Pola osam ujutro. Budimo se osvježeni i žurimo na doručak. Miris najboljeg omleta koji sam ikad probala struji terasom Malog Kaptola u Sisku dok ispitujem svoje bicikliste jesu li se naspavali te jesu li spremni za novu turu, iako već po njihovim energičnim razgovorima i sjaju u očima znam odgovor. „Primijetila sam da mi cimerica nije odradila nikakvu jutarnju tjelovježbu za zagrijavanje, a što je s vama ostalima?“ bocnem ih. Dragoljub me pogleda svojim mala-ti-nisi-normalna pogledom i objasni da u principu nema potrebe za time jer vožnja bicikla sama po sebi jest zagrijavanje na neki način, ali Mario nadoda kako se ipak nije loše istegnuti prije vožnje. Razgovor o tjelovježbi ne potraje još dugo zbog već spomenutog omleta koji se sad već dovoljno ohladio da možemo jesti.
ENTUZIJASTI I LUĐACI
Promatram entuzijazam svojih suputnika koji jedva čekaju da krenemo i ne mogu si pomoći, a da se ne zapitam: „Pa dobro, što je toliko posebno u tom biciklizmu?“ Srećom, imam koga tražiti da mi razjasni. Ponovim već navedeno pitanje, ovoga puta naglas, a svi utihnu na jedan kratak trenutak i zagledaju se ispred sebe. Nitko od njih zapravo nije siguran. Jedino što znaju je da u svemu tome ima nešto što izaziva ovisnost. Osim toga, kažu, zajednica je nevjerojatna: nitko nije toliko prijateljski nastrojen, spreman pomoći u bilo kojem trenutku ili jednostavno doći pozdraviti kada prolaziš kroz njihov grad, kao što su to biciklisti. To su mi potvrdili i Anita i Ivica dan prije, ali i brojni drugi biciklisti koje ćemo tek sresti putem. Bilo da ih moji suputnici znaju od prije ili ne, svi su voljni stati, izmijeniti priče s ceste ili čak platiti rundu. Posebno me se dojmi činjenica da svaki biciklist pozdravi kada susretne druge kolege na cesti, bez obzira na to odakle je ili gdje se nalaze, ali ono najvrjednije spomena su vjerojatno dvojica osječkih biciklista, Igor Toman i Ivica Lenard, koji su također odlučili voziti do Fažane, ali u komadu i to iz Osijeka. Njihova vožnja trajat će 24 sata ili više, objasni mi Mario, a ja pomislim kako ne mogu dočekati da upoznam te luđake. U svakom slučaju, velika povezanost unutar zajednice postane mi očigledna vrlo brzo te sretna što postoji grupa toliko dragih ljudi koji uživaju u tome što rade, dopustim da njihov entuzijazam prijeđe i na mene. Vrijeme je za polazak.
Sunce nas opet grije i biciklisti klize po cesti. Jedno od stajališta nam je kod Vrginmosta. Vozač Marijo i ja sjedimo u kombiju i ja se pitam kada će napokon pustiti te Zeppeline na Stojedinici. Marijo se nasmije: „Pa ja ne mogu vjerovati!“ Ne treba mi puno vremena da shvatim o čemu govori; četiri velike torbe na kotačima bicikla, karirana košulja i prosijeda brada. Ni ja ne mogu vjerovati. Ovog puta ne gubim vrijeme. Gurnem glavu kroz prozor i povičem u smjeru starog (ne)znanca: „Gospodine! Pa kamo vi putujete? Hoćete vode?“ i još nekolicinu pitanja, koliko sam ih već mogla izreći unutar jednog daha, nadajući da će se zaustaviti i ispričati nam svoju priču. Starčić mi uputi blag, ali i pomalo tup osmijeh i nastavi svojim putem. Shvatim da čovjek ne priča hrvatski, ali to me ne spriječi: „Sir, hi, do you…“ I više me ne može čuti.
Kada nas naši suputnici sustignu, ispričamo im koga smo vidjeli. Kažu mi da su ga i oni susreli te da su probali i s „bok“ i „hi“, ali da također nisu ništa uspjeli izvući iz starčića. Davorko kaže kako će nas vjerojatno čekati u Fažani, a ja se, iako znam da ne misli ozbiljno, nadam da je u pravu. Ipak, imam osjećaj da je ovo posljednja šansa koju sam dobila i ne preostaje mi ništa drugo nego stvarati pretpostavke u svojoj glavi o tome kamo ovaj očigledno uporan i neustrašiv gospodin ide. Moj previše romantičarski um skuje ideju da se možda radi o dobrom duhu ceste koji čuva putnike i donosi lijepo vrijeme, a budući da nitko ne može dokazati da sam u krivu, ostanem pri tome do daljnjega. Pitat ću ga što misli o tome ako ga sretnem.
Na (otprilike) pola puta, Anamaria osjeti slabost u nogama i umor te svi zaključimo kako bi bilo najbolje da se pridruži Mariju i meni u kombiju. Odlučim iskoristiti situaciju kako bih saznala više o najmlađoj članici ekipe. Anamaria je moje godište i, s obzirom na to da sam dobro upoznata s mentalitetom naših vršnjaka, zaintrigirana sam njezinom odlukom da se uputi na ovo putovanje i još k tome sa svojim ocem. Ona mi objasni da joj sport nije nepoznanica; ranije se bavila rukometom, a u svijet biciklizma je ušla prije otprilike dvije godine i to uz očev poticaj. Skromne naravi, brzo se prebaci na temu svoga oca na kojega je očigledno vrlo ponosna: „Ma taj čovjek je životinja! Koja je to volja!“ Govori mi kako je sam naučio engleski jezik, ali i kako je, počevši od nule, vrlo brzo usvojio puno znanja o biciklima i biciklizmu općenito. Jasno mi je o čemu govori. Ako su Mario i Dragoljub staloženiji dio ekipe kojima se obraćamo radi savjeta i inog, Davorko je definitivno energična strana koja podiže sveopću razinu energije. Konstantno nasmiješen, vozi ispred svih te, ako vidi da netko zaostaje, vraća se po njega i bodri ga putem.
Četiri sata poslijepodne. Nemamo još puno do Duge Rese gdje ćemo noćiti. Stajemo na ručak u restoran „Karan“ i komentiramo kako je vrijeme bilo idealno cijelim putem, a Davorko energično nadoda još dva-tri puta kako ih „vjetar mazi“. Svi se nadaju da će tako i ostati. Ja se sjetim našeg dobrog duha i zahvalim mu.
Ponovno se dotaknemo biciklističke zajednice te Davorko prokomentira kako je biciklizam u Hrvatskoj u posljednjih pet godina doživio veliki procvat. Sve je više ljudi koji se uključuju u biciklijade i utrke, sve je više različite biciklističke opreme, od bicikala do dresova, mobilnih aplikacija za praćenje ruta i tome slično. Samim time, sve je više ljudi koji se opterećuju trivijalnim stvarima poput cijene i marke njihove opreme. Ali ne i Davorko. On nosi isti dres od 1987. godine, govori on uz svoj klasičan, neotklonjiv osmijeh od uha do uha.
DVA SVIJETA U ISTOJ SOBI
Hotel Duga Resa. Dočekuje nas simpatično osoblje i smještamo se u sobe po već poznatom rasporedu. Ispred hotela upoznajemo dvojicu lokalnih biciklista Ivana i Tomu. Govorimo im odakle smo i kamo idemo. „Auuu! Svaka čast.“ njihov je jedini komentar. Još malo razgovaramo s njima te krenemo na kratku šetnju i piće. Davorko nas zabavi još jednom svojom pričom. Kada je imao 12 godina, uzeo je dva Pony bicikla koje je njegov susjed namjeravao baciti te je, uzevši funkcionalne dijelove od svakog, sastavio novi bicikl koji je vozio još dugo nakon toga. Kada nas sve (osim Davorka koji, po dobrom starom običaju, djeluje kao da može bez problema odvoziti još stotinjak kilometara) svlada umor, vratimo se u hotel. Ja skidam šminku, Anamaria čisti opremu. Ja brojim koliko mi je cigareta ostalo u kutiji, a ona pravi energetski napitak. Dva različita svijeta u istoj sobi, iste dobi. Govori mi kako je sutrašnja etapa najzahtjevnija zbog brojnih uspona te kako razmišlja da ostane u kombiju s nama kako bi zadnju etapu mogla odvoziti bez problema i ući u Fažani s ostatkom ekipe. Govorim joj da se ne treba forsirati i zaželim joj laku noć. Sada je vrijeme da ja odradim svoj dio posla. Palim laptop i pogledam prema njenom krevetu. Večeras nema govorenja u snu. Samo tišina.
Nastavlja se...
Biciklima od Virovitice do Fažane, dan prvi: kraljevi ili rock zvijezde?
Još od prvog Fra Ma Fu festivala, održanog 2015. godine u Virovitici tinjala je ideja kako u festivalski program uključiti bicikliste da i na taj način odamo dužnu počast Franji Fuisu koji je na svoje reporterske zadatke putovao gotovo isključivo biciklom. Nizale su se ideje koje zbog objektivnih razloga nismo uspjeli realizirati onako kako smo zamislili pa smo na kraju od njih odustajali. Ove godine posložile su se sve kockice. Nakon konzultacija s iskusnim virovitičkim biciklistima odabrali smo formu koja neće biti zahtjevna u organizacijskom smislu – maraton u kojem bi sudjelovao manji broj biciklista. Više učesnika podrazumijeva policijsku i zdravstvenu pratnju, ali to ne bi problem da kolonu osigurava jedan tim od starta do cilja, već svaka županija ima svoje timove. Od Virovitice do Fažane više je od 400 kilometara, a trasa prolazi kroz šest županija što znači da bi biciklisti imali šest pratnji što otežava organizaciju i znatno poskupljuje put.
U realizaciji projekta sudjelovali su naši partneri, donatori i sponzori: Općina Fažana, Grafiti Becker, Kraš, Turistčke zjednica gradova Kutina, Sisak i Delnice, K portal, restorani Da nonna (Fažana),The Kings Pub (Kutina), Mali Kaptol (Sisak) i Gril zona (Rijeka), Sobe Sisak, Hotel Duga Resa i Planinarski centar Petehovac. Od srca svima hvala!
Od Virovitice do Fažane, od 17. do 21. rujna biciklirali su Mario Koren (49), Dragoljub Marković (60), Davorko Vukašinović (47) i njegova kći Anamaria Vukašinović (23). U pratnji su bili vozač kombija Marijo Kinjerovac i naša volonterka, vođa puta i reporterka Lara Tkalčec. Ovo je njena putopisna priča.
