Idemo po redu. „Fiumanski, opet lažeš“ je prokleto zabavna knjiga. U smrknutoj apatičnoj zemlji poput naše to je sve rjeđa vrlina. Zato je roman prvijenac Vida Barića (objavljen kod opatijskog indie izdavača Shura Publikacije) naprosto idealna prtljaga za desant na ljetnom žalu. Učinio sam tako i nisam zažalio. Ovo je štivo koje se halapljivo konzumira i nema tog plažnog fighta oko nedovoljnih mjera distance koji će vas spriječiti da uživate.
Barićev vispreni akrobatski humor, ritmički pravedno raspodijeljen na intelektualnu gipkost i trivijalnost do ruba opakog trača, ispaljuje se u neprestanoj rafalnoj paljbi. I zavidnom vještinom, taj mehanizam nikada ne zakaže. Za potrebe svoje dinamične lansirne proze Barić je izmaštao antijunaka Livia Fiumanskog, tabloidnog pregaoca zaposlenog u ožućenom portalu, u vječnom sukobu s nezajažljivim urednikom, gladnom kliktavih lajkavaca.
Tip u novčanim problemima, gonjen željom za izbavljenjem s društvenog ruba, provest će nas kroz šarmantni delirij, magmu partijanja i trežnjenja, brzog seksa i još brže apstinencije, iluzije o uspjehu preko noći i brutalnom izmicanju tla pod nogama… Barić puno baštini od toplog cinizma Billyja Wildera tako da bismo pelivansko koprcanje Fiumanskog bez po muke mogli ubaciti među filmske ikone „Apartmana“, „Neki to vole vruće“, „Slatke Irme“… a naročito „Naslovne stranice“. I Wilder bi se, vjerujem, složio.
Ispod gornjeg pjenušavog burlesknog sloja (ako se uspijete zadržati na tom levelu, svaka čast, zabava vam neće biti potamnjena) krije se puno toga: od britke ironije i autoironije, do egzistencijalne mučnine i bespoštednog šamaranja društvene kaljuže. E sad, kad smo zaronili u te nevesele predjele Barićeva romana, idemo opet redom.
„Lažem i prepisujem svakodnevno, dok se od umora i jada ne srušim u krevet. Pritom, moja osobito neuspješna egzistencija ovisi o broju klikova na članke koje pokradem, pa sam primoran trovati narod nevjerojatnim budalaštinama. Da, osjećam se zbog toga loše, ali treba nešto i jesti“, prve su uvodne ispovjedne rečenice Fiumanskog. Koje nam nedvojbeno daju do znanja da će se Barićev insajderski nerv (svjetovnom profesijom je novinar) beskompromisno baciti u epsko ogoljavanje groteskne estradizacije današnje medijski posredovane kopipejstane stvarnosti. I da je luzerska dehumanizacija i doslovna bitka za preživljavanje, onaj stupurozni žrvanj u kome se drobe posljednji uzdasi ponosa.
Posve deziluzionirani Livio Fiumanski bio bi prvorazredni noir antijunak ali, podsjećam da se mi, prateći njegove avanture, konstantno cerekamo, pa je privid potpun. Barić je ispisao i „staromodno“ ljubavno pismo jednoj časnoj profesiji koja nečasno i groteskno umire: „Kriste, kako žalim što nisam doživio rad u štampi, što ne mogu ispisivati nadahnute reportaže na petnaestak kartica teksta!“ A opet, ne bez cinizma u toj ljubavi. Koristeći kao cameo pojave niza stvarnih imena ovdašnje nam bljutave ortačko-palanačke smjese estrade, politike, gospodarstva, medija… Barić postiže sjajan satirični nokaut, pokazujući koliko je teror lažnog celebrity šljama na ovom kukavnom parčetu države naprosto bizaran.
Naposljetku, ima nešto u Fiumanskom što me podsjetilo na Stendhalovog Juliena Sorela iz romana „Crveno i crno“. Sorel naspram Pariza i Fiumanski naspram Zagreba imaju to sličnu očajničku, desperadosku želju da blaziranim metropolitanskim kastama pokažu zube, prežive njihov prezir i ostvare svoj identitet. Čitajte „Fiumanskog“, lagat će vam do balčaka istine. Zabavljat ćete se ludo, s kamenjem u duši. A od Barića čekamo još, navukli smo se. Nema sad stajanja.
