Šesnaesti dobitnik VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman je Zagrepčanin Žarko Jovanovski, ime više nego poznato u kulturnim krugovima. Jer riječ je o grafičkom dizajneru, glazbeniku, crtaču stripa, pjesniku... Čovjeku kojem nije problem promijeniti zanimanje, ali i zaljubljeniku u umjetnost za koju živi i to nije nikakva fraza. Izbjegava strukovne udruge, ne bavi se politikom, a eto, sada je osvojio i najunosniju literarnu nagradu na ovim prostorima, onu VBZ-ovu koja koronskoj krizi unatoč i dalje iznosi doista spektakularnih 100.000 kuna. Bruto. Jovanovski je nagradu primio u Rijeci, u parku Guvernerove palače s koje se pruža predivan pogled na kvarnerske otoke -
piše Denis Derk u Večernjem listu.
A Rijeka je ove godine i europska prijestolnica kulture što itekako korespondira i s romanom “Pizzeria Europa” kojim je Jovanovski pobijedio na natječaju. Jer, njegov je roman zapravo aktualni i bolni portret Europe kakva postoji danas. A da bi bolje portretirao Europu i njezin ekonomski, ali onda i identitetski i kulturološki utopizam, Jovanovski se poslužio snažnim simboličkim značenjem grada Beča koji je posljednjih desetljeća postao glavni grad nekadašnje Jugoslavije, a to mu nitko službeno ne želi priznati. E, u tom gradu, koji je, naravno, i glavni grad nekadašnje Istočne Europe, a onda i Male Azije, nađu se tri neprilagođena slam pjesnika iz Hrvatske.
Onaj glavni, zove se Viktor Juraj i spiritus movens je trojke koja nema veze s terorizmom, ali možda ima s pjesničkom gnjavažom. Živi u Beču, kao neprijavljeni i neželjeni podstanar kod prijatelja, nema novca, ali je buntovnički spreman da prijateljima iz Hrvatske organizira nastupe na međunarodnoj sceni. Voli kvalitetnu glazbu. Coltranea, Milesa Davisa, Dextera Gordona, Hancocka... Dakle, razumije se u jazz, što znači da je pravi frik. Rođen je, kako s puno duha piše Jovanovski, s bradom i proćelav i izlazeći iz majčine utrobe već je držao zbirku poezije u rukama. To se zovu geni, ali, naravno, ne oni kameni. I to se zove zezancija, zdravi humor, autoironija.
A upravo takav je i nagrađeni roman, taj dnevnik jednog idealističkog putovanja u kojem Viktor, Radovan i Moran putuju od Beča do slovačke Trnave kako bi održali nastup pred euforičnom omladinom jedne Europe koja ne zna što bi s kapitalizmom, niti kapitalizam zna što bi s njom. Wiener melange sa štrudlom od jabuke već je odavno otišao u povijest i u neku turističku hektičnu nesvijest, a na njegovo mjesto došli su kebabi i pizze cut, dakle smrznute jestvine čijem porijeklu ni Interpol ne može ući u trag. A baš se njima hrane turističke azijsko-američke horde koje napastuju Europu i carski Beč žešće i od sovjetskih trupa nakon Drugog svjetskog rata, da bi ih tek novodobna korona privremeno uklonila iz europskih gospodarskih statistika i hostela.
“Pizzeria Europa” je prepuna bravuroznih rečenica, lucidnih, ali nimalo pretencioznih povijesnih zaključaka, britkih alanfordovskih dijaloga, jedne dinamike života koji se ni pod koju cijenu ne želi ukalupiti u civilizacijske tekovine u koje ionako ne vjeruje. Napisao je Jovanovski rijetko duhovit roman u kojemu je uz prozu čitatelju servirao i kratke stihove, s rimom ili bez nje, kako bi se zabavio, ali i kako bi afirmirao žanr koji su sami pjesnici pretvorili u masovnu utrku u kojoj svi mogu sudjelovati bez ikakvih unaprijed utvrđenih uvjeta i kriterija. Ovaj bi roman svakako trebalo prevesti na njemački jezik, jer je za Beč iznimno važan.
Ali, još je važnije da ovaj roman prepun neke plemenite patnje i kontrolirane autodestrukcije pročitaju i ljudi koji ne vjeruju u snagu i vitalnost domaće proze. U talent i umjetničke domete naših umjetnika koji se i u ovim nesretnim okolnostima bave umjetnošću, načitani su, imaju odličan glazbeni ukus, a uvrštavanjem slikovitog nadrealnog Marxa (ili pak Satana Panonskog) u romanesknu u osnovi realističnu priču nagovještavaju i neko novo vrijeme koje možda ipak kuca na vrata Europe koja je sada već jako umorna od vlastite povijesti. Povijesti koja se nemilosrdno ponavlja.
