Pet ujutro. Zašto moje tijelo odbija spavati? Gledam u strop petnaestak minuta te, nakon što zaključim da moj organizam ne želi surađivati, čitam plan puta: Virovitica – Kutina – Sisak – Duga Resa – Delnice – Fažana. Kao osobi koja do sada nije imala nikakvih dodirnih točaka sa svijetom biciklizma, odvoziti ovakvu rutu unutar četiri dana mi djeluje nemoguće. Hoće li oni to stvarno moći? Izgleda da ću uskoro saznati. Čitam plan još pet-šest puta.
Osam sati. Provjeravam jesam li spakirala sve što mi treba (nisam), pozdravljam svoje mačke i odlazim. Stižem pred Robnu kuću oko pola devet. Virovitica je obasjana suncem i ja sam uvjerena da će ovo biti dobar dan. Začujem veselo čavrljanje i ugledam Anamariju, Davorka, Dragoljuba i Marija; zvijezde su već ovdje. Upitam ih jesu li se naspavali. Oni se nasmiju. Nisam ni mislila, svi smo previše uzbuđeni.
Dajemo izjave novinarima, upoznajemo se s vozačem Marijem i pričamo o danima koji su pred nama. Devet je sati: vrijeme je za pokret. Pritom mislim na to da je biciklistima vrijeme za pokret, a Marijo i ja ih, s obzirom na njihovu prosječnu brzinu od 24 km/h, možemo sustići u njegovu kombiju bez problema. Upita me gdje je dobra kava, a ja ga vodim u Boom iako ne pijem kavu i ne znam što točno „dobra kava“ znači. Govori mi da nikada nije imao sličan zadatak; obično kada vozi, jednostavno putuje od točke A do točke B i vraća se nazad kući. Ovo će svakako biti nešto drugačije za njega što mu savršeno odgovara jer, kako kaže, mrzi monotoniju. Sjedimo i razgovaramo o svemu i svačemu i osjećam olakšanje: osoba s kojom ću provesti četiri dana u kombiju staložena je osoba otvorenog uma s kojom ću se svakako slagati. Veliki mu je plus i to što sluša Led Zeppeline. Privodimo kavu kraju (za koju Marijo tvrdi da je „dobra, pogotovo jer ju je popio u dobrom društvu“) i polazimo.
ČETIRI TORBE NA KOTAČIMA, JEDNA NA VOLANU
Sjedim u vozilu i, usprkos tome što su me neki upozoravali da bi mi moglo biti monotono na momente, uživam u razgovorima s Marijem, u dobroj glazbi i divnom krajoliku. Zaustavljamo se otprilike svakih deset kilometara kako bi biciklisti popili svoje energetske napitke, pojeli bananu i odmorili. Svi su entuzijastični i djeluju mi kao da ih ništa ne može zaustaviti; dosta često se ni ne zaustave, već samo produže dalje tvrdeći da im ne treba odmor. Zanima me hoće li taj entuzijazam jenjavati kako dani budu prolazili. Odjednom, sjetim se Dražena Bukete, 55-godišnjeg biciklista koji je također trebao putovati s nama, ali je, nažalost, bio prisiljen odustati dva dana prije samog polaska. Naime, majka mu je hospitalizirana nakon doživljenog infarkta pa je stoga morao ostati skrbiti za nju. Nikako ne mogu izbaciti iz glave nešto što mi je rekao prije puta: „Ovih dana, dok se pripremam za maraton, zamišljam Fuisa kako se vozi na tadašnjim lošim cestama, s biciklom koji nije ni približne kvalitete kao današnji bicikli na kojima se mi danas vozimo. Nije odustajao jer su ga vukli kilometri i želja da se druži i piše o ljudima i krajevima kroz koje je vozio. Mi biciklisti volimo ljude i krajeve kroz koje vozimo. Jako smo slični!“. Osjećaj razočaranja ipak malo utiša uvjerenje da će Davor pratiti svaki naš korak online i da neće prestati navijati za nas sve do cilja. Osim toga, on naše misli neće napustiti cijelo ovo putovanje, a mami svi želimo brz oporavak!
Negdje prije Garešnice, kraj naših biciklista prođe stariji gospodin, također na biciklu, u običnoj kariranoj košulji, smeđim ležernim tenisicama i bež hlačama. Njegova pojava ničim ne iskače, međutim, ono što nam zaokuplja pažnju su četiri poveće torbe koje vise na kotačima njegova bicikla, uz još jednu dodatnu na volanu. Odmah zaključujemo da se dotični uputio na neki duži put, iako za to nema adekvatnu opremu. Malo se šalimo na njegov račun, brzo ga zaboravljamo i nastavljamo dalje.
.jpg)
Oko jedan sat poslijepodne stižemo u Kutinu, gdje nas čeka dvoje lokalnih biciklista, Anita i Ivica Arbanas koji će nam se pridružiti na ručku te nas otpratiti do Siska. Ručamo u The Kings Pubu i zaista nas tretiraju kao kraljeve (i kraljice!); konobarica Margita bez pretjerivanja je najljubaznija osoba koju sam upoznala, a hrana je toliko dobra da gotovo ne pravimo ni kratke pauze za razgovor tijekom jela. Ipak, upitam ekipu neće li ih ovakav obilan objed usporavati tijekom vožnje te kakva se prehrana općenito preporuča biciklistima. Marijo mi objasni kako je zapravo poželjno konstantno imati nešto slatko za jesti kraj sebe te da „treba jesti i kad nisi gladan te piti kada nisi žedan“ kako bi se održala adekvatna razina glikogena, polusaharida glukoze od kojeg dobivamo energiju. Anita dodaje kako je dosta ljudi u zabludi jer misle da će smršaviti vožnjom bicikla i ne jedući ništa te da se mast zapravo ne troši tijekom vožnje, već tek nakon nje, zbog čega je bitno imati kvalitetan obrok nakon velikih napora koji potiču ubrzan rad metabolizma. „Zato ja imam zaliha masti za doći i do Portugala ako treba!“ ubacuje se Mario, tapšajući se po trbuhu i savjetujući nam kako je „najbolje najesti se čvaraka i luka prije puta pa moš' vozit' cijeli dan.“
Nerado se opraštamo od Margite, zahvaljujemo joj i spremamo se poći dalje, prema Sisku gdje ćemo prvu etapu puta privesti kraju. Nakratko se zaustavljamo u Lonjskom polju te nastavljamo put dosadašnjim tempom, uz povremena stajanja. Jedno od kojih je u blizini Popovače. Davorko i Anamarija glasno izmjenjuju dojmove, Dragoljub i Marijo prigovaraju kako nigdje nema radlera za kupiti, a vozač i ja im nosimo vodu i banane. Cijelu tu, sada već uobičajenu scenu, prekine blaga škripa kotača. Nepoznati starčić s torbama opet je prošao pored nas, blago nam se smiješeći. Sada nas već sve zanima tko je taj gospodin, otkuda dolazi i kamo putuje. Ipak, nitko ne stigne reagirati. Tko zna, možda ga ponovno sretnemo. Vrijeme je za polazak.
EVO GA OPET
Marijo oko pola šest zaustavlja kombi ispred ploče na kojoj velikim slovima piše Sisak. Iza nje krave pasu travu, a nama na radiju svira Museov Supermassive Black Hole i meni je ta cijela scena iz nekog razloga pomalo smiješna. Uživanje u ovom prizoru prekine Marijo: „Evo ga opet!“ Pogledam kroz prozor i vidim poznati obris – bicikl s četiri ogromne torbe i karirana košulja. Stignem okinuti tek nekolicinu fotografija i on ponovno nestane, ostavivši Marija, mene i moju znatiželju koja me već sad užasno izjeda same. Mogu se samo nadati da ćemo se sresti još koji put na cesti, ali ne znam koliko još šansi mogu dobiti.
U Sisku nas ponovno dočekuju kao kraljeve, a na večeri u Malom Kaptolu , na prelijepoj sisačkoj šetnici uz rijeku Kupu, u restoranu koji je nadaleko poznato po tradicionalnim jeima, pridružuje nam se još nekolicina biciklista poznanika iz Rekreativno biciklističke udruge Labudovi. Tu su Natalija, Ante, Huso...
Ja si ne mogu pomoći, a da se ne osjećam kao da sam u pratnji rock zvijezda; gdje god se pojavimo, svih ih poznaju i srdačno pozdravljaju. Nakon večere upitam ekipu jesu li umorni i svi mi u isto glas odgovaraju: „ Ne! Nema šanse!“ Ipak, oko pola devet svi su već u svojim sobama: Marijo i Davorko, Dragoljub i Mario te Anamaria i ja. Smješteni smo u Sobama Sisak, u najužem središtu grada. Idelano za krenuti u razgledavanje povijesnog i kulturnog sadržaja Siska i uživanja zabavnom životu. No, kada je sat otkucao deset, više nitko nije budan. Osim mene. Obrađujem fotke koje sam napravila tijekom dana i u ponoć napokon pođem u krevet. Tek što mi glava dotakne jastuk, Anamaria vikne: „OH MY GOD!“ Prestravljena ustanem i pitam ju što nije u redu. Anamarija se okrene na drugi bok i nastavi spavati. Cimerica mi je od uzbuđenja propričala u snu. Vrijeme je za spavanje.
Još od prvog Fra Ma Fu festivala, održanog 2015. godine u Virovitici tinjala je ideja kako u festivalski program uključiti bicikliste da i na taj način odamo dužnu počast Franji Fuisu koji je na svoje reporterske zadatke putovao gotovo isključivo biciklom. Nizale su se ideje koje zbog objektivnih razloga nismo uspjeli realizirati onako kako smo zamislili pa smo na kraju od njih odustajali. Ove godine posložile su se sve kockice. Nakon konzultacija s iskusnim virovitičkim biciklistima odabrali smo formu koja neće biti zahtjevna u organizacijskom smislu – maraton u kojem bi sudjelovao manji broj biciklista. Više učesnika podrazumijeva policijsku i zdravstvenu pratnju, ali to ne bi problem da kolonu osigurava jedan tim od starta do cilja, već svaka županija ima svoje timove. Od Virovitice do Fažane više je od 400 kilometara, a trasa prolazi kroz šest županija što znači da bi biciklisti imali šest pratnji što otežava organizaciju i znatno poskupljuje put.
U realizaciji projekta sudjelovali su naši partneri, donatori i sponzori: Općina Fažana, Grafiti Becker, Kraš, Turistčke zjednica gradova Kutina, Sisak i Delnice, K portal, restorani Da nonna (Fažana),The Kings Pub (Kutina), Mali Kaptol (Sisak) i Gril zona (Rijeka), Sobe Sisak, Hotel Duga Resa i Planinarski centar Petehovac. Od srca svima hvala!
Od Virovitice do Fažane, od 17. do 21. rujna biciklirali su Mario Koren (49), Dragoljub Marković (60), Davorko Vukašinović (47) i njegova kći Anamaria Vukašinović (23). U pratnji su bili vozač kombija Marijo Kinjerovac i naša volonterka, vođa puta i reporterka Lara Tkalčec. Ovo je njena putopisna priča.
.jpg)
.jpg)
.jpg)
