U jeku popisa stanovništva u listopadu prošle godine na HTV-u je bila reportažica o tome kako popisivač obilazi stanove u zgradi na zagrebačkom Jarunu, kupi šifre s vrata i ostavlja obavijesti onima koji nisu kod kuće. Sve je izgledalo lako i jednostavno…
Kuće s dva broja i ruševine bez broja
U podpsunjskom selu popisivanje je nekih dana izgledalo ovako: ideš selom, psi laju, nigdje nikog za vidjeti, izmiješani stari i novi kućni brojevi, na nekim kućama su za svaki slučaj oba broja, na mnogima uopće nema broja, ili su na mapi kuće, a u stvarnosti niz nekih ruševina zaraslih u drač, bez brojeva naravno… Pa nedovršene kuće, pa dovršene u kojima godinama nitko ne živi, zatim kuće koje na mapi postoje, a u stvarnosti vidiš samo ledinu, kuće do kojih nema ceste, nego se ide kroz grmlje do nekih napuštenih građevina koje se vide samo iz zraka…
I kad napokon sretneš neku baku, zagnjaviš je za podatke o svim okolnim kućama, jel kuća uređena iznutra, jel ima kupaonu, vodokotlić i to… Srećom na selu svi sve znaju jedni o drugima, a mnogi su i rodbina.
Ili uđeš u dvorište, a psi navale skakati po popisivačkoj majici i torbi. Lavež i kruženje traju neko vrijeme, dok od nekud ne izađe gazda i viče „Ma neeeće vam oni ništa… Marš! Marš! Sjedi!“ Malo kasnije od laveža ne čuješ što ti je deda odgovorio na pitanje iz popisnice…
Puška pored ulaznih vrata
Pa onda tu su i kuće u kojima navodno netko živi, ali nitko ne otvara. Skužiš onda da su vlasnici u dvorišnoj sobici, jer samo nju griju.
Ako nema nikog kod kuće, a čuo si da tu netko ipak živi, ostaviš obavijest na koju se nitko ne javi, pa dođeš opet i tako… Onda se on javi za nekoliko tjedana, kad si već razdužio popisivački laptop, jer “nije stigao”.
A kod gazde koji ti je otvorio, a ti uđeš i vidiš pušku kod ulaznih vrata ne postavljaš glupa pitanja tipa: „Šta će vam puška?“
Požeško-slavonska županija u deset je godina izgubila više od 17 posto svoga stanovništva, ukupno 13.614 ljudi, pa ih danas ima 64.420.
Od 42 naselja na području grada Pakraca, koje po rezultatima popisa nastanjuje ukupno 7.095 ljudi ili 16 posto manje nego 2011., čak 17 naselja ima od nula do 10 stanovnika.
Na području grada Lipika broj stanovnika u deset je godina pao za 16,9 posto, pa sada u 26 naselja živi 5.126 stanovnika, s tim da je u pet sela manje od 10 stanovnika.
Neka od ovih sela opstajala su stoljećima, ali sljedeći popis stanovništva možda neće dočekati, kao što neka nikad nisu dočekala asfalt, kanalizaciju, plin… Neka opet srećom imaju svoj seoski vodovod, dok drugi muku muče s vodom, pogotovo ljeti. Ne bi se baš moglo reći da je to područje bez signala, ali da se na mnogo mjesta signal ne može uloviti – ne može. U većini tih sela nema ni dućana, ni birtije, a ni javnog prijevoza. Prije rata je u skoro svakom selu bio dućan trgovačkog lanca Budućnost, pa se još tu i tamo može vidjeti taj natpis Budućnost na odavno zatvorenim dućanima.
U kraju nekad čuvenom po šumi, drveća je u toj šumi sve manje. Kroz sela jure šleperi raznih tvrtki, domaćih i inozemnih, natovareni trupcima. Uz njih tu su i teški strojevi koji skidaju preostala tanja stabla i melju ih. Iza njih ostaje gola zemlja i uništena seoska cesta. Vozači agresivno reagiraju ako vide da ih se fotografira, pa se nameće zaključak da posla nisu čista. Lokalni stanovnici ne znaju što bi poduzeli, niti se usude. Samo kažu da je šlepere s trupcima teško pobrojati…
U dva sela koja sam, uz ostalo, dobila za popisati obišla sam oko 260 adresa i popisala oko 240 ljudi. Stara su to graničarska sela na području koje se nekad nazivalo Mala Vlaška. Nakon izgona Turaka, prvi zemaljski popis stanovništva i njegove pokretne i nepokretne imovine na ovim je prostorima od listopada 1736. do ožujka 1737. proveden u organizaciji austrijske Dvorske komore. Tada je u ova dva sela, koja su pripadala dvorskom savjetniku Johannu Theodoru barunu von Imbsenu (kao i mnoga druga, dobio ih je za 25 godina službovanja), popisano 17 odnosno 18 domaćinstava, te oko 250 krava, konja, ovaca, koza, svinja…
Danas su stanovnici pretežito umirovljenici, što je za popisivača zapravo sretna okolnost, jer znači da su uglavnom kod kuće. Neki žive dosta izolirano, na obroncima Psunja i bili su sretni da im je došla makar i nepoznata osoba, jer ne vide mnogo ljudi i nemaju s kim popričati. Bilo je i podozrivih koje su zastrašila upozorenja s TV-a da kruže lažni popisivači.
Uz odgovore na pitanja iz popisnice, a valja reći da su na pitanja o nacionalnosti stariji ljudi često odgovarali koje su vjeroispovijesti, a neki su pitali smiju li reći što su po nacionalnosti – čulo se štošta dodatno – što je taj i taj napravio u ratu, tko je prisvojio tuđu zemlju, čiji je muž pobjegao s ljubavnicom, koju su kuću kupili ljudi iz BiH samo da bi u Hrvatskoj imali adresu, da su se na danas zarasloj ledini nekad plesala kola, a danas je tiše nego obližnjem groblju…
Konja i krava je malo, a i perad postaje sve rjeđa, jer starim ljudima koji žive sami to s godinama postane prevelik teret. Ostale su mačke i psi, koji su u mnogim jednočlanim kućanstvima zamjena za ljudsko društvo. Ne mogu vam odgovoriti, ali vi njima možete nešto pričati, da čujete barem svoj glas.
Iako je držanje pasa na lancu već godinama zabranjeno, Zakon o zaštiti životinja se ne provodi svugdje, pa psi na lancu nažalost nisu rijedak prizor po selima. “Čuli smo nešto da se to ne smije” i to je uglavnom to.
‘Nemojte se iznenadit ak je susjeda pod gasom’
Dirljivo je koliko se neke bake, godinama unatoč, trude oko svoga cvijeća i vrta. Koju kuću dalje vidiš onda drugu koja jedva hoda sa štapom kako jednom rukom ubacuje u šupu drva za zimu, jer joj to nema tko uraditi. I ostatak se dana osjećaš grozno, a trebao bi nastaviti posao…
Neki imaju djecu i unuke, ali oni su uglavnom daleko i dolaze rijetko.
Mnogi stvarno teško žive, a nekima koji su sa socijalne pomoći prešli na tzv. nacionalnu mirovinu od 800 kuna nitko na vrijeme nije objasnio da će time izgubiti neke beneficije poput besplatnog ogrjeva i paketa s potrepštinama, pa se sad kaju. U jednoj kućici u raspadu nije bilo ni stolaca, pa sam sjedila vani na travi. Susjed je kazao da vlasnik ni zimi nema grijanja.
Bila je usput i pokoja bizarna situacija, čuđenja što idem biciklom, pitanja jesam li u nekoj sekti jer ne pušim, ispuhivanja cigaretnog dima u lice, jedan blesavi pas mi je sažvakao novi kišobran, iritantnih muževa koji uporno odgovaraju na pitanja umjesto supruge i govore joj što da kaže, raznih izgovora zašto nikako nije dobar trenutak za popis, savjeta, čudnih pitanja i izjava:
“Imamo goste!”, “Lego sam spavat!”, “Sad mi nije zgodno!”, “Nisam čuo da zvonite jer zvono ne radi!”, “Popravljam traktor, dođite sutra!”, “Ne znam ništa bez muža!”, “Ne znam koliko ljudi živi u kući!”, “Susjed je sotona!”, “Nemojte se iznenadit ak je susjeda pod gasom!”, ”Ja sam ateist, ali vjerujem u Boga”, “Mačke ne popisujete?”, “Jel mogu druge institucije do tih podataka?”, “Što je bolje reći?”, “Zašto popisujete što ima u kući, ako je to popis stanovništva?”, “Jeste slobodni? On vam nije oženjen, a ima stan u Zagrebu!”, “Ako vi nećete rakiju, ja ću popiti umjesto vas!”
