnog prijepodneva na kraju listopada.
Na kraju vožnje zahvalili smo Oliveru na svemu, a on je obećao da će idući puta ponijeti i nešto za popiti, za ugrijati se. Nije znao da smo takvi, mislio je da su u pitanju neki Englezi.
No, ugrijala nas je vrlo brzo rakija od dunje u 6 kilometara udaljenom Vardarcu, u poznatom baranjskom restoranu Citadela. Petak rano popodne, taman vrijeme ručka, a restoran pun. Za stolovima poslovnjaci, obitelji, grupe prijatelja - malo su ranije započeli s vikendom uz dobru hranu i još bolju kapljicu.
Rakija nam nije trebala za otvoriti apetit, učinio je to ritski, studeni zrak, no svakako je dobro sjela prije onoga što je uslijedilo - tradicionalni perkelt od soma uz domaće rezance s prženom slaninom i svježim sirom te sasvim novo u njihovoj gastronomskoj ponudi - perklet od slavonsko-srijemskog podolca. I to domaćeg, iz njihovog dvorišta. Naime, obitelj Lazar, vlasnici ugostiteljskog i poljoprivrednog obrta Citadela obrađuju zemlju te uzgajaju goveda, a među njima i ovu autohtonu pasminu.
Poslovično odličan fiš s rezancima te nevjerojatno dobar perkelt čije je meso bilo meko i podatno, savršeno su se utopili u Gerstmajerovoj graševini, otkrili su mi kolege. A budući da je potpisnica ovih redaka veganka, ja sam graševinom zalila povrće sa žara i šopsku salatu bez sira. No, tko mi je kriv kada nisam na vrijeme i pravoj osobi javila za svoj životni stav.
Punih želuca valjalo je krenuti u Zmajevac, šetnju surdukom - ulicom s tipičnim vinskim podrumima koje u ovom kraju nazivaju gatori. Pitoreskna uska ulica, popločana kaldrmom, s macama koje trče od gatora do gatora, dočekala nas je obasjana suncem. Ali, čekala nas je i degustacija vina u poznatoj, također živopisno uređenoj baranjskoj vinariji Josić.
Ondje nam je predstavljena i njihova nova, umjetnička vinska etiketa Josić Art Edition nastala u suradnji s velikim hrvatskim fotografom Stankom Abadžićem. Riječ je o jednom od najcjenjenijih hrvatskih umjetničkih fotografa koji je izlagao na samostalnim izložbama u više od 16 europskih zemalja te u Argentini, Japanu i SAD-u. Zanimljivo je i to da se prvi puta fotografija ženskog akta našla na etiketi nekog hrvatskog vina.
Degustirali smo graševinu, chardonnay i Josić Cuvée 2021 za koju su naši vinski znalci zaključili da još treba odrasti. "Ovo je enopedofilija!", komentirao je šaljivo Denis Despot iz udruge Dekanter, a s čime se uz smijeh složio Nenad Trifunović Vinopija, vinski znalac i autor/bloger Dnevnika vinopije. Njih su dvojica, uz Mislava Pavoševića, našeg turističkog vodiča, Vesnu Latinović, novinarku Agroglasa, Dubravka Fijačka, turističkog vodiča i interpretatora baštine, Stellu Emu Ćupen, vlasnicu turističke agencije, Kristinu Babić iz Hrvatske udruge za turizam i ruralni razvoj Klub članova selo, a koja je bila i organizator ovoga putovanja "Green Visit Podunavlje", te moju malenkost, činili malu, ali jaku ekipu koja je posljednjeg vikenda listopada odlučila posjetiti i otkriti eno-gastro čari Podunavlja.
Kod Josića smo saznali kako očekuju dobru vinarsku godinu. Kiše u rujnu nisu naštetile grožđu jer se već bilo formiralo. Kažu i da bilježe tri puta veću posjećenost, posebno poljskih turista koji obiđu ovaj kraj prije ili poslije odlaska na Jadran, a dolaze im i iz SAD-a, Novog Zelanda, Australije i Japana.
Kako i priliči za jedan petak, nije bilo predaha. Nakon Josića uputili smo se u tri kilometra udaljenu Suzu, kod vinara Ljudevita Lajoša Kolara. "Suza Baranje", naziv je koji objedinjuje djelatnosti njihovog obiteljskog gospodarstva, a to su vinarstvo i turizam. Dok smo uživali u degustaciji njegovih vina, Lajoš nam je ponosno rekao kako u vinogradima, površine oko 12 hektara, sade 12 sorti grožđa, od kojih proizvode čak 20 vinskih etiketa. Ove godine, dvije od njih, Chardonnay i Sivi pinot, oba iz 2018., okitili su se brončanom i srebrnom medaljom na najvećem i najutjecajnijem vinskom natjecanju na svijetu - Decanteru.
Od ovogodišnjeg grožđa očekuju izvrsnu kvalitetu. Iako je prinos zbog suše manji, bilo je i manje vlage. S berbom su započeli već 18. kolovoza, a brali su još 27. listopada, graševinu za ozbiljne predikate. "Parametri su dobri, ali ne smijemo prejudicirati", komentirao je Kolar dodajući da čekaju zagrebački En Primeur na kojem se predstavljaju mlada vina prošlogodišnje berbe i ona starijih godišta, a koja će tek izaći na tržište.
Kada je riječ o Kolarevoj turističkoj ponudi, osim vina i jela u restoranu, u sklopu imanja nude i korištenje kampa kojega koriste brojni turisti.
Gotovo preko puta Kolarevih podruma nalazi se radionica keramike Asztalos, u vlasništvu Daniela Asztalosa. Smještena je u nekadašnjem mlinu, a u njoj izrađuje keramičarske predmete po uzoru na mađarske majstore. Nije mu bilo teško zavrtjeti lončarsko kolo kako bi nam na licu mjesta pokazao kako nastaje tanjur, ćup ili zdjela. Naime, Daniel izrađuje keramičko posuđe u kojem se pripremaju tradicionalni, lokalni specijaliteti kao što su grah, sekeli gulaš, preko posuda za mlijeko, šalica do suvenira i nakita.
Kaže kako interes za keramikom doživljava ekspanziju. Dolaze mu turisti sa svih strana svijeta.
Već je pala noć kada smo oduševljeni izašli iz ove radionice, a onda se zaputil do Vukovara i hotela Lola koji se nalazi u samom središtu barokne jezgre grada, u zaštićenoj kulturnoj cjelini, palači obitelji Paunović koja je izgrađena krajem 19. stoljeća. U restoranu Domestic House tu su nam večer poslužena nevjerojatna jela - proljetne rolice, rižoto od divljači i šumskih gljiva, svinjska rebra, dinstani svinjski obrazi, brassato od divljači u tamnom umaku s crnim vinom i šufnudlama, beefsteak, confit od vrata crne svinje i odličan wok s povrćem. Moguće je da sam nešto propustila spomenuti. Sve smo zalili vrhunskom iločkom graševinom, kupažom Vinarije Trs te na kraju, u sitnim satima crnim Kapistranom Iločkih podruma.
Sljedeći je dan bio predviđen za Vukovar i Ilok. Magla je obilježila i subotnje prijepodne, toliko da se sam Dunav nije vidio sa šetnice, a tek poneki ribiči su izgledali kao da sjede na samom rubu svijeta. Ni to nas nije spriječilo da se provozamo biciklima uz veliku rijeku, istina, bez dukata i kašmirske marame, ali s velikom voljom obići grad i njegovu okolicu, s čime nas je upoznala Marina Sekulić, direktorica TZ Vukovar.
Obišli smo i Muzej grada Vukovara koji je smješten u dvorcu Eltz, a sagrađen je u 18. stoljeću, u barokno-klasicističkom stilu. Ova je građevina do neprepoznatljivosti nastradala za vrijeme Domovinskog rata, no sada predstavlja bogatu kulturnu baštinu ovoga kraja. S velikim smo zadovoljstvom obišli stalnu postavu koja prati razdoblja od vučedolske kulture do našega doba.
Nakon obilaska Vukovara, ručak nas je čekao u najistočnijem naselju Republike Hrvatske, u Iloku, restoranu Hotela Dunav, s pogledom s jedne strane na rijeku koja se ovoga puta vidjela jer je sunce rastjeralo maglu, a s druge na franjevački samostan i Crkvu sv. Ivana Kapistrana iz 14. stoljeća.
I ovdje je terasa bila puna. Konobari su se smjenjivali u donošenju kotlića s fišem, pohanom ili prženom riječnom ribom i drugim jelima u koja baš nismo zagledali. Uz rakiju od dunje, čekali smo svoja. A kako to u Slavoniji biva, na trpezu su za predjelo stigli riblja pašteta, rolice riječne ribe umotane u šunku, fiš paprikaš, a onda i pržena kečiga te smuđ orly. Imali su i odličnu vegansku ponudu - paštetu od tikvice i krumpira, bistru povrtnu juhu te kremasti rižoto od gljiva sa salatom.
I rezanci s makom? A ne. Šećer na kraju bile su domaće taške s pekmezom, posute orasima i - makom. Uz sve ovo odlično se sljubila graševina Dekan Vinarije Trs.
Iako punih želuca, nas par imalo je volje isprobati električne romobile koje ovaj ugostiteljski objekt ima u ponudi. Ne bi nam bilo teško njima otići i do iduće destinacije - Starog podruma vinarije Iločki podrumi, udaljenog tek nešto više od kilometra, ali kako baš i nismo pokazali potrebne vještine, parkirali smo ih na njihovo mjesto do nekog idućeg puta.
Stari podrum Iločke vinarije čine dva vinska podruma iz 15. i 18. stoljeća. Između je smještena vrtna terasa, posebno živopisna u ovo doba godine. Moramo li reći da je bila puna, a posebnu su pažnju privlačili strani turisti, pristigli na nekom od riječnih kruzera. Smjestili smo se za jedan od stolova i dok smo čekali svoj obilazak i degustaciju, stigla nam je zdjela puna langošica!
"O, evo nešto protiv uroka", komentirao je Denis Despot. Svi smo ga pogledali s upitnikom iznad glava jer nismo mogli povezati ove meke, izdašne pogačice s urocima.
"Pa to je da se ne urokamo", objasnio je značenje kojega ja, osobno, dok sam živa neću zaboraviti.
Nakon što smo pripremili želudac, krenuli smo u obilazak staroga podruma, zajedno s ekipom stranih turista kojima je valjda najzanimljivije bilo to da se u njemu nalazi i Iločki traminac koji se pio prilikom krunidbe britanske kraljice Elizabete 1953. godine, ali i vjenčanja princa Harryja i Meghan 2018.
Uslijedila je degustacija vina i pjenušca od kojih je najupečatljiviji bio traminac izborne berbe bobica iz njihove predikatne linije. Svakako treba istaknuti i to da je na ovogodišnjem 32. međunarodnom susretu vinogradara i vinara Sabatina 2022, održanom proteklog vikenda u Vodicama, u domeni poluslatkih, slatkih, predikatnih i desertnih vina šampionsko odličje osvojio njihov Traminac izborne berbe prosušenih bobica 2016. Iločki su se podrumi sa Sabatine vratili i s istom titulom u skupini bijelih suhih i polusuhih vina, i to za Chardonnay Principovac iz 2018.
Kako bi se slegli i dojmovi i degustirano, odvezli smo se do ladanjskog imanja Principovac koji je također u vlasništvu Iločkih podruma. Kratko smo prošetali, a onda se uz mladi Mjesec koji je zamijenio Sunce, zaputili do Vinarije Papak. Riječ je o jedinoj vinariji u ovome kraju koja je smještena u samom vinogradu koji se prostire na 13 hektara na položaju Radoš, ujedno najistočnijem vinorodnom položaju kako u Iloku, tako i u cijeloj Hrvatskoj.
Vinarija s kušaonicom nalazi se na mjestu gdje je nekada bila rodna kuća vlasnika, Mladena Papka. U nju su ugrađene i cigle stare kuće kako bi ovaj vinogradar i vinar odao počast obiteljskoj tradiciji. Uslijedila je degustacija Radosh Rose pjenušca iz 2014., graševine iz 2021., Rajnskog rizlinga 2021., traminca Rosamal 2015. te Cabernet Sauvignona iz 2018., a onda i večera, prava domaća - pileća ragu juha te dinstana junetina u umaku od povrća s pire krumpirom i salatom.
Punih želuca, omamljeni baranjskim zrakom, zahvalili smo Mladenu na gostoprimstvu i uputili se prema Vukovaru.
Posljednji dan ovoga puta bio je predviđen za posjet Vukovarskom vodotornju, simbolu otpora, ali i zajedništva ovog grada heroja, Vučedolskom muzeju te desetak kilometara udaljenom Sotinu i restoranu Gondola.
Magla je obilježila i ovo prijepodne. Sramežljivo se digla, ali ne sasvim, kako bismo barem malo uživali u pogledu na grad, Dunav i podunavski kraj.
Na sreću, vrijeme vani nije bilo važno za posjet muzeju fascinantne vučedolske kulture čiji su stanovnici osim u ovom kraju, obitavali i na 120 drugih lokaliteta između Dunava, Alpi i mora u 13 europskih zemalja. Prvenstveno su bili stočari, ali toliko napredniji od drugih globalno poznatih kultura kao što su egipatska i druge.
Izumili su serijsku proizvodnju metala, prvu broncu, izradili prvu pilu, hranu nisu jeli iz iste zdjele već je svatko imao svoj tanjur, izumili su pivo, obuću su izrađivali za lijevu i desnu nogu te osmislili kalendar za kojega se smatra da je najstariji europski i indoeuropski, a temelji se na praćenju zvijeđža Oriona. Kako smo saznali od vodiča, tek 10 posto ovoga bogatsva je otkriveno, a u samom muzeju imaju velike planove za proširenje i uređenje.
Po završetku posjeta ovom nadasve zanimljivom zdanju, uputili smo se do posljednje destinacije ovoga puta, kod Luce u Sotin, u izletište Gondola. Nekada je ovo bio restoran, čija je vrata Luca Štrobilijus otvorila 1981., s tek 26 godina. Za vrijeme rata je srušen, ali s puno ljubavi ponovo sagrađen.
Čvarci sa svježim sirom i slavonska pogača, pileća juha, domaće pržene kobasice, pohana piletina, dinstana svinjetina, povrće, pečeni krumpir kakvog je pravila još njezina baka i na kraju salenjaci - udarili su pečat upoznavanju Podunavlja, njegovih vizura, mirisa i okusa.
Dašta da ćemo se vratiti!
***
Maja Celing Celić rođena je 1979. godine u Slavonskom Brodu, djetinjstvo provela u Sikirevcima i Starim Mikanovcima. Diplomirala je kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Osijeku. U novinarstvo se zaljubila u osnovnoj školi kao članica novinarske sekcije, a prve korake je napravila na lokalnoj radio postaji Stari Mikanovci proizašloj iz ratnog kriznog štaba. Na fakultetu je bila zamjenica urednika u Časopisu za književnost studenata Hrvatskoga jezika i književnosti Aleph. U jesen 2005. počinje pisati za dnevni list Osječki dom koji je već iduće godine postao Slavonski dom, a te 2006. postaje i dio uredničke ekipe. U 2009. postaje majkom djevojčice Maše, 2013. počinje raditi u agenciji Kulen vizija, a 2017. na portalu Agroklub za kojega kao urednica radi i danas. Ovisnica je o informacijama svih vrsta, često bez filtriranja. Reportaža joj je jedna od omiljenih novinarskih formi, a rad na terenu odmor za sva osjetila. No, zbog prirode uredničkog posla, ovo zadovoljstvo ne upražnjava koliko bi zaista željela. Zaljubljenica je u biljke, životinje, planinarenje, vrtlarenje i fotografiju.
