Nakon nepune tri godine provedene u izbjeglištvu u Srbiji, 57-godišnja Stevanija Dobrijević vratila se 28. aprila 1998. u svoju kuću u Varivodama. Kuća je zjapila prazna, pregradni zidovi bili su srušeni, a okviri prozora iščupani. Njezin suprug Špiro, koji je nakon 5. kolovoza i "Oluje" ostao u selu, prošavši usputno maltretiranje ponekih oslobodilaca, a zatim se pridružio supruzi, pri čemu je i dalje povremeno odlazio na djedovinu, pripremajući time teren za povratak, ispružio se te proljetne noći na dvije daske, polegavši ih na beton; supruga je legla na jedva upotrebljiv kauč koji su tog dana odnekud donijeli, a njezina sestra, također odnedavno povratnica, posudila im je dvije istrošene deke. San se činio kao puka tlapnja, što od ushita zbog povratka, što zbog straha od neizvjesnosti. Stevanija je osluškivala u mraku, zaustavivši pritom više puta dah. Da li se u daljini čuo ćuk ili što drugo, nitko nije mogao pouzdano reći. Jutrom je Stevanija donijela vodu s bunara. Njezin suprug nešto prije platio je po drugi put kućni priključak za struju.
Nakon nekog vremena posjetio ih je sin. Iz seoske škole, koju je prije rata pohađalo tristotinjak učenika, taj 30-godišnjak donio je tablu koja mu je poslužila kao krevet. U neko doba noći iza kredenca začulo se klepetanje: udarci su zatim postali grublji, kao da se tamo netko u mraku hrva u borbi za život. Sin je otpuzao do majke šapnuvši: "Netko je ušao u kuću. Imamo li ovdje išta da se obranimo?"
Bio je to, kako su mogli vidjeti, poveći leptir, raširio je krila u panici zbunjen prisutnošću drugih. I taj mladić koji je onomad puzao, traumatiziran ratom u kojem nije želio zauzeti ničiju stranu pa se suočavao s prijetnjama, odahnuo bi tek kad bi napuštao selo, a zatim i granicu.
- Preskočilo tako neko vrijeme, progutalo me i dovelo u starost. Ne mogu ni sama vjerovati da imam toliko godina - priča nam ispred kuće danas 81-godišnja Stevanija Dobrijević.
Životnu crticu ove povratnice, koja pripada prvom povratničkom valu u sela kistanjske općine, mogli bismo dopuniti još ponekim detaljem: recimo onim da je za obnovu kuće, koja je taman pred rat bila izgrađena i opremljena novim namještajem, država dala svega 15 tisuća kuna, pa je njezin sin, koji danas radi u jednom talijanskom brodogradilištu, podigao kredit za dovršetak obnove, koji i danas vraća. No jedan detalj je ostao prisutan: strah. Možda je on u njezinom slučaju iracionalan, ali činjenica je da uz neimaštinu najpreciznije opisuje njezine prve povratničke godine.
- Strah od ljudi, svakakvih. A tek kad slušaš Sabor i sve što ondje govore... - daje nam naslutiti Stevanija.
Oko nje i nema bogzna kakvog života; društvo joj i ovoga ljeta pravi dvije godine mlađa sestra Nada, koja još od sedamdesetih godina živi u Beogradu. Pitamo Nadu na što pomisli kad čuje riječ "Oluja".
- "Oluju" doživljavam jezivo. Ja sam bila u Srbiji, a svi moji su bili ovdje i meni je toliko bilo jezivo da sam pomislila da bolje da umrem nego da to doživim. Naša starija sestra, koja je živjela u zaselku Graovci, poslije nekoliko dana vožnje u traktoru nije uopće mogla stati na noge - govori Nada.
- Ma to nije bitno, Nado, bitno je kako se danas živi - prekida je Stevanija.
Stevanija preživljava s 1100 kuna suprugove penzije; pet godina je prošlo otkako je umro. Oduvijek se bavila poljoprivredom pa su Dobrijevići nakon povratka više od desetljeća držali ovce i janjce. Danas ni toga nema. Umjesto toga, stiglo je vrijeme samoće. U Varivodama se najbolje vide posljedice egzodusa ljudi: vukovi se glasaju sve bliže, lisice se prešetavaju dvorištem, a divlje svinje ruju tik uz kuće.
- Da barem netko dođe i obiđe starce ovdje. Jedna je ležala 18 dana mrtva u kući - priča nam Stevanija.
I njezina sestra poziva općinu i druge da pokušaju voditi računa o starijima i nemoćnima, samcima i onima koji nemaju dovoljna primanja da bi opstali na svojoj zemlji.
- Jer mi poznamo ljude koji su otišli u druge zemlje i znamo koliko se o njima tamo u Švedskoj, Švajcarskoj vodi računa - kaže Nada.
U toj opipljivoj samoći živi i jedan visok čovjek iz Smrdelja, navršio je 66 godina, zove se Boško i prilično je šutljiv. Time smo ukratko rekli sve o njemu, dok mu usnice blago podrhtavaju, ali se iza njih krije ono što nikad neće izreći. Nije naš domaćin navikao na ljude, priznaje i sam da se odvikao društva i razgovora. Pogotovo otkako mu je preminula supruga. Asketskog izraza i izgleda, pogled mu luta daleko iza dvorišne ograde, iza polja, dok se zvizdanu raduju jedino zrikavci, pa su glasniji i od Boškovih misli: kao da to sluti, on nakrivi glavu da ih bolje osluhne, pogleda zatim načas prema nama i potiho odgovori da preživljava od male penzije koju je zaradio na građevini u Srbiji, zato je tako dugo odgađao povratak, a ima i nešto stabala maslina.
U selo se napokon vratio 2013. Kad ga pitamo što se od njegovog povratka naovamo promijenilo i što ga osobito muči, Boško dvaput, poput automata, ponovi: "Nema baš ništa naročito. Osim što je život postao još skuplji."
Zatim je ustanovio da Smrdelje imaju osamdesetak stalnih stanovnika. Potom je iznova zašutio. Zamišljamo tog čovjeka u posve drugačijim okolnostima: u dvorištu povelik stol, oko stola djeca, na stolu vino i pršut, odrasli se časte, nazdravljaju, dok se kratkodlaki pas oblizuje sa svakim zvukom vilice. Slike djetinjstva razbijaju Boškovu samoću što se utisnula kao ključ u ključanicu.
- Šta ćeš - prekine odjednom tišinu, pogleda nas svojim sitnim tamnim očima i položi krupnu šaku na čelo, da li iz nelagode ili očaja, dalo nam je misliti.
- Samoća i tako - procijedi.
Zatim ponovno šutimo, tešemo priču iz tišine i omare. Evo nas opet u djetinjstvu, Boško je jedno od mnogobrojne djece u selu, čiji roditelji tih socijalističkih godina odlaze raditi u bijeli svijet. I dok oni odlaze, drugi gone stoku s ispaše, a žene pozivaju na skorašnji ručak. No Bošku se ne žuri, već duže krišom pogledava djevojku svojih godina, oboje idu u istu školu, dakako. Crtaju se te slike i sve su jasnije, ali se rasprsnu poput mjehura kad nam se Boško obrati.
- Imam ja nekog posla - ustane hitro i pruži nam ruku.
Povratak. Ali gdje da ga tražimo? U Đevrskama se sve sjatilo u jedini kafić u središnjoj ulici u kojoj su kuće uz cestu nakon rata mahom bile spaljene. Sjednemo i mi, slušamo razgovore, promatramo lica koja otkrivaju ogrubjele ili pak profinjene crte. Ima među njima i gastarbajtera, recimo da njihova lica na sebi imaju nešto više svijeta... Oni već dugo obitavaju u Kanadi, Australiji ili Švicarskoj ili se pak poslovično snalaze u Njemačkoj.
Gospodin S., rodom iz Đevrsaka, već dva i pol desetljeća živi u Torontu. Dobar je ondje standard, priča dok ostali slušaju, premda su vjerojatno priču već čuli: zemlja je bogata svim i svačim, ističe S. Kanađani su veliki svjetski proizvođači pšenice, nastavlja. Hrana im je, ističe, za razliku od američke, izvrsna. Ipak su na kraju najslađi domaći pomidori i maslinovo ulje, što svi okupljeni potvrđuju. A što se tiče bivših građana nekadašnje Jugoslavije, ima ih u Torontu zamalo trideset hiljada. Među njima i brojnih dalmatinskih Srba, koji se nikad neće vratiti. Ili tek, poput gospodina S., na mjesec dana ljeti, taman da se naviknu, a onda još jednom odu.
A sjedili smo u tom kafeu na dan kad bi šansonjer Arsen Dedić proslavio 84. rođendan. Njegovu čuvenu pjesmu "Posljednji tango u Đevrskama" u kojoj je gotovo pučki škrto, a opet uz lucidne dosjetke opjevao sela šibenskog zaleđa, spasivši ih tako od posvemašnjeg zaborava, držimo kao ulog za razotkrivanje ulice Đevrske koja broji mnogo kućnih brojeva i sve manje ljudi, ali u kojoj ima nešto od tog prostog mediteranskog štiha, istovremeno grubo i nježno kao miris lavande; nešto arsenovsko što nagoviješta tango, iako se ne čini da je taj ples ondje bio posljednji.
- To je mač s dvije oštrice. Mi smo raspravljali na tu temu više puta. Što je on htio reći tom pjesmom? Kod nas je bio čuveni diskać jedno vrijeme, nema tko nije u njemu nastupao. Svi najjači muzičari iz bivše Juge. Zvao se Disko 9. Ili je pak povod toj pjesmi bio 5. kolovoza i "Oluja" - dvoji Rajko Mandić, vijećnik SDSS-a Općine Kistanje u drugom sazivu.
Rajko je jedan od viđenijih u Đevrskama, također je organizator 20. Ilindanskih susreta, koji su za našeg boravka trajali i na kojima se okupljaju stanovnici iz okolnih sela pa se natječu u briškuli, balotama i malom nogometu, a pobjednik, osim pehara, kao nagradu nosi i pečeno janje.
Tako je to u Đevrskama s nešto više od dvjestotinjak stalnih stanovnika, dok se u ljetnom periodu ta brojka najmanje trostruko poveća. Ljudi izlaze i ulaze kroz vrata jedinog dućana. U blizini je jedina aktivna tvrtka Inox koja, reći će mještani, stalno zapošljava desetak ljudi iz općine. Nema više ni ambulante koja je u selu nekoć ordinirala četvrtkom, no liječnik se dešperao jer navodno nije imao uvjete za rad. Ako hoćeš kod doktora, valja ti poći u 12 kilometara udaljene Kistanje, ali donde treba platiti prijevoz, divlji taksisti vožnju naplaćuju i do sto kuna. To je jedan od većih problema. Tako nam referira općinski vijećnik Mandić, koji je povratnik od 2000. godine.
- U to vrijeme međunacionalni odnosi nisu bili zavidni, kažimo to tako. Danas je posve obrnuto: igramo zajedno turnire, kao što je ovaj aktualni. Recimo, pobjedu na balotama odnijela je ekipa iz Muškovaca kraj Obrovca. Ljudi su se zbližili, sklopila su se određena prijateljstva, govorim o normalnim ljudima koji shvataju što se u tom ratu odigralo - priča Mandić.
Do povratka u Đevrske pet je godina boravio u Beogradu. Najintenzivniji val povratnika u općinu Kistanje dogodio se između 2003. i 2007. U to vrijeme u Đevrskama su radila tri kafića. Otada je nastupio zastoj u povratku, posebno izražen nakon globalne financijske krize 2008. Potom su ljudi nastavili odlaziti u Švicarsku, Njemačku, Australiju, a rjeđe ostajali.
- Nalazio sam sebe u Kistanjama radeći na jednom projektu punionice prirodne vode, bio sam deset godina radnik na održavanju. Nakon što nisu uspjeli zatvoriti financijsku konstrukciju, projekt je propao. Ostali su mi dužni stotinjak hiljada kuna, završili smo i na sudu, a stečajna mafija je firmu zatim prodala za sto tisuća kuna da se vjerovnici ne mogu naplatiti. Rekao bih da je tih deset godina odredilo moju budućnost ovdje - govori Mandić.
Rajko se posvetio maslinarstvu, posjeduje 150 stabala maslina i nešto vinograda na putu prema Bribirskim Mostinama.
- Tko kaže da se od toga ne može živjeti, taj neće da radi. Ti s količinom od 150 stabala maslina možeš dobiti i do 250 litara ulja, pa izračunajte ako je litra sto kuna, isplati li se to - kaže Mandić.
Ulicom zatim prolaze automobili privremenih povratnika: strane tablice mile centrom Đevrsaka, ogledaju se u izlozima napuštenih radnji. Nešto dalje u poljima kistanjskog kraja priroda je utihnula. Još jedino ose traže vodu, stršljen je u ogromnom pauku pronašao žrtvu i odvlači ga pod zemlju, a najezda skakavaca o kojoj se u zadnje vrijeme u Dalmatinskoj zagori govorilo, eh, ti skakavci, oni su posebna priča, oglodali su čak i luk s polja kistanjske općine, kao da ih ništa ne može naljutiti niti imaju razloga plakati.
***
Obrazloženje U svojoj reportaži, koja je bila dio temata Novosti o životu povratnika u krajevima u kojima se 1995. godine odvijala "Oluja", Dragan Grozdanić je obišao mjesta kistanjskog kraja, Varivode, Smrdelj i Đevrske, i s tamošnjim malobrojnim stanovnicima razgovarao o tome kako su doživjeli "Oluju", kako je to utjecalo na njihove obitelji i živote, kako se danas snalaze i koji su im prioriteti u svakodnevnom životu. Bilježi da je glavna emocija koja je pratila povratak Stevanije Dobrijević u Varivode, selo u kojem je nakon "Oluje" počinjen zločin nad devetero starijih civila srpske nacionalnosti, bila – strah: "Strah od ljudi, svakakvih." Njezina sestra Nada za vrijeme "Oluje" bila je u Srbiji. "Svi moji bili su ovdje i bilo mi je toliko jezivo da sam pomislila da bolje da umrem nego da to doživim", ispričala je Nada. "Ma to nije bitno, Nado, bitno je kako se danas živi", smatra Stevanija, što reporteru Novosti i inače često ističu njegovi sugovornici i sugovornice.
U Đevrskama se pak sve sjatilo u jedini kafić u središnjoj ulici, u kojem se među licima prepoznaju i ona gastarbajtera. "A sjedili smo u tom kafeu na dan kad bi šansonjer Arsen Dedić proslavio 84. rođendan. Njegovu čuvenu pjesmu 'Posljednji tango u Đevrskama' u kojoj je gotovo pučki škrto, a opet uz lucidne dosjetke opjevao sela šibenskog zaleđa, spasivši ih tako od posvemašnjeg zaborava, držimo kao ulog za razotkrivanje ulice Đevrske koja broji mnogo kućnih brojeva i sve manje ljudi, ali u kojoj ima nešto od tog prostog mediteranskog štiha, istovremeno grubo i nježno kao miris lavande; nešto arsenovsko što nagoviješta tango, iako se ne čini da je taj ples ondje bio posljednji", dočarava nam Grozdanić.
Kao jedan od najposvećenijih reportera u Novostima, Dragan Grozdanić godinama sustavno obilazi "mala mjesta naše domovine", pogotovo ona u kojima živi povratničko i staračko stanovništvo, izloženo riziku siromaštva i višestruke diskriminacije, a u koja političari navraćaju uglavnom u sklopu svojih predizbornih kampanja ili kad se, na nesreću, dogodi kakav incident. Lucidan i suptilan promatrač, s osjećajem za ljude, prirodu u kojoj i od koje žive i društvene okolnosti na koje često ne mogu utjecati u mjeri u kojoj bi to htjeli, Grozdanić bilježi njihove riječi, razmišljanja i raspoloženja. Pritom im nikad ne docira, nego im omogućava da sami iznesu svoje probleme i stavove. Posebno je to važno kad se radi o pripadnicama i pripadnicima manjinskih zajednica poput srpske, koji su prema istraživanjima i dalje među najizloženijima etničkoj diskriminaciji u Hrvatskoj, a čiji se glasovi u medijima vrlo rijetko mogu probiti kroz buku "atraktivnijih" tema. Autorov reporterski stil brušen je godinama i temelji se na gotovo filmskim slikama, ponekad i oniričkim, ali te slike i osobni pečat reportera nikad ne zasjenjuju protagoniste samih reportaža.
Dragan Grozdanić Rođen je u kolovozu 1976. u Šibeniku, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je novinarstvo 2007. na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Prve tekstove objavio je za vrijeme studija 2002. u Zarezu, dvotjedniku za kulturna i društvena zbivanja. U razdoblju od 2006. do kraja 2008. novinar je u gradskoj rubrici Večernjeg lista, također kraće vrijeme u splitskoj redakciji istog dnevnika. Tjedniku Novosti pridružuje se u studenome 2009., u čijoj je redakciji bez prekida i danas zaposlen.
Prema predlošku njegovih reportaža produkcijska kuća Fade in 2014. godine snima dokumentarni serijal "Povratak" na kojem surađuje kao scenarist. Scenarist je dugometražnog dokumentarnog filma radnog naslova "Vuk Europske unije" čije je snimanje ljetos završeno.
