Treći dan za redom pozdravlja nas jutarnje sunce. Anamaria i ja napuštamo sobu, ovog puta obje „u civilu“. Svi smo se složili da je današnja etapa najzahtjevnija tako da će Ana današnji dan provesti s Marijom i sa mnom u kombiju. Govorimo kako će joj biti puno zabavnije s nama, elitom. Ona se nasmiješi, ali znam da bi radije putovala na dva kotača.
RABLJENI BICIKLI
Ekipa se okuplja na terasi hotela Duga Resa. Sve ih skeniram kako bih našla naznake umora ili manjka entuzijazma. Nema ih. Mogu se čuti sada već uobičajeni komentari o tome kako je vrijeme savršeno i Davorkovo klasično: „Ali vjetar nas je stvarno mazio cijelim putem.“ Kao da se ovih 220 do sada prijeđenih kilometara nije ni dogodilo. Spominju se i brojni usponi koji nas čekaju na putu do Delnica, ali ne sa strahom, već s uzbuđenjem. Sve nas zanima kako će to izgledati. Možda ne bih niti trebala spominjati Marijevo i svoje teoretiziranje o tome tko bi mogao (hipotetski!) prvi odustati od današnje vožnje, u slučaju da uopće dođe do toga. Sve hipotetski, naravno. Anamaria se niti u jednom momentu ne pridružuje našim raspravama. Ona točno zna koliko su izdržljivi njezini suputnici.
Tijekom doručka govorimo o kupovini rabljenih bicikala. Svi se slože da ih same marke pretjerano ne zanimaju, sve dok ih njihov bicikl služi te mi govore da je danas zaista lako pronaći odličan rabljeni bicikl po prihvatljivim cijenama. Ipak, pri samoj kupnji treba biti oprezan, s obzirom na učestalost krađa. Mario nam priča o djevojci kojoj su ukrali bicikl nakon čega je odmah odlučila kupiti novi jer policija najčešće u ovakvim situacijama ne bude od previše koristi. Na webu je pronašla rabljeni bicikl poprilično sličan njenome, a kada ga je otišla pogledati, shvatila je da to zaista i je njezin ukradeni bicikl. Međutim, nije odlučila zvati policiju niti raditi paniku nego je samo upitala tipa koji joj je htio prodati bicikl može li ga malo provozati, na što je on dakako pristao. Popela se na bicikl i više se nije vratila. Pošteno, ako se mene pita.
BICIKLISTI I DUHOVI
Davorko se nadovezuje drugom pričom, ne tako sretnog završetka. Djevojka je pronašla bicikl na Njuškalu i odlučila ga je pogledati uživo. Sve pet. Kupila ga je, odvezla kući i sve je bilo u redu. Sve dok joj se nakon nekog vremena pred vratima nije pojavila kriminalistička policija. Bicikl je bio ukraden tako da ga je trebalo zaplijeniti, a djevojka je ostala bez bicikla i bez novca. U redu je kupovati rabljenje bicikle, ali samo uz pripadajuće im papire, zaključujemo dok dovršavamo kajganu i kavu. Ekipa brzo ustaje i krene prema prikolici gdje su njihovi bicikli bili spremljeni preko noći. Možda mi se učini, ali kao da se čuju blagi uzdasi olakšanja kada otvorimo prikolicu i vidimo da su svi bicikli i dalje tamo. Mislim da priče o ukradenim biciklima imaju isti utjecaj na bicikliste kao i priče o duhovima prije spavanja na malu djecu.
Dečki krenu, ali Mariju, Anamariji i meni se ne žuri. Uostalom, Marijo nam mora nešto pokazati. Pitam ga kamo nas vodi. „Na kavu.“ kaže mi. Mora da je neka dobra kava. Međutim, kada stignemo na odredište postane mi jasno da uopće nije stvar u tome kakvu kavu poslužuju. Cocktail bar Splav je smješten na...pa, splavu na rijeci Mrežnici i od svih kafića i njihovih terasa na kojima sam bila, s ove se pruža najljepši pogled. A ja živim u Zadru, gdje postoji puno potencijala za dobar pogled s terase. „Okej, ja se odavde ne mičem. Samo vi odite u Fažanu bez mene.“ obavještavam ih dok palim cigaretu i šećem okolo po terasi: šareni čamčići, patkice, bistra voda i stare zgrade. „Da, definitivno ostajem ovdje. Hvala Marijo.“ Ipak, bilo bi teško objasniti svima zašto se na kraju nisam pojavila u Fažani. Nakon otprilike sat vremena, kada su već čaše i šalice ispražnjene, ustanem, bacim posljednji pogled na Splav i pozdravim se s Dugom Resom. Nema veze, Splav neće nigdje pobjeći. Već ću se ja vratiti.
Kako se približavamo odredištu, Splav sve više pada u zaborav. Svakim prijeđenim kilometrom otkrivam nove hrvatske ljepote, a Marija molim da se zaustavi na svakom drugom ugibalištu kako bih mogla fotografirati ili pak samo gledati i diviti se. Nikada nisam previše putovala Hrvatskom i, premda cijeli život slušam o njezinim ljepotama, tek sada vidim da niti jedan do sada napisan ili izgovoren epitet nije dovoljno dobar da opiše grandioznost šuma i gora koje se protežu preda mnom. Gledam kućice i dvorišta s kojih se pogled pruža na brojne doline, šume i brdašca i ne mogu vjerovati da neki ljudi imaju privilegij roditi se i živjeti na ovakvim mjestima.
„Ovo mi se nikako ne sviđa.“ čujem Marija kako govori. Što mu se može ne sviđati ovdje? Okrenem se i pogledam u istom smjeru kao i on, prema prijetećim tamnim oblacima. „Misliš li da ćemo stići do planinarskog centra prije nego padne?“ Napustili smo Skrad i do Delnica nema još puno. Mogli bismo uspjeti. Ubrzo dolaze biciklisti koji diskutiraju o istoj stvari. Premoreni, ali i dalje nepokolebljivi ne planiraju odustati od vožnje, čak ni ako padne kiša. „Ma nema šanse da sad uđem u kombi!“ kaže Davorko, glasno i s toliko uvjerenja da pomislim da je poruka namijenjena oblacima, a ne nama.
MA KAKAV KOMBI, ŠTA VAM JE
Posljednje stajalište prije planinarskog centra Petehovac nam je na najvišoj točki stare ceste Rijeka-Zagreb. Iako se utrkujemo s oblacima, vidikovac Veliki Vodenjak sa svojih 847 metara nad morem nas natjera da zastanemo i uživamo u nevjerojatnom pogledu. Ono što nas natjera da ostanemo je pljusak koji se iznenadno i nemilosrdno spusti na nas. Biciklisti ne žele u kombi pa nam ne preostaje ništa drugo nego se nagurati ispod malog zaklona i čekati da kiša prestane padati. Sjetim se našeg dobrog duha. Danas ga nismo susreli. Može li biti da kiši upravo zbog toga? U svakom slučaju, čekanje nam ne pada teško. Ne pričamo mnogo, ali uživamo u pogledu. Teško je naći nešto pametno za reći kada se tolika ljepota proteže ispred tebe.
Kiša prestaje nakon otprilike pola sata. Do Petehovca ima još samo malo: više ništa ne može poći po zlu. Vozimo ispred biciklista i ubrzo se pojave usponi toliko strmi da me natjeraju da preispitam ovu zadnju tvrdnju. Sada više ni Anamaria nije sigurna da će svi biti u stanju doći do vrha. Odlučim provjeriti situaciju. Odabirem Marijev broj u imeniku i čekam da mi se javi. Ništa. Uskoro on nazove mene. Iz nekog razloga me ne može čuti, ali zato ja čujem umor u njegovom glasu. Prekid. Stižemo pred planinarski centar, Marijo daje putne torbe Anamariji i meni te kaže da će se vratiti dolje po ostatak ekipe dok se mi smještamo u sobu.
Spremimo stvari i sjednemo u predvorje. I dalje ih nema. Izađem zapaliti i kroz petnaestak minuta začujem glasan „VUUUUUU!“. Davorko, Dragoljub i Mario odjednom se stvore ispred mene s osmjesima od uha do uha. „Ma kakav kombi, šta je vama?!“ Smijem se i ja – „Ma vi ste nevjerojatni!“
PETEHOVEC, BICIKLISTIČKA BAJKA
Dočekuje nas vlasnik planinarskog centra, Srećko i zaista, bolje ime mu nisu mogli dati. Cijelo vrijeme nasmiješen, priča nam o centru, o tome kako je Petehovac zapravo idealno odmorište za bicikliste s obzirom na količinu biciklističkih staza u blizini te na ugodne ljetne temperature. Osim toga, upućuje nas na vidikovac smješten odmah iza centra. Nakon Vodenjaka, mislila sam da me više ništa ne može iznenaditi niti impresionirati u tolikoj mjeri, međutim vidikovac Petehovac pobija sva ta moja uvjerenja.
Na kraju nas pozove na večeru. Sada, znam da sam već u par navrata pisala o hrani koju smo jeli, i da sam već nekoliko puta napisala kako je sve bilo savršeno, ali ništa od toga se ne može mjeriti s juhom od vrganja i jelenjim gulašem, a zatim i štruklama od višanja koje su nam poslužili u Petehovcu. Nakon ovako obilne večere, nije trebalo puno vremena da i ovako iscrpljenje bicikliste spopadne umor. Pozdravimo se sa Srećkom, zahvalimo mu i on nam sa smiješkom poželi laku noć.
Skidam šminku i razmišljam o tome kako je sutra zadnji dan našeg putovanja. Nakon današnjih uspona i padova (doslovno), više ne sumnjam u izdržljivost svojih suputnika. Ne sumnjam da će stići na cilj jednako energični, entuzijastični i nasmijani kao što su bili od trenutka kada smo krenuli iz Virovitice. Fažano, pripremi se!
Biciklima od Virovitice do Fažane, dan prvi: kraljevi ili rock zvijezde?
Biciklima od Virovitice do Fažane, dan drugi: dobri duh ceste i vjetar koji nas mazi
Još od prvog Fra Ma Fu festivala, održanog 2015. godine u Virovitici tinjala je ideja kako u festivalski program uključiti bicikliste da i na taj način odamo dužnu počast Franji Fuisu koji je na svoje reporterske zadatke putovao gotovo isključivo biciklom. Nizale su se ideje koje zbog objektivnih razloga nismo uspjeli realizirati onako kako smo zamislili pa smo na kraju od njih odustajali. Ove godine posložile su se sve kockice. Nakon konzultacija s iskusnim virovitičkim biciklistima odabrali smo formu koja neće biti zahtjevna u organizacijskom smislu – maraton u kojem bi sudjelovao manji broj biciklista. Više učesnika podrazumijeva policijsku i zdravstvenu pratnju, ali to ne bi problem da kolonu osigurava jedan tim od starta do cilja, već svaka županija ima svoje timove. Od Virovitice do Fažane više je od 400 kilometara, a trasa prolazi kroz šest županija što znači da bi biciklisti imali šest pratnji što otežava organizaciju i znatno poskupljuje put.
U realizaciji projekta sudjelovali su naši partneri, donatori i sponzori: Općina Fažana, Grafiti Becker, Kraš, Turistčke zjednica gradova Kutina, Sisak i Delnice, K portal, restorani Da nonna (Fažana),The Kings Pub (Kutina), Mali Kaptol (Sisak) i Gril zona (Rijeka), Sobe Sisak, Hotel Duga Resa i Planinarski centar Petehovac. Od srca svima hvala!
Od Virovitice do Fažane, od 17. do 21. rujna biciklirali su Mario Koren (49), Dragoljub Marković (60), Davorko Vukašinović (47) i njegova kći Anamaria Vukašinović (23). U pratnji su bili vozač kombija Marijo Kinjerovac i naša volonterka, vođa puta i reporterka Lara Tkalčec. Ovo je njena putopisna priča.
