Koliko je daleko Virovitica od Splita i kako to da feralovci Predrag Lucić i Boris Dežulović do ovogodišnjeg Fra Ma Fu festivala nisu bili u Virovitici? Kakva je razlika u društvenoj odgovornosti medija u privatnom i u državnom vlasništvu?Kolika se podrška hrvatskih institucija može očekivati kad se organiziraju festivali pisane i izgovorene hrvatske riječi? Kako novinari mogu pomoći Europida obrani dosad osvojene slobode? Pitamo Borisa Pavelića, komentatora Novog lista iautora knjige „Smijeh slobode – uvod u Feral Tribune“, koji u Viroviticu, svoj rodni grad, dolazi na Fra Ma Fu festival.
* Iza nas je dosta teška godina za novinare. Ukinuto je nekoliko emisija na Trećem programu Hrvatskog radija, otišla je Mirjana Rakić s mjesta ravnateljice Vijeća za elektroničke medije, uskraćene su potpore nezavisnim medijima… Kakve posljedice za demokraciju imaju takve odluke vlasti, a kakve za novinarstvo?
- Posljedice za demokraciju su dramatične. Točno govori Slavko Goldsteinu intervjuu za tjednik Express od 26. kolovoza, kada tvrdi da je demokracija ugrožena u cijeloj Europi, a da su ključni primjer te ugroženosti u Hrvatskoj odluke Oreškovićeve vlade o medijima, iosobito ministra Hasanbegovića, te njihove posljedice. Novinarstvo je pod strašnim pritiskom već cijelo desetljeće, i to u cijelom svijetu i zbog spleta razloga, od kojih su mnogi globalni procesi na koje ne možemo utjecati. No, nažalost, ovdašnje vlasti, umjesto da tu krizu nastoje ublažiti, namjerno je produbljuju. Živimo u vrijeme nenaklonjeno slobodi i demokraciji, pa su mediji, razumljivo, na izravnome, brutalnom udaru.
* Ukidanje emisija na državnom Hrvatskom radiju izazvalo je dosta reakcija. Kako se privatni vlasnici odnose prema novinarima? Kako se društvena odgovornost kod nas shvaća u državnim, a kako u privatnim medijima? Vrijede li pravila novinarske etike i u državnim i u privatnim medijima?
- Odnos privatnih vlasnika varira, ovisno o vrsti medija i osobnome ugledu novinara. Privatne televizije, čiji utjecaj u Hrvatskoj ne slabi, štoviše, doimaju se utočištima informacija.Neke su od njih, poput N1, postale i prave uzdanice vjerodostojnosti. U tiskanome je novinarstvu, međutim, katastrofa.Naklade su se strmoglavile, katkad i više nego prepolovile, i u takvim uvjetima teško je očekivati korektan odnos vlasnika, a onda i profesionalizam u novinara. Govorimo li o društvenoj odgovornosti u državnim medijima, dramatičan pad gledanosti dnevnika HTV-a najbolji je pokazatelj da čak i ovakvo, nenjegovano i zapušteno društvo kakvo je hrvatsko, prepoznaje groteskno i grubo nametanje ekstremnoga nacionalističkog konzervativizma pod krinkom javnoga servisa.
* Što politička kontrola medija znači u eri interneta? Jesu li danas mogući jednoumlje i boljševizam?
- Ne u tradicionalnome smislu iz tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća, ali su mogući njihove blaže varijante, kakvu u Hrvatskoj upravo živimo. Podsjetit ću na važnu konstataciju Viktora Ivančića: "Najvažnija osobina slobode izvojevane Domovinskim ratom jest da se o njoj ne smije slobodno govoriti." Svi znamo da u Hrvatskoj postoje tabui, svi znamo da ih je svaka vlada, uključujući i navodno lijeve, marljivo njegovala, i svi znamo da postoje teme o kojima je riskantno govoriti i pisati. No nije problem u tome, razumljivo je i normalno da u svakome društvo postoje osjetljive teme. U Hrvatskoj je problem u tome što trend koji simbolizira Zlatko Hasanbegović nužno, ovako ili onako, vodi u krajnje konzekvence − kažnjavanje, nasilje, samovolju; dakle, kako kažete, "jednoumlje i boljševizam".
* Polariziranost i isključivost i dalje su osobine hrvatske političke scene. Kako mediji mogu pridonijeti uspostavljanju dijaloga i tolerancije u društvu? Kako mogu pridonijeti državni, a kako privatni mediji? Koji su od njih pozvaniji da održavaju profesionalne novinarske standarde?
- Deprimirajuće je već to da uvijek iznova tragamo za odgovorima na ista pitanja. Držim da nije problem u polariziranosti, čak ni u isključivosti, ali jest u načinu na koje se izražavaju. Uvijek smo u Hrvatskoj, primjerice, imali medije sklone neistinama.Danas, međutim, imamo medije koji su stvoreni zato, i samo zato, da obmanjuju i šire neistine. Predsjednik Hrvatskoga novinarskog društva Saša Leković nazvao ih je "medijima kanalizacije". Ta su izdanja danas među najčitanijima i najutjecajnijima, iz njih se mnogi "informiraju". Riječ je o novome fenomenu, koji je imao uzor samo u "Slobodnome tjedniku" devedesetih, koji je izlazio u izbezumljeno ratno vrijeme, kao očito instrumentalizirano oružje medijskog građanskog rata. Nadali smo se da se neće ponoviti, ali smo se prevarili. U takvome kontekstu, pitanje o tome tko je od medija pozvaniji održavati profesionalne standarde čini se akademskim - do standarda nismo još ni stigli.
* Očekuju nas novi izbori, nova vladajuća garnitura i novi vodeći ljudi na čelnim pozicijama u državnim poduzećima. Bi li profesionalizam umjesto klijentelizma u medijima i državnim tvrtkama bio poticajniji za razvoj demokracije, a i privatne inicijative i poduzetništva? Koje su zemlje uspjele unaprijediti društvo biranjem političara koji inzistiraju na promjenama i inicijativi?
- To se čini samorazumljivim, ali istodobno i pukom željom. Na vaše posljednje pitanje, koje su zemlje unaprijedile društvo birajući kvalitetne političare, donedavno bi mnogi odgovorili primjerom Velike Britanije, ali poslije velike prevare Brexita, koji je uvelike posljedica otvorenog laganja političara i površnosti medija, situacija u cijeloj Europi dramatično je pogoršana. U Poljskoj, Adam Michnik i njegov legendarni dnevnik GazetaWyborcza pretvorila se u aktivistički medij koji vrišti o ugroženosti demokracije. U Mađarskoj, Orban je medijsku scenu zauzdao onako kako to Hasanbegović može samo sanjati. Teško mi se, dakle, u Europi dosjetiti suvremenoga primjera "promjena i inicijative". Štoviše, svjedočimo očajničkim nastojanjima da sačuvamo i ono što smo imali. Nadam se da ćemo uspjeti.
* Mogu li mediji biti korektiv političarima? Može li razmjena novinarskih iskustava na Fra Ma Fu festivalu pridonijeti kvaliteti novinarstva u Hrvatskoj?
- Fra Ma Fu mi se čini važan prije svega zato što je nastao u medijski zapuštenoj sredini, nesvikloj na slobodnu i raznoliku javnu riječ. Jedini čovjek koji se tome, uz golemu osobnu cijenu, pokušava suprotstaviti, jest Goran Gazdek, utemeljitelj festivala. Gazda se, rekao bih, pretvara u one rijetke prosvjetitelje u malim i nezahvalnim sredinama, koje se svojih hrabrih i ustrajnih ljudi sjete tek nakon što postanu "bezopasni". Nadam se da Gazdek još dugo neće postati "bezopasan". Istina, valja priznati da Fra Ma Fu ne bi dočekao ovu drugo, čini se raskošno izdanje, bez pomoći institucija.Ali ne bi li ta pomoć trebala biti samorazumljiva? Ne bi li bilo normalno da je sličnih festivala mnogo više, i da ih ne pokreću tek entuzijasti, nego institucije koje su za to plaćene? No nemojmo prigovarati sad na početku festivala. Činjenica je da će Virovitica u predstojećih nekoliko dana vidjeti dobre zanimljive programe i sjajne novinare, uključujući, a njih želim naglasiti, i dva utemeljitelja Feral Tribunea, umjetnika i buntovnika, Predraga Lucića i Borisa Dežulovića. Bogme, bilo je i vrijeme da ih ugostimo.
