Pišući prije godinu dana u Telegramu o drčnom spisateljskom debiju Vida Barića, pikarskom romanu “Fiumanski, opet lažeš”, ustvrdio sam da od Barića s pravom očekujemo još, navukli smo se i nema sad stajanja. Tako da smo bili spremni na novi proizvod iz njegove neumorne radionice. “Vrabac protiv dabrova – i ostale novinske priče” (opet u zagrljaju indie izdavača Shura publikacije) montaža je malih velikih reportažnih atrakcija - piše Davor Špišić na portalu Telegram.
I suštinski odražava Barićevu autorsku prirodu kao nerazdvojivu leg
uru fiction & faction pisanja. Novinarski zanat kojim svakodnevno zarađuje kruh, Barićevim je istančanim osjetilima (uostalom čovjek se i zove Vid) postao nepresušni rezervoar ideja, lica, situacija, nada i razočarenja… Vidove supermoći su napajane iz dva naponska polja: discipline i empatije da uoči i sasluša ljude te gipke rasne ideje kako da to uobliči u priču s kojom se vežemo.
“Tako to ide u ovome poslu: susrećeš ljude i slušaš njihove priče”, izlaže Barić u knjizi “Vrabac protiv dabrova” svoj jednostavni credo. Mnogima nedostižnu filozofiju življenja i stvaranja. Stara je istina, još od onih prastarih vremena kad se sočna priča tražila “on the road” (izvan digitalne udobnosti trome zavaljenosti pred ekranom), da postoje samo dvije vrste reportera – rasni i slučajni. Ovi prvi, ogrezli u glad za pričom, mogu otići na Himalaje ili na Hreljić, whatever, izrudarit će nam blistave storije o životu, trajanju i smrti. Ovi drugi, ni s Himalaje ni s Hreljića neće donijeti ništa. Vratit će se, gdje god da ih sudbina pošalje, prazniji nego kad su na put krenuli. Vid Barić pripada onim rasnim lutajućim nemirima koji u profesiji reportera nalaze smisao svog postojanja.
Barićeve reportaže objavljivane na stranicama Jutarnjeg lista (između 2017. i 2021.) ovdje su nadopisane (mnogi dragocjeni prizori ili autorska nadahnuća često su žrtvovani u deadlineovima), resetirane iz smrti novinske jednodnevnice te uzbudljivo dramaturški presložene. Lutanjem kroz apokaliptičnu depresivnu pustoš Zagreba pod najezdom korone i urušavanja (dionice “Tuga napuštenog grada” i “Devet mjeseci kasnije”) Vid zalazi iza provizornih kulisa iznurenog grada i silazi u njegov underground gdje otkriva gorke i smiješne prizore žilave želje za preživljavanjem. Zatim se u flashbackovima udaljuje od te kužne sezone 20./21.
Napušta metropolske provizorije i na rubovima granica (briljantna priča “Na granici” o samoći u bordelu s plastičnim lutkama u Sežani), gradova i sela, pronalazi ljude neukalupljenih sudbina, ljude koji žive po vlastitim, često mukotrpnim ali autentičnim kanonima. Svoje putešestvije Vid Dalekovidi završava podno Medvednice, u domu pisca Ante Zlatka Stolice i njegove supruge Katarine. Iz njihove kuće prenosi nam i važnost jednog šuma čovjekovog bitka, šuštanja jesenjeg lišća pod nogama. Kao jasnog kontrapunkta nade onoj mučnoj tišini poraza s početka “Vrapca”.
